Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2207/12 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 12. 03. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2207/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 03. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine, u predmetu broj AP-2207/12, rješavajući apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru i presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 043022 12 Rsž od 4. juna 2012. godine, broj 58 0 Rs 037428 11 Rsž od 31. maja 2012. godine, broj 58 0 Rs 041467 11 Rsž od 12. juna 2012. godine, broj 58 0 Rs 012510 11 ReV od 24. maja 2012. godine, broj 58 0 Rs 049242 11 Rsž od 18. jula 2012. godine, broj 53 0 P 029711 11 Gž od 31. oktobra 2012. godine, broj 58 0 Rs 023288 12 Rsž2 od 8. novembra 2012. godine, broj 58 0 Rs 012403 11 Rev od 11. oktobra 2012. godine, broj 58 0 Rs 033728 11 Rsž od 14. novembra 2012. godine i broj 58 0 Rs 030868 11 Rsž od 8.

novembra 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2207/12 Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo, podnio je 12. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 043022 12 Rsž od 4. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužitelju na ime dijela naknade za ishranu-toplog obroka, na ime manje isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa za 2009. i 2010. godinu, na ime povećanja plaće za rad u dane praznika i na ime povećanja plaće za rad noću, novčane iznose pobliže precizirane u izreci prvostepene presude.

2. AP-2243/12 Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo, podnio je 14. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 037428 11 Rsž od 31. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužitelju dio naknade po osnovu toplog obroka za period od 11. mjeseca 2006. do osmog mjeseca 2010. godine, naknadu za povećanje plaća za rad u dane praznika, noćni i prekovremeni rad, te regres za 2009. i 2010. godinu, u određenim novčanim iznosima pobliže preciziranim u izreci prvostepene presude.

3. AP-2392/12 Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo, podnio je 27. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 041467 11 Rsž od 12. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant isplatiti tužitelju na ime dijela naknade za ishranu, na ime regresa i na ime povećanja plaće po osnovu rezultata rada, određene novčane iznose za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude.

4. AP-2495/12 Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo, podnio je 3. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 012510 11 Rev od 24. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom naloženo je apelantu da tužiteljima isplati i to: naknadu za ishranu, regres, iznose na ime povećanja plaće za rad u dane praznika, rad noću i prekovremeni rad, te doprinose na plaću i iz plaće u korist Fonda PIO, sve u novčanim iznosima i vremenskom periodu pobliže navedenim u izreci prvostepene presude za svakog tužitelja pojedinačno.

5. AP-3169/12 Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo, podnio je 30. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 049242 11 Rsž od 18. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužiteljici razliku naknade po osnovu toplog obroka za 2006. godinu u određenom novčanom iznosu.

6. AP-3936/12 Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo, podnio je 14. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 029711 11 Gž od 31. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljima na ime naknade temeljem ocjene za rad i postignute rezultate rada za 2007., 2008. i 2009. godinu isplati određene novčane iznose, kao i da tužiteljici M.P. na ime razlike zajamčene plaće za period od 1. januara 2007. do 7. jula 2010. godine isplati određeni novčani iznos.

7. AP-3984/12 Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo, podnio je 19. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 023288 12 Rsž2 od 8. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da isplati tužitelju zakonsku zateznu kamatu i to za period od 1. do 31. augusta 2006. godine, za period od 1. oktobra 2006. do 1. augusta 2007. godine, za period od 1. septembra 2007. do 1. jula 2008. godine, a na dosuđene iznose plaća od 396,00 KM mjesečno počev od 1. septembra 2006. godine, na način pobliže preciziran u izreci prvostepene presude.

8. AP-4021/12 Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo, podnio je 21. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 012403 11 Rev od 11. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljima isplati naknadu na ime regresa, naknadu za ishranu, dodatak na plaću za rad noću, prekovremeni rad, putne troškove, te doprinose na plaću i uz plaću u korist Fonda PIO, kako je to pobliže navedeno u izreci prvostepene presude za svakog tužitelja pojedinačno.

9. AP-4070/12 Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 27. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 033728 11 Rsž od 14. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljima isplati na ime razlike regresa za 2009. i 2010. godinu, na ime dijela naknade za ishranu za period od novembra 2006. do oktobra 2010. godine, na ime povećanja plaće za rad u dane praznika, za noćni rad, za prekovremeni rad, kao i doprinose na plaću i uz plaću u korist Fonda PIO, određene novčane iznose pobliže precizirane u izreci prvostepene presude za svakog tužitelja pojedinačno.

10. AP-4399/12 Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo, podnio je 14. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 030868 11 Rsž od 8. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljima isplati na ime dijela naknade za ishranu, na ime povećanja plaće za rad u dane praznika, za rad noću, za prekovremeni rad, određene novčane iznose za određene vremenske periode, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude za svakog tužitelja pojedinačno.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2207/12.

U obrazloženjima predmetnih presuda Kantonalni i Vrhovni sud su, između ostalog, naveli da je Granski kolektivni ugovor potpisan između Vlade F BiH, kao predstavnika poslodavaca i Samostalnog sindikata, kao predstavnika službenika organa uprave i sudske vlasti u F BiH, kao ugovornih strana, pa da zbog toga obavezuje poslodavce i zaposlenike organa uprave i sudske vlasti na teritoriji F BiH. Također, ukazano je na to da je Vlada apelanta svojom odlukom od 10. augusta 2009. godine dala saglasnost na nacrt Anexa Kolektivnog ugovora organa uprave i sudske vlasti u F BiH, te da je ta odluka potvrda da je potpisan i osnovni ugovor, u konkretnom slučaju Granski kolektivni ugovor.

Nadalje, istaknuto je da je odredbom člana 44. stav 2. važećeg Općeg kolektivnog ugovora propisano da njegovim stupanjem na snagu prestaje da važi Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine, dok je odredbom člana 39. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine propisano da će se usklađivanjem postojećih kolektivnih ugovora djelatnosti, izvršiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog kolektivnog ugovora. Dakle, prelazne i završne odredbe ne propisuju da njegovim stupanjem na snagu prestaje važiti postojeći Granski kolektivni ugovor, niti izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanom u članu 39. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora može imati za pravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora. Naime, kolektivni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, kakav je predmetni Granski kolektivni ugovor, važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj izmjeni ili prestanku, jer se i ugovor zaključen na određeno vrijeme primjenjuje do zaključenja novog kolektivnog ugovora, ukoliko drugačije nije određeno.

U vezi s tim, Kantonalni i Vrhovni sud su ukazali na to da apelant neosnovano ističe da se na potraživanja tužitelja ne mogu primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, već samo odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, jer potraživanja potiču nakon 8. septembra 2005. godine kada je stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor, a sve ovo prema odluci Ustavnog suda broj AP-3417/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-3417/08 od 9. marta 2011. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Naime, sudovi su istakli da se stav izražen u toj odluci, u konkretnim slučajevima, ne može primijeniti, jer je novom odlukom Ustavnog suda broj AP-3417/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-3417/08 od 15. maja 2012. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), jasno navedeno da Granski kolektivni ugovor, koji je zaključen na neodređeno vrijeme, važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj izmjeni ili prestanku, pa se primjenjuje do zaključenja novog kolektivnog ugovora, osim ako nije drugačije određeno (član 113. Zakona o radu). Shodno tome, Kantonalni i Vrhovni sud su konstatovali da, s obzirom da je Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine zaključen na neodređeno vrijeme, još uvijek na snazi, to se u skladu sa principom povoljnosti izraženim u članu 3. stav 3. novog Općeg kolektivnog ugovora, na potraživanja nastala nakon 8. septembra 2005. godine mogu primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine.

Kantonalni i Vrhovni sud su naveli da je neosnovan prigovor apelanta u pogledu naknada po osnovu povećanja plaće, koje su dosuđene tužiteljima na ime rada za vrijeme državnih praznika, na ime rada noću, na ime prekovremenog rada, na ime rezultata rada, jer su svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama Zakona o radu, Kolektivnog ugovora, Zakona o državnoj službi u F BiH, te Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH. Najzad, sudovi su istakli da su udovoljili tužbenim zahtjevima tužitelja, vezanim za isplatu doprinosa iz plaće i na plaću za penzijsko i invalidsko osiguranje, primjenom odredbe člana 101. Zakona o PIO, kao i primjenom odredbi čl. 1. i 11. Zakona o doprinosima, te stava izraženog u odluci Ustavnog suda AP-311/04 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2207/12 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio