Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5231/13 (M. P., D. P., R. S., M. S., D. B. i A. E.)

Odluka donesena 12. 03. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5231/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 03. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine, u predmetu broj AP-5231/13, rješavajući zahtjev Mande Pekas i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mande Pekas, Drage Pekasa, Radice Slišković, Marka Sliškovića, Danice Bilopavlović i Anđe Ereš za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Manda Pekas, Drago Pekas, Radica Slišković, Marko Slišković, Danica Bilopavlović i Anđa Ereš (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Posušja, koje zastupa Ivan Brekalo advokat iz Širokog Brijega, podnijeli su 20. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 019373 13 Gž3 od 15. oktobra 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 019373 13 P2 od 5. aprila 2013. godine. Apelanti su 24. januara 2014. godine, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio provođenje rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 64 0 P 019373 13 I od 23. decembra 2013. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 P 019373 13 P2 od 5. aprila 2013. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, utvrđeno je da su Petar Knezović, Jozo Landek i Robert Landek (u daljnjem tekstu: tužitelji) mirni korisnici i posjednici puta na nekretnini označenoj kao k.č. 2067/3 k.o. Posušje (u daljnjem tekstu: sporna parcela) kojeg su koristili pješice ili kolima do svojih kuća, na kojoj su apelanti „solidarno počeli sa podizanjem pregradnog zida“, podignutog do 5. aprila 2011. godine, čime su tužiteljima onemogućili korištenje postojećeg puta i dolazak do svojih kuća. Apelanti su obavezani solidarno ukloniti pregradni zid kojeg su podigli na spornoj parceli i dovesti put u prijašnje stanje, u roku od 15 dana po pravomoćnosti rješenja, pod prijetnjom novčane kazne i izvršenja.

3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je istakao da su tužitelji u tužbi naveli da su bili mirni korisnici i posjednici puta koji ide preko sporne parcele (k.č. 2067/3), koju su redovno koristili pješice ili autom za pristup svojim nekretninama, sve do marta 2011. godine kada su apelanti solidarno počeli sa izgradnjom pregradnog zida kojeg su završili 5. aprila 2011. godine, čime su ih onemogućili u posjedu i korištenju postojećeg puta i dolasku do njihovih kuća. Apelanti su u odgovoru na tužbu istakli da se radi o gradskom građevinskom zemljištu na koje se primjenjuju odredbe Zakona o građevinskom zemljištu kao lex specialis, zbog čega su istakli prigovor apsolutne nenadležnosti suda za odlučivanje o tužbi. Istakli su da se iz regulacionog plana jasno vidi da se radi o zemljištu čije je jedina namjera da služi za redovnu upotrebu zgrade u kojoj stanuju i da na navedenom zemljištu nije konstituisano nikakvo pravo tužitelja. Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda, cijeneći da se u konkretnom slučaju radi o sporu zbog smetanja posjeda za koje je u smislu člana 27. stav 2a) Zakona o sudovima u FBiH nadležan sud. Po provedenom dokaznom postupku, Općinski sud je utvrdio da su tužitelji preko sporne parcele prolazili do svojih kuća počev od 1967. godine, a da apelanti stanuju u zgradi koja je dijelom sagrađena na spornoj parceli na kojoj su oni upisani kao posjednici. Na temelju izjava saslušanih svjedoka koji su najvećim dijelom susjedi i vlasnici okolne zemlje, te izjave jednog od apelanata (Marko Slišković), dakle osoba koji imaju neposredna saznanja o činjenicama o kojima su svjedočili (prolasku tužitelja preko sporne parcele), Općinski sud je zaključio da su tužitelji do momenta podizanja zida na spornoj parceli imali posjed prava stvarne služnosti puta. Slijedom navedenog, Općinski sud je utvrdio činjenicu da su tužitelji faktički koristili spornu parcelu kao put do svojih kuća, pa je bez uticaja pozivanje apelanata da navedena parcela nije u regulacionom planu predviđena kao put, kao i činjenica da li tužitelji imaju ili nemaju pristup svojim kućama sa drugih strana. S tim u vezi je naglašeno da je uviđajem na licu mjesta utvrđeno da jedan od tužitelja (Petar Knezović) faktički nema pristup svojoj kući ni sa jedne druge strane, osim spornom parcelom, što po ocjeni Općinskog suda ide u prilog činjenice da je upravo ta parcela korištena kao put do kuća tužitelja. S druge strane, Općinski sud je naveo da su apelanti tek 2002. godine, kupovinom stanova u zgradi koja se nalazi na spornoj parceli stekli uvjete za sticanje prava vlasništva na zemljištu koje služi redovnoj upotrebi zgrade, u skladu s odredbom člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu. U vezi s tim je navedeno da u konkretnom sudskom postupku apelanti nisu osporili da su na spornoj parceli podigli zid, uz obrazloženje da su „ogradili svoje dvorište“ na temelju pravosnažne lokacijske dozvole. Tim činom, podizanjem zida, apelanti su po mišljenju Općinskog suda onemogućili tužitelje u prolasku i dolasku do njihovih kuća preko sporne parcele, konkretno omeli tužitelje u njihovom posjedu prava stvarne služnosti puta. Osim toga, u vezi tvrdnji apelanata da im je data lokacijska dozvola za podizanje zida, Općinski sud je istakao da je iz dostavljane dokumentacije vidljivo da je postupak za izdavanje građevinske dozvole u toku, odnosno da je apelantima tri puta izdana lokacijska dozvola za podizanje zida na spornoj parceli (k.č. 2067/3) koja je isto toliko puta poništena. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio da je u postupku dokazano da su tužitelji imali posjed prava stvarne služnosti puta preko sporne parcele (k.č. 2067/3) kojim su putem dolazili do svojih kuća, u kojem pravu su ih apelanti zasmetali, radi čega je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen.

4. Kantonalni sud je rješenjem broj 64 0 P 019373 13 Gž3 od 15. oktobra 2013. godine odbio žalbu apelanata i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju je navedeno da je žalba izjavljena iz svih razloga propisanih u odredbi člana 208. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je ispitujući pobijano rješenje u granicama propisanim zakonom ocijenio da žalba nije osnovana jer je prvostepeni sud na temelju analize i ocjene svih izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku uz razloge koje je kao valjane taj sud prihvatio kao svoje. Naime, iz provedenih dokaza proizilaze nesporne činjenice prema kojima su tužitelji bili u zadnjem mirnom posjedu prava prolaska pješice i kolima preko sporne parcele. Apelanti su ih podizanjem zida, omeli u tom posjedu, pa je prvostepeni sud, nasuprot neutemeljenih navoda žalbe, pravilno postupio kad je tužbeni zahtjev tužitelja usvojio. Osim toga, neutemeljeni su po ocjeni Kantonalnog suda navodi žalbe prema kojima tužitelji nisu mogli tražiti zaštitu posjeda prava prolaska spornom parcelom ako to pravo nisu stekli. Ovo iz razloga što iz provedenih dokaza u spisu proizilazi da su tužitelji spornom parcelom do svojih kuća prolazili pješice i kolima još od 1967. godine. Budući da se radi o parnici zbog smetanja posjeda, za rješavanje spora je nadležan sud a ne organ uprave kako je po mišljenju Kantonalnog suda neosnovano navedeno u žalbi. S tim u vezi je obrazloženo da u parnici zbog smetanja posjeda sud nije dužan upuštati se u utvrđivanje činjenica u pogledu postojanja drugog puta. Ovo iz razloga što se u parnici zbog smetanja posjeda utvrđuje zadnji mirni posjed i čin smetanja, što je u konkretnom slučaju i učinjeno.

5. Apelanti su ukazali da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti obrazlažu pogrešnim pristupom redovnih sudova u rješavanju konkretnog spora iz razloga što su sporni zid podigli, kako tvrde, na temelju konačne lokacijske dozvole pa se njegovo uklanjanje ne može tražiti u sudskom parničnom postupku već pred organima uprave. U zahtjevu za donošenje privremene mjere, u kojem su pored već navedenog ukazali i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, apelanti su predložili da se odloži provođenje rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 64 0 P 019373 13 I od 23. decembra 2013. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Uz prijedlog su dostavili fotokopiju rješenja čije odlaganje predlažu.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i ima opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

8. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Iz navedenog proizilazi da apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

9. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim zahtjeva kojim je predloženo odlaganje izvršenja pravosnažnog rješenja, nisu ponudili nikakve razloge i dokaze koji bi po svom sadržaju i suštini Ustavnom sudu bili dovoljni da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog zahtjeva.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić