Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3333/12 (R. L.,N. R. i „Konzum“ d.o.o. Sarajevo i E. K.)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3333/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Rosa Lazarević, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 Pr 009768 12 Pžp od 24. augusta 2012. godine;
Nenad Rabota, protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Pr 027735 12 Pžp od 18. oktobra 2012. godine;
„Konzum“ d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 047603 12 Pžp od 6. novembra 2012. godine;
Elvira Kadrić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 059850 12 Pžp od 19. novembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3333/12
Rosa Lazarević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Grada, podnijela je 13. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 Pr 009768 12 Pžp od 24. augusta 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je proglašena krivom za prekršaj iz člana 29. stav 2. Odluke o komunalnom redu, pa joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM. Naime, Okružni sud je u obrazloženju rješenja istakao da argumenti žalbe, po ocjeni tog suda, nisu uspjeli dovesti u sumnju pravilnost odluke prvostepenog suda, da su u radnjama apelantice nađena sva obilježja predmetnog prekršaja iz člana 29. stav 2. Odluke o komunalnom redu. Nadalje, Okružni sud je naglasio da se prigovorima žalbe ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak pobijanog rješenja, da je apelantica počinila predmetnu radnju opisanu u dispozitivu prvostepenog rješenja, na način da je predmetnog dana izložila, tj. obavljala trgovinu na malo povrćem ispred kioska, iako nije posjedovala odobrenje nadležnog općinskog organa. Najzad, Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni sud kroz jednu cjelovitu i sadržajnu analizu svih provedenih dokaza pravilno izveo zaključak da je apelantica predmetnu robu prodavala, iako za to nije imala važeće odobrenje.
2. AP-4065/12
Nenad Rabota (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, podnio je 27. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Pr 027735 12 Pžp od 18. oktobra 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 81. Zakona o fiskalnim kasama, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je donio pobijano rješenje, apelanta oglasio odgovornim za učinjeni prekršaj i izrekao novčanu kaznu. Naime, članom 81. stav 1. Zakona o fiskalnim kasama je propisano da je obaveznik dužan da jednom godišnje obavi tehnički pregled fiskalnog sistema, dok je stavom 2. definisano da se rok iz stava 1. navedenog člana računa od prve fiskalizacije fiskalne kase, pa tako, s obzirom na to da je prvi tehnički pregled kase izvršen 10. marta 2010. godine, što je utvrđeno uvidom u servisnu knjižicu obaveznika, primjenom stava 2. pomenutog člana naredni tehnički pregled treba obaviti do navedenog datuma svake naredne godine. Kako je danom inspekcijske kontrole 20. marta 2012. godine konstatovano da apelant nije izvršio tehnički pregled, kako stoji u samom prekršajnom nalogu, tako je pravilno prvostepeni sud zaključio da su se stekli elementi prekršaja iz člana 81. navedenog Zakona.
3. AP-4134/12
„Konzum“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju zakonski zastupnici, direktor Dragan Baškarad i izvršni direktor Aida Delalić, podnio je 30. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 047603 12 Pžp od 6. novembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 29. jula 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 11. stav 6. Zakona o zaštiti potrošača u BiH, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, istakao da iz Zapisnika o inspekcijskoj kontroli Kantonalne uprave za inspekcijske poslove ZDK od 15. januara 2011. godine, u kojem je od strane ovlaštenog tržišnog inspektora konstatovano da na proizvodima, odnosno na omotu proizvoda cijene nisu jednoznačno napisane i to u apelantovoj poslovnoj jedinici broj 207 u Zenici, a što je suprotno odredbi člana 11. stav 6. Zakona o zaštiti potrošača u BiH, kojom je propisano da prodajna cijena i cijena za jedinicu mjere treba da bude jasno, vidljivo, čitko i jednoznačno napisana na proizvodu odnosno omotu, te na prodajnom mjestu proizvoda, kao i na proizvodu na izlogu. Dakle, Kantonalni sud je ukazao na to da je zbog navedenog apelant oglašen odgovornim jer je u momentu kontrole u navedenoj poslovnoj jedinici cijena proizvoda bila istaknuta na prodajnom mjestu, ali ne i na svakom proizvodu odnosno omotu proizvoda koji je namijenjen za prodaju potrošačima.
4. AP-4468/12
Elvira Kadrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 059850 12 Pžp od 19. novembra 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, odbijeni su žalba i prijedlog za povrat u pređašnje stanje branitelja apelantice, kao neosnovani, te je potvrđeno prvostepeno rješenje od 19. septembra 2012. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepenim rješenjem od 19. septembra 2012. godine utvrđena konačnost i izvršnost prekršajnog naloga PU I Zenica od 13. oktobra 2011. godine, protiv apelantice, zbog prekršaja iz člana 195. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, kojim joj je izrečena novčana kazna u iznos od 100,00 KM. Također, Kantonalni sud je naglasio da je branitelj apelantice priložio nalaz i mišljenje ljekara specijaliste dr. H.A., specijaliste ginekologije i akušerstva, na kojem je označen datum 19. septembar 2012. godine, a koji je prema njemu relevantan dokaz koji može opravdati propuštanje usmenog prestresa od strane apelantice. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je analizirajući dostavljeni nalaz i mišljenje ljekara specijaliste, našao da predmetni nalaz i mišljenje ne može opravdati izostanak sa usmenog pretresa, jer nalaz i mišljenje nisu protokolisani u zdravstvenoj ustanovi, te da se, osim toga, ne vidi ni vrijeme posjete ljekaru, tako da se isti dovodi u dilemu da li je u trenutku održavanja usmenog pretresa, dana 19. septembra 2012. godine u 09,45 sati, apelantica bila kod ljekara ili je to učinila u neko drugo vrijeme u toku dana. Najzad, navedeno je da se ni iz zapisnika sa usmenog pretresa od 19. septembra 2012. godine ne vidi da je apelantica opravdala svoj izostanak, a niti je to učinio njen branitelj koji je pristupio na usmeni pretres. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3333/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić