Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3507/12 (Z.B.,D. A. i P. J. i S. B.)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3507/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Z.B., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 001537 11 U od 27. augusta 2012. godine;
Danica Andrić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003199 11 Uvp 2 od 31. maja 2012. godine;
Panto Jović, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003264 12 U od 26. septembra 2012. godine;
Sretko Babić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 002280 12 U od 10. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3507/12
Z.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 4. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 001537 11 U od 27. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 27. septembra 2011. godine, kojim je ukinuto konačno rješenje prvostepenog organa od 12. maja 2005. godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja koje je zadobio kao pripadnik Armije BiH, sa pravom na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu počev od 27. septembra 2011. godine. Rješenjem od 12. maja 2005. godine apelantu je bilo priznato svojstvo RVI VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta trajno, po osnovu ranjavanja koje je zadobio kao pripadnik Armije BiH, počev od 1. januara 2005. godine. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je osporeno rješenje tuženog organa doneseno u skladu sa odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta. U prilog tome, Vrhovni sud je naglasio da kako je u postupku revizije nadležna ljekarska komisija Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja utvrdila manji procent vojnog invaliditeta kod apelanta u odnosu na ranije utvrđeni procent vojnog invaliditeta, tuženi organ je, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite ukinuo konačno rješenje prvostepenog organa od 12. maja 2005. godine i sam riješio upravnu stvar u skladu sa odredbama čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
2. AP-3917/12
Danica Andrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Stoca, koju zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnijela je 12. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003199 11 Uvp 2 od 31. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru od 29. juna 2011. godine, kojom je odbijena tužba apelantice podnesena protiv rješenja kod tuženog Federalnog zavoda za PIO od 26. juna 2009. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelantice izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 30. aprila 2009. godine. Tim prvostepenim rješenjem apelantici je priznato pravo na srazmjernu invalidsku penziju u određenom mjesečnom iznosu. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da se s obzirom na odredbe čl. 7. i 8. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, koje ne predviđaju utvrđivanje najnižeg iznosa penzije, te odredbu člana 82. stav 6. Zakona o PIO, u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član 72. stav 2. Zakona o PIO, koji bi bio primjenjiv samo u slučaju da je apelantica cjelokupan penzijski staž poslije 30. aprila 1992. godine ostvarila kod jednog nositelja osiguranja, u predmetnom slučaju kod tuženog. Nadalje je istaknuto da se u ostalim situacijama, tj. kada je nakon 30. aprila 1992. godine penzijski staž ostvaren kod više nositelja osiguranja (a što je slučaj kod apelantice), ne može primijeniti član 72. stav 2. Zakona o PIO. Isto tako, konstatovano je da činjenica da apelantici nije priznato pravo na invalidsku penziju od strane Fonda PIO RS, ni na koji način nije mogla biti od uticaja na zakonitost i pravilnost upravnih rješenja donesenih u konkretnom predmetu iz razloga što prema navedenom Sporazumu svaki nositelj osiguranja odlučuje o pravu na penziju prema propisima koji se primjenjuju na njegovoj teritoriji, a Sporazum reguliše pitanje iznosa srazmjerne penzije ako je osiguranik ostvario penzijski staž poslije 30. aprila 1992. godine kod više, odnosno kod dva nositelja osiguranja.
3. AP-4084/12
Panto Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, podnio je 28. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003264 12 U od 26. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog Fonda PIO RS od 3. jula 2012. godine, kojim rješenjem je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 3. februara 2012. godine. Predmetnim prvostepenim rješenjem je apelantu utvrđen novi iznos starosne penzije u visini od 281,02 KM mjesečno počev od 1. februara 2012. godine, jer je utvrđeno da je apelant korisnik penzije od 25. juna 2000. godine, da ima ukupan penzijski staž od 40 godina i da mu je penzija bila određena na osnovu člana 87. Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ broj 106/05), u visini od 353,48 KM. Okružni sud je u obrazloženju presude naglasio da je odredbom člana 172. stav 4. novog Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ broj 134/11) propisana obaveza nadležnim organima Fonda PIO da po službenoj dužnosti izvrše novi obračun mjesečnih iznosa korisnika penzije kojima je bila određena penzija u skladu sa članom 87. Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ broj 106/05), kao ranijem zakonskom propisu, po kojem je i bila obračunata penzija apelanta.
4. AP-4369/12
Sretko Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, podnio je 12. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 002280 12 U od 10. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite od 1. augusta 2012. godine, kojim je usvojen prijedlog apelanta od 21. marta 2012. godine za obnovu postupka koji je okončan rješenjem tuženog od 21. februara 2008. godine, te je ukinuto navedeno rješenje od 21. februara 2008. godine i riješeno, tako što je apelantu utvrđeno svojstvo RVI VII kategorije sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog za vrijeme vršenja vojne dužnosti kao pripadnik OS SFRJ-VRS sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 18% od osnovice određene zakonom počev od 1. aprila 2012. godine. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, konstatovao da je navod tužbe, da je nalaz i mišljenje ljekarske komisije u drugom stepenu od 4. jula 2012. godine nedovoljno i nepotpuno obrazložen i da nije pravilan jer nije isti kao u prethodnim slučajevima, bez osnova, jer je isti nalaz i mišljenje potpuno jasan, dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice koje su sa medicinskog stanovišta značajne za donošenje zakonitog rješenja, sa jasnim obrazloženjem da je ocjena vojnog invaliditeta izvršena i na osnovu uvida u novodostavljenu medicinsku dokumentaciju iz perioda od 2008. do 2012. godine koja je u vezi sa već postojećom iz perioda učešća u OS u VRS, kao i jasnim obrazloženjem da povrjeđivanje apelanta zadobijeno 7. jula 1992. godine nije ostavilo funkcionalni deficit. Također, Okružni sud je ukazao na to da navod tužbe apelanta da je osporeni akt donijet uz pogrešnu primjenu materijalnog prava nema uporišta u važećem materijalnom pravu na koje se tuženi pozvao u razlozima datim u obrazloženju osporenog upravnog akta, kao ni u odredbama čl. 84. i 89. stav 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata RS. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3507/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić