Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1501/11 (A. S.,N. Ć. i „Unigrad“ d.o.o. Istočno Sarajevo)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1501/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine, u predmetu broj AP-1501/11, rješavajući apelacije Aleksandra Seničanina i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Aleksandar Seničanin, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 001514 10 GŽ od 12. januara 2011.
godine;
Novica Ćebić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 001864 09 REV od 19. maja 2011. godine;
„Unigrad“ d.o.o. Istočno Sarajevo, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 000130 11 REV od 13. septembra 2012. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1501/11 Aleksandar Seničanin (u daljnjem tekstu: apelant) sa privremenim boravkom u Republici Italiji, kojeg zastupa Nikica Gržić advokat iz Sarajeva, podnio je 31. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 001514 10 GŽ od 12. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade materijalne štete nastale u saobraćajnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženog isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude, dok je u pogledu troškova parničnog postupka odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove. U odnosu na odluku o troškovima postupka, koju apelant osporava predmetnom apelacijom, utvrđeno je da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao u cijelosti osnovanost visine tužbenog zahtjeva, tj. da je u parnici uspio djelimično (39%), pa je sud donio odluku da svaka stranka snovi svoje troškove primjenom odredaba člana 386. Zakona o parničnom postupku.
2. AP-2659/11 Novica Ćebić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Ilija Andrić advokat iz Modriče, podnio je 29. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 001864 09 REV od 19. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi, Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova Banja Luka isplati novčani iznos na ime naknade štete zbog bespravno i neosnovano oduzetih pokretnih stvari, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplati zatezne kamate na dosuđeni iznos za period od 2002. do 2008. godine. U postupku je utvrđeno da je tuženi nesporno odgovoran za štetu koja je nastala oduzimanjem pokretnih stvari apelantu 1995. godine, a skladu sa odredbama člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećim licima u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, te je sud dovodeći u vezu navedeni član sa članom 210. ZOO, obavezao tuženog da apelantu po osnovu neosnovanog bogaćenja isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. Međutim, sud je utvrdio da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da se u pogledu svih oduzetih pokretnih stvari radilo o neosnovanom bogaćenju tuženog, pa je umjesto tražene 42. 252,80 KM obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 2.980,00 KM. U odnosu na odluku o zateznim kamatama, sud je zaključio da apelantu pripadaju zatezne kamate od momenta preciziranja tužbenog zahtjeva, tj. od 2008. godine pa do isplate, a ne od momenta podnošenja tužbe.
3. AP-4446/12 „Unigrad“ d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Kulina advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 17. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 000130 11 REV od 13. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom sud se oglasio nenadležnim za postupanje po apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da mu tužena Republika Srpska naknadi štetu nastalu plaćanjem kamate zbog kašnjenja u plaćanju poreskih obaveza. U postupku je utvrđeno da je Zakonom o poreskoj upravi i Zakonom o opštem upravnom postupku propisano da je u nadležnosti Poreske uprave pitanje vraćanja preplaćenih poreskih obaveza, plaćanje kamata zbog kašnjenja u plaćanju poreskih obaveza i sl., te da apelant, stoga, povrat poreza može tražiti samo u upravnom postupku.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1501/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić