Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-382/12 (Z. Z.,O. S.)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-382/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine, u predmetu broj AP-382/12, rješavajući apelacije Zlatka Zarića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zlatko Zarić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Mal 000713 11 Gž od 28. novembra 2011. godine;
Ostoja Smiljanić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000295 11 Rev od 23. aprila 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-382/12
Zlatko Zarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 25. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Mal 000713 11 Gž od 28. novembra 2011. godine. Apelant je tužbom od 13. marta 2008. godine pokrenuo parnični postupak, koji je okončan navedenom presudom Okružnog suda od 28. novembra 2011. godine. Iz predmetne presude slijedi da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (a koji zahtjev je apelant zasnivao na tome da ga je tuženi 12. januara 2008. godine oko 18,10 sati putem telefona pozvao i verbalno ga vrijeđao, te mu prijetio), kojim je tražio da mu tuženi zbog povrede njegove ličnosti-vrijeđanja njega i njegove porodice kao ugrožavanja lične sigurnosti, naknadi nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno na osnovu izvedenih dokaza našao da apelant u smislu odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku nije dokazao osnovanost i visinu nematerijalne štete, te je pozivajući se na odredbu člana 7. navedenog zakona u smislu koje je teret dokazivanja na stranci, a apelant nije predložio izvođenje niti jednog dokaza kako bi dokazao nastanak nematerijalne štete u smislu čl. 155. i 200. Zakona o obligacionim odnosima, odlučio kao u izreci osporene presude.
2. AP-2002/12
Ostoja Smiljanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Ribnika, kojeg zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banja Luke, podnio je 28. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000295 11 Rev od 23. aprila 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže prvotužena da mu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah i za umanjenje životne aktivnosti isplati određeni novčani iznos, kao što je odbijen i zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete u odnosu na drugotuženog. Također, osporenom konačnom odlukom odbijen je i tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu na ime naknade materijalne štete, koja se sastoji u razlici penzije i plate, solidarno isplate određeni novčani iznos. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je tokom postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant radnik prvotužene i da je 21. maja 2001. godine povrijeđen na poslu od strane T.D., koji ga je fizički napao, tako što ga je gurnuo sa stepenica prilikom kog pada je povrijedio ručni zglob lijeve ruke i leđa u predjelu vratne kičme, čime je pretrpio tešku tjelesnu povredu. Isto tako, utvrđeno je da je apelant tek 17. decembra 2002. godine povodom tog štetnog događaja, podnio prijavu o nesreći na poslu, te da mu je rješenjem Fonda PIO od 29. marta 2005. godine priznato pravu na invalidsku penziju zbog posljedica bolesti počev od 1. decembra 2004. godine. Shodno navedenom, Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud, polazeći od nespornih činjenica, a to su da je apelant pretrpio povredu 21. maja 2001. godine i da je tužbu radi naknade štete podnio 9. maja 2007. godine, pravilno primjenio odredbu člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima kada je tužbeni zahtjev odbio, jer se nakon proteka objektivnog roka od pet godina apelant ne može više pozivati na subjektivni rok. Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da je zahtjev za naknadu nematerijalne štete prema drugotuženom odbio jer polisa osiguranja koja je zaključena između tuženih, o kolektivnom osiguranju lica od posljedica nesretnog slučaja, obuhvata naknadu u slučaju smrti i trajnog invaliditeta, te dnevne naknade za vrijeme privremene nesposobnosti za rad i troškove liječenja, a što nije predmet tužbenog zahtjeva. Konačno, Vrhovni sud je istakao da je zahtjev za naknadu materijalne štete odbio utvrđujući da je apelant penzionisan zbog posljedica bolesti, a ne posljedica povreda koje je pretrpio u štetnom događaju, i da pretrpljene povrede nisu uzročno posljedično povezane sa bolešću zbog koje je otišao u invalidsku penziju.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-382/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na privatnost, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U apelaciji broj AP-382/12, apelant ukazuje i na dužinu trajanja predmetnog postupka.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. U odnosu na navode iz apelacije broj AP-382/12, Ustavni sud ocjenuje i ove navode očito neosnovanim zato što je dužina trajanja predmetnog postupka od tri godine i osam mjeseci primjerena okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić