Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1602/12 (A. V.,M. Đ.)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1602/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman u predmetu broj AP-1602/12, rješavajući apelacije Ante Vidića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ante Vidić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005976 11 U od 28. februara 2012. godine;
Mitra Đurđević, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 001830 11 U od 25. aprila 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1602/12
Ante Vidić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 30. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005976 11 U od 28. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana tužba apelanta protiv rješenja tuženog Ministarstva za pitanja branilaca HNK od 19. septembra 2011. godine, kojim je po pravu nadzora ukinuto rješenje Uprave za pitanja branilaca od 16. novembra 2006. godine, doneseno u postupku zakonske revizije rješenja Odjela za društvene djelatnosti, povratak i obnovu Općine Čapljina od 1. augusta 2006. godine, pa mu je tim osporenim rješenjem određeno svojstvo RVI X grupe sa 20% tjelesnog oštećenja trajno, po osnovu povrede i oboljenja kao pripadnika HVO-a, počevši od 1. oktobra 2005. godine. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da tuženi organ donoseći pobijano rješenje nije prekoračio ovlasti, jer je rješenje donio pravilnom primjenom člana 260. stav 2. Zakona o upravnom postupku u vezi sa čl. 53. i
54. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Naime, tuženi je u osporenom rješenju detaljno pobrojao i naveo sve propuste prvostepene i revizijske liječničke komisije koje su pogrešno primijenile Pravilnik o radu liječničkih komisija kao materijalni propis, a na što je i trebalo obratiti pažnju u postupku vršenja nadzora. Također, ukazano je na to da pod pojmom povrede zakona u smislu člana 53. stav 2. navedenog zakona treba podrazumijevati kako povredu materijalnog, tako i povredu procesnog zakona, te drugih propisa materijalne ili procesne prirode pa i povredu odredaba podzakonskih propisa. Konačno, Kantonalni sud je istakao da su dvije nadzorne liječničke komisije dale drugačiji nalaz i mišljenje od ranijih nižih liječničkih komisija, ali da je taj sud našao da su nadzorne liječničke komisije na mnogo višem stručnom i ekspertskom nivou od ranijih nižih liječničkih komisija, te da su i nalaz i mišljenja nadzornih komisija mnogo stručnija i kompetentnija za donošenje rješenja u konkretnom slučaju, odnosno da se nalazu i mišljenju nadzorne komisije treba dati veći značaj i pokloniti veća pažnja i vjera nego nalazima nižih liječničkih komisija, a pogotovo s toga što su oba zadnja nalaza potpuno podudarna i identična u svim bitnim detaljima za utvđivanje postojanja invaliditeta i stepena invaliditeta kod apelanta.
2. AP-2328/12
Mitra Đurđević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, podnijela je 20. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 001830 11 U od 25. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelantice protiv rješenja tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS od 1. marta 2012. godine, kojim je odbijena žalba apelantice izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 4. jula 2011. godine. Tim rješenjem prvostepenog organa, donesenim u ponovnom postupku, odbijen je zahtjev apelantice, za utvrđivanje statusa člana porodice poginulog borca i priznavanje prava na porodičnu invalidninu iza umrlog supruga B.P., borca VRS, kao neosnovan. Naime, Okružni sud je istakao iz podataka spisa predmeta, između ostalog, proizilazi da apelantica nije pristupila pred prvostepenu ljekarsku komisiju dana 23. juna 2011. godine, niti je dostavila potvrdu o smrti B.P., zdravstveni karton i medicinsku dokumentaciju o liječenju B.P., iako je o tome uredno obaviještena, pa je prvostepena ljekarska komisija nalazom i mišljenjem od 23. juna 2011. godine prema raspoloživoj dokumentaciji konstatovala da je B.P. bio u VRS od 28. maja do 1. oktobra 1992. godine i od 27. maja 1994. do 3. septembra 1995. godine, te da je u Doboju kao pripadnik VRS VP 7426 Modriča izvršio samoubistvo dana 3. septembra 1995. godine u Modriči. Shodno navedenom, Okružni sud je naglasio da je tuženi prema dokumentaciji u spisu predmeta pravilno zaključio da B.P. nije stradao u oružanim akcijama, niti vršeći vojne i druge dužnosti kao pripadnik VRS, a niti se u upravnom postupku moglo utvrditi da je smrt B.P. u uzročno posljedičnoj vezi sa oboljenjem nastalim za vrijeme vršenja vojne dužnosti istog u VRS, zbog čega nisu ni ispunjeni uslovi iz člana 11. stav 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS, kojom je propisano da porodica poginulog borca je porodica lica koje je poginulo, umrlo ili nestalo pod okolnostima iz člana 2. st. 1., 2. i 3. tog zakona ili je umrlo od posljedica rane, povrede, ozljede ili bolesti zadobijene pod tim okolnostima u roku od jedne godine od dana nastanka oštećenja organizma. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1602/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić