Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-694/14 (S. M.)

Odluka donesena 12. 03. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-694/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 03. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine, u predmetu broj AP 694/14 rješavajući zahtjev Saide Mešanović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Saide Mešanović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Saida Mešanović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Tanja Hadžagić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 011032 10 U od 20. decembra 2013. godine. Apelantica je 13. februara 2014. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) da obustavi postupak izvršenja Rješenja broj 23-04/I-23-138/05-403 od 28. septembra 2010. godine.

2. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-138/05-403 od 28. septembra 2010. godine, utvrđeno je da je Općina Centar Sarajevo davalac na korištenje stana u ulici Višnjik broj 47/II (u daljnjem tekstu: sporni stan) pobliže označen kao u izreci rješenja, ranijeg nosioca stanarskog prava Ljubomira Kostovića, da se davaocu stana dozvoljava vraćanje spornog stana na korištenje. Istim rješenjem utvrđeno je da apelantici prestaje pravo privremenog korištenja spornog stana koji je koristila na osnovu privremenog rješenja Gradskog sekretarijata za stambene poslove broj 05/1-372-00469/92 od 21. decembra 1992. godine, da je kao privremeni korisnik spornog stana dužna isti napustiti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja i da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

3. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je Općina Centar Sarajevo, 4. augusta 2005. godine podnijela zahtjev ovom organu za vraćanje spornog stana na raspolaganje, čiji je raniji nosilac stanarskog prava Ljubomir Kostović. Obrazlažući svoju odluku Uprava je navela da je u toku postupka uvidom u potvrdu o vlasništvu stana Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo, broj 02-2462-45/09 od 25. decembra 2009. godine utvrdila da je Općina Centar Sarajevo vlasnik spornog stana (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), da prema službenoj evidenciji tog organa za sporni stan nema evidentiran zahtjev za vraćanje od strane ranijeg nosioca stanarskog prava Ljubomira Kostovića, kao ni zahtjev preuzet od strane Komisije CRPC-a. Iz izjave apelantice kao korisnika spornog stana date Upravi za stambena pitanja 6. jula 2010. godine, kao i dokumentacije iz spisa predmeta slijedi; da je apelantica na dan 30. aprila 1991. godine stanovala u Sarajevu, u Ulici Bostarići broj 44, u individualnom stambenom objektu vlasništvo bivšeg supruga Juse Mešanovića (u daljnjem tekstu: bivši suprug) koji je uništen tokom ratnih dešavanja u BiH, da je nakon prestanka ratnih okolnosti njen bivši suprug isti obnovio vlastitim sredstvima i koji objekat je nastavio koristiti zajedno sa sinom, snahom i dvoje unučadi, a da je apelantici bivši suprug onemogućio vraćanje u posjed navedenog objekta. Dalje, apelantica je navela da sporni stan koristi sa kćerkom koja je nezaposlena, da je ona zaposlena i da ostvaruje mjesečna primanja u iznosu od 760,00 KM i da je invalid II kategorije invalidnosti usljed bolesti. Uprava za stambena pitanja je primjenom člana 5. stav 2. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije BiH“, broj 28/05 i 2/08, u daljnjem tekstu: Zakon o vraćanju stanova) i člana 11a. tačka

5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“, broj 11/98, 38/98, 12/99, 43/99 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) odlučio kao u izreci rješenja.

4. Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješenjem broj 27/02-23-4441/10 od 28. oktobra 2010. godine odbilo apelanticinu žalbu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je rješenje Uprave pravilno i zakonito, jer je doneseno na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i na temelju pravilne primjene člana 5. stav 2. Zakona o vraćanju stanova i člana 11a. tačka 5. Zakona o prestanku primjene Zakona. Ministarstvo stambene politike je odbilo kao neosnovane navode apelantice, da je prvostepeni organ proizvoljno primijenio materijalno pravo, cijeneći da je taj organ pravilnom primjenom člana 5. Zakona o vraćanju stanova odlučio po zahtjevu vlasnika stana, jer je odredbom člana 2. stav 1. navedenog zakona propisano, da stanovi iz člana 13. Zakona o prestanku primjene, tj. stanovi na kojima je prestalo stanarsko pravo, (jer zahtjev za povrat nije podnesen, kao i stanovi za koje je zahtjev za povrat odbije, odbačen, odnosno povučen) se vraćaju davaocu stana na korištenje, pod uslovom da su na području općine na čijoj se teritoriji nalaze takvi stanovi izvršena rješenja po svim zahtjevima za vraćanje stana u posjed. Naime, u konkretnom slučaju se radi o napuštenom stanu na kojem je došlo do prestanka stanarskog prava, da stan koristi apelantica sa kćerkom, po osnovu rješenja čije je važenje isteklo, a činjenica da je kćerka apelantice podnijela tužbu Općinskom sudu u Sarajevu radi utvrđivanja svojstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu po ocjeni Ministarstva stambene politike, nije od uticaja u ovoj upravnoj stvari, niti može predstavljati prethodno pitanje koje bi zahtijevalo prekid postupka iseljenja iz stana, niti se u ovoj upravnoj stvari može primijeniti člana 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO). Dalje odbijen je kao neosnovan žalbeni navod apelantice, da je prvostepeno rješenje nezakonito iz razloga, što je u dispozitivu istog navedeno da „žalba ne odlaže izvršenje rješenja“, jer se iseljenje apelantice, kao privremene korisnice iz spornog stana vrši shodno odredbama člana 8. stav 2. Zakona o prestanku primjene kojom odredbom je propisano, da se žalba protiv rješenja podnosi Ministarstvu u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, i da ista ne zadržava izvršenje rješenja. Ministarstvo je dalje ukazalo da je odredbom člana 2. Zakona o vraćanju stanova propisano, da ukoliko stan koristi lice koje po zakonu ima pravo na alternativni smještaj, stan se vraća davaocu stana na korištenje po prestanku prava na alternativni smještaj, a najkasnije u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, to jest 19. maja 2006. godine, pa imajući u vidu da je zakona stupio na snagu 19. maja 2005. godine, da se u konkretnom slučaju radi o bespravnom korisniku stana, to pravo na alternativni smještaj nije ni predviđeno zakonskim propisima. Dakle, kako je po ocjeni tog organa odredba člana 2. navedenog zakona imperativnog karaktera, kao takva ne pruža mogućnost nadležnim organima uprave, produženja prava korištenja spornog stana apelantici, pa je postupajući prema odredbi člana 237. stav 1. ZUP odlučio kao u dipozitivu rješenja.

5. Apelantica je 2. decembra 2010. godine podnijela tužbu Kantonalnom sudu protiv tuženog Ministarstva radi poništenja rješenja broj 27/02-23-4441/10 od 28. oktobra 2010. godine sa zahtjevom za odlaganje izvršenja osporenog rješenja.

6. Kantonalni sud je postupajući po apelaticinoj tužbi rješenjem broj 09 0 U 011032 10 U od 27. decembra 2010. godine odložio izvršenje rješenja tuženog Ministarstva do okončanja upravnog spora. Prilikom donošenja navedenog rješenja Kantonalni sud je cijenio period korištenja predmetnog stana, okolnost da apelantica i njena kćerka nemaju drugo prebivalište te okolnost da je apelantica invalid II kategorije.

7. Presudom broj 09 0 U 011032 10 U od 20. decembra 2013. godine Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu tužbu apelantice podnesenu radi poništenja rješenja Ministarstva.

8. Kantonalni sud je naveo da je zakonitost osporenog rješenja ispitao u granicama tužbenog zahtjeva, u smislu odredbe člana 34. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), shodno kojem je odlučio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan. Kantonalni sud je dalje istakao da je uvidom u spise predmeta organa uprave utvrdio, da je vlasnik stana podnio zahtjev prvostepenom organu 4. augusta 2005. godine radi vraćanja na raspolaganje spornog stana, ranijeg nositelja stanarskog prava Lubomira Kostovića, da je nesporno da je apelantica na dan 30. aprila 1991. godine živjela u individualnom stambenom objektu vlasništvo bivšeg supruga, koji objekat je u funkciji i koji sada koristi njen bivši suprug sa sinom snahom i dvoje unučadi, a da njoj onemogućava vraćanje u posjed istog (izjava apelantice data na zapisnik), te da sporni stan apelantica koristi zajedno sa kćerkom koja je nezaposlena i nalazi se na Birou za zapošljavanje. Kantonalni sud je takođe ukazao da je apelantica u posjed spornog stana uvedena sa porodicom, 21. decembra 1992. godine na temelju rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje Gradskog sekretarijata za stambene poslove, čije važenje je isteklo, pa smatra da su prvostepeni organ i tuženi pravilno postupili kada su apelantici naložili da sporni stanu napusti roku od 15 dana, bez prava na alternativni smještaj shodno članu 2. stav 1. Zakona o vraćanju stanova. Dalje, sud je, pozivajući se na odredbu člana 5. stav 1. i član 13. Zakona o vraćanju stanova, istakao da je Zakon o vraćanju stanova stupio na snagu 19. maja 2005. godine te da je shodno navedenom pravo privremenih korisnika, koji su imali pravo na alternativni smještaj, prestalo 19. maja 2006. godine. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je tuženi zakonito postupio kada je donio osporeno rješenje jer se u konkretnom slučaju radi o napuštenom stanu, na kojem je došlo do prestanka stanarskog prava od strane ranijeg nosioca stanarskog prava, a koji apelantica koristi po osnovu rješenja čije je važenje isteklo. Takođe Kantonalni sud je istakao da okolnost da je apelanticina kćerka podnijela tužbu sudu radi utvrđivanja svojstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu, nije od uticaja na rješenje konkretne upravne stvari, niti to može predstavljati prethodno pitanje koje bi zahtjevalo prekid postupka iseljenja apelantice iz spornog stana, odnosno da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti člana 30. ZOSO.

9. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropska konvencija, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. stav 1 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ukazuje da je dopunom tužbe od 17. decembra 2010. godine upozorila Kantonalni sud na sadržaj odredbe člana 2. stav 1. Zakona o vraćanju stanova, kao i na odluke donesene od strane tog suda u identičnim predmetima koje je apelantica dostavila u prilogu apelacije. S tim u vezi je navela da je organ uprave bio dužan, prethodno utvrditi da li su ispunjeni uslovi iz člana 2. stav 1. Zakona o vraćanju stanova, da li su nadležni organi na području Općine Centar izvršili sva rješenja o vraćanju stanova u posjed nosiocima stanarskog prava, kao što je to urađeno u predmetu broj 23-04/I-23-138/05-727, koje rješenje apelantica dostavlja u prilogu apelacije. Prema tome, smatra nezakonitim postupanjem organa uprave, koji je u konkretnom predmetu kako navodi stavio u povoljniji položaj korisnika stana iz navedenog predmeta u odnosu na nju, a što je učinio i Kantonalni sud u pobijanoj presudi, jer iz dokaza koji se nalaze u spisu predmeta jasno proizilazi da nadležni organi, a ni sud navedenu činjenicu nije ni utvrđivao, što smatra suprotnim odredbi člana 133. ZUP.

10. Dalje smatra da je, budući da je njena kćerka sudu podnijela tužbu radi sticanja svojstva nositelja stanarskog prava na spornom stanu, prvostepeni organ bio dužan prekinuti postupak povrata spornog stana vlasniku a upravni organ ni Kantonalni sud nisu tako postupili mada su to činili u predmetima broj 09 0 U 012861 11 U, broj 09 0 U 001619 07 U i 09 0 014121 11 U (presude dostavljene uz apelaciju). Apelantica takođe smatra da je osporenim odlukama propušteno obrazložiti, zašto je njen predmet drugačiji od zahtjeva podnesenih u navedenim predmetima, zbog čega smatra da je osporenim odlukama diskriminisana u odnosu na korisnike stanova iz pobrojanih presuda, što je suprotno članu 14. Evropske konvencije. Dalje ukazuje, da prvostepeni organ nije mogao odlučiti da žalba ne odlaže izvršenje rješenja pozivanjem na člana 8. stav 3. Zakona o prestanku primjene budući da to nije propisano Zakonom o vraćanju stanova, zbog čega smatra da je prvostepeni organ odluku donio bez zakonskog osnova.

11. Apelantica je u zahtjevu za donošenje privremene mjere istakla „Obzirom da je okončan upravni spor odlukom koja se pobija pred Ustavnim sudom BiH, kao činjenicu da je apelantica invalid II kategorije, da neće sebi moći priuštiti plaćanje stanarine, ista predlaže da sud u skladu sa odredbom člana 77. Pravila Ustavnog suda BiH donese Odluku o privremenoj mjeri kojom će usvojiti zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere i naložiti Upravi za stambena pitanjja Kantona da obustavi postupak izvršenja Rješenja broj 23-04/I-23-138/05-403 od 28. 09.2010. godine“.

12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. Ustavni sud ukazuje da, dakle, zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantica osim navoda koji se tiču merituma predmeta i navoda i da je invalid i da u slučaju prinudnog iseljenja iz spornog stana sebi ne bi mogla priuštiti plaćanje stanarine, nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Pri tome navodi apelantice o njenoj invalidnosti i nemogućnosti da plaća stanarinu bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, neophodno donijeti privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, sami po sebi ne mogu predstavljati razlog za uvažavanje apelanticinog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na ovakve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on reguliran Pravilima Ustavnog suda. Ovo tim prije što se, iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu i navoda apelantice, ne može zaključiti da je nakon okončanja upravnog spora uopće pokrenut postupak prinudnog izvršenja rješenja Uprave, kojim je apelantici naloženo da sporni stan preda vlasniku stana.

16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-694/14 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio