Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1909/12 („Gross“ d.o.o. Nova Gradiška, PJ Srebrenica i „Jahorina Osiguranje“ a.d. Pale - Filijala Trebinje)

Odluka donesena 12. 03. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1909/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 03. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije „Ime Apelanta, PJ Srebrenica i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Gross“ d.o.o. Nova Gradiška, PJ Srebrenica, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 000692 12 Gž od 29. marta 2012. godine;

„Jahorina Osiguranje“ a.d. Pale - Filijala Trebinje, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 009883 12 GŽ od 13. novembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1909/12

„Gross“ d.o.o. Nova Gradiška, PJ Srebrenica (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Goran Jezdić i Vlado Matuzović, advokati iz Tuzle, podnio je 22. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 000692 12 Gž od 29. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, pa je obavezan apelant da mu isplati materijalnu štetu u iznosu od 8.250,80 KM, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva, a preko dosuđenih 8.250,80 KM, pa do tuženih 35.955,00 KM, odbijen. Okružni sud je naveo da je predmet konkretnog postupka zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete nastale zbog nemogućnosti korištenja zemljišta, a koju mu je apelant pričinio u period od 2006. do 2011. godine, jer je uslijed odlaganja jalovine na deponiji potopio ili učinio neobradivim dijelove njegovih parcela, pobliže preciziranih u obrazloženju presude. Nadalje, istaknuto je da je među parničnim strankama nesporno da je jalovište, koje je prema navodima iz tužbe prouzrokovalo nastanak štetne posljedice, stvorio raniji Rudnik olova i cinka „Sase“ Srebrenica, pa je nastavio Rudnik „Rossase“ Srebrenica i nakon toga apelant. S tim u vezi sva tri preduzeća su u smislu člana 206. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) solidarno odgovorna za ukupnu štetu, a izvršene transformacije navedenih preduzeća ne mogu uticati na pravo oštećenog, tj. tužitelja na naknadu štete, tako da je tužitelj ovlašten da od bilo kog preduzeća traži naknadu cijele štete, u skladu sa odredbom člana 414. stav 1. ZOO. Naime, prema odredbi člana 414. stav 1. ZOO, u slučaju postojanja solidarne obaveze dužnika, povjerilac može po svom izboru sve do ispunjenja obaveze u cijelosti zahtjevati ispunjenje obaveze ili samo od jednog dužnika ili od svih, što u predmetnom slučaju znači da tužitelju pripada pravo da po svom izboru zahtjeva naknadu štete i od apelanta. Isto tako, Okružni sud je naglasio da su u cijelosti neosnovani navodi žalbe apelanta da se može zahtijevati samo ona šteta koja prelazi normalne granice, u skladu sa odredbama člana 156. ZOO, obzirom na nespornu činjenicu da se apelant bavi općekorisnom djelatnošću. U vezi s tim, Okružni sud je konstatovao, da je zbog neregulisanog odvoda i kontrolisanja jalovine (a što je uz odgovarajuća ulaganja tehnički moguće riješiti) tužitelju pričinjena šteta, tako da se u konkretnom slučaju ne radi o šteti „koja prelazi normalne granice“ iz člana 156. ZOO, nego o šteti za koju štetnik odgovara u cijelosti, a u skladu sa odredbom člana 155. ZOO gdje je regulisano da je šteta umanjenje nečije imovine i sprječavanje njenog povećanja, kao i da bi se postavljanjem odgovarajućih uređaja ili odgovarajuće brane, na adekvatniji način moglo kontrolisati povećanje nivoa jezera sa jalovinom i na taj način spriječiti eventualno potapanje susjednih parcela.

2. AP-4390/12

„Jahorina Osiguranje“ a.d. Pale - Filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa diplomirani pravnik Stanimir Rauković, podnio je 13. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 009883 12 GŽ od 13. novembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da isplati tužitelju određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete. Naime, Okružni sud je istakao da prema stanju spisa predmeta i utvrđenom činjeničnom stanju proizilazi da je tužitelj sa apelantom zaključio ugovor o kasko osiguranju po polisi broj 0009083 dana 20. aprila 2010. godine, u trajanju od 20. aprila 2010. do 20. aprila 2011. godine u vrijednosti sume osiguranja od 29.500 KM uz doplatak od 20% za rizik od krađe, zatim, da je iz sadržine polise vidljivo da uslovi za kombinovano (kasko) osiguranje motornih vozila čine sastavni dio ugovora o osiguranju zaključenog između parničnih stranaka dana 20. aprila 2010. godine, kao i da su dana 10. juna 2010. godine sa tužiteljevog putničkog vozila, koje je osigurano i od krađe, otuđena četiri pneumatika marke „Goodyear“ sa četiri aluminijske felge. Shodno navedenom, Okružni sud je konstatovao da iz polise osiguranja, nedvojbeno proizilazi da je tužitelj na ime rizika krađe (ne govoreći koje) doplatio na sumu osiguranja još iznos od 20%, tako da po mišljenju tog suda, imajući u vidu član 3. stav 1. pod b) Uslova za kombinovano osiguranje motornih vozila, da potpuno kasko osiguranje pokriva štetu ... i za nestanak stvari koje čine dio vozila. S obzirom da je nesporno da točkovi vozila čine njegov sastavni dio, jer bez njih vozilo nije u voznom stanju, pa samim tim i prema ugovoru o osiguranju, apelant je dužan da tužitelju naknadi štetu za ukradene pneumatike u smislu čl. 917. stav 2. i 919. Zakona o obligacionim odnosima. Konačno, Okružni sud je naglasio da je prvostepeni sud pravilno odlučio, tim prije što je apelant bio dužan da uz polisu osiguranja tužitelju preda i opće i posebne uslove osiguranja, a što iz spisa predmeta ne proizilazi, tako da je apelant doveden u zabludu u smislu člana 63. navedenog zakona, te su mu naknadno od radnika apelanta predati Uslovi za kombinovano osiguranje motornih vozila.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1909/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1909/12 („Gross“ d.o.o. Nova Gradiška, PJ… | Sudska praksa | Aktio