Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3923/12 (Ž. Š.,„Kapis“ d.o.o. Tomislavgrad i D. T. i B. J.)

Odluka donesena 12. 03. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3923/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 03. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , u predmetu broj AP-3923/12, rješavajući apelacije Željka Šiljega i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Željko Šiljeg protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 016638 11 REV od 4. septembra 2012. godine;

„Kapis“ d.o.o. Tomislavgrad protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001568 11 REV od 26. jula 2012. godine;

Dubravka Trifković protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 RS 015843 11 RSŽ od 26. septembra 2012. godine;

Bahrudin Jušić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 RS 016357 11 REV od 11. septembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3923/12

Željko Šiljeg (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog, kojeg zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 13. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 016638 11 REV od 4. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta koji je podnio protiv tužene (Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine) radi zaštite prava iz radnog odnosa (utvrđenje da prednik tužene nije postupio na zakonit način u slučaju apelantovog razrješenja i donio odluku odluku o njegovom rasporedu na drugo odgovarajuće mjesto, te zahtjev za isplatu plaća i uplatu doprinosa zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je 2001. godine apelant odlukom Predsjedništva Bosne i Hercegovine razriješen dužnosti ravnatelja Službe nacionalne sigurnosti. S tim u vezi je zaključeno, u smislu odredbi čl. 114., 115., 118. i 147. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, da je apelant bio na raspolaganju tri mjeseca, da u tom periodu nije raspoređen na drugo radno mjesto, te da mu je protekom tri mjeseca prestao radni odnos. Dalje je zaključeno da na strani tužene ne postoji pasivna legitimacija, budući da je ona počela sa radom 2004. godine, te da su samo osobe koje su do 1. maja 2004. godine imale status zaposlenika ranije obavještajne službe postale zaposlenici tužene, a što u predmetnoj pravnoj stvari nije slučaj. Na kraju je konstatovano da u situaciji čak i kada bi eventualno apelant bio zaposlenik ranije obavještajne službe (OSS FBiH), tužena ne bi bila pasivno legitimisana, imajući u vidu da se radi o potraživanjima za period do 2004. godine za koji, u smislu odredbe člana 102. stav 2. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, odgovara vlada svakog entiteta.

2. AP-4058/12

„Kapis“ d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnio je 27. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001568 11 REV od 26. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev podnesen protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je apelant obavezan da tužitelju plati neisplaćene plaće za period od 1993. do 1999. godine, kao i da mu za taj period uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da tužitelj ispunjava uslove za priznanje statusa zaposlenika na čekanju kod apelanta, te da mu je prestao radni odnos po sili zakona 2000. godine (član 143. stav 4. Zakona o radu FBiH), budući da nije pozvan na posao kod apelanta. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelant nije odredio naknadu plaće za vrijeme čekanja, zaključeno je tužitelju pripada naknada plaće u visini od 35% od utvrđene osnovice plaće koju bi tužitelj ostvario da je radio prema Odluci o dopunama i izmjenama Odluke o načinu provođenja i izvršenja radne obaveze na području Općine Livno iz 1993. godine.

3. AP-4339/12

Dubravka Trifković (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Pala, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 RS 015843 11 RSŽ od 26. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice koji je podnijela protiv tuženog (Grad Istočno Sarajevo) radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke tuženog o prestanku radnog donosa apelantice uz obavezu njenog vraćanja na rad, isplata naknade na ime izgubljenih plaća, te uplata doprinosa na ime penzijskog i invalidskog osiguranja). Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je apelantici radni odnos prestao (kod Zavoda za planiranje i izgradnju tuženog) na osnovu odredbe člana 125. stav 1. tačka 9. Zakona o radu RS iz razloga što je navedena upravna organizacija tuženog prestala sa radom. Stoga je istaknuto da je neosnovano pozivanje apelantice na odredbe člana 126. stav 2 navedenog Zakona, s obzirom da u konkretnom slučaju apelantici nije dat otkaz ugovora o radu od strane poslodavca. Također je navedeno da je apelantica svoj radno-pravni status regulisala zaključivanjem ugovora na neodređeno vrijeme sa javnim preduzećem Zavod za planiranje i izgradnju tuženog.

4. AP-4428/12

Bahrudin Jušić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 17. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 RS 016357 11 REV od 11. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta koji je podnio protiv tuženog (srednja škola) radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaća i regresa). Naime, u predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nije dokazao da je u utuženom periodu primao plaću u manjim iznosima od zaposlenika u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova, kao i da Kolektivni ugovor za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH ne sadrži sve parametre koje je vještak financijske struke koristio pri izračunavanju osnovne plaće.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3923/11.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Bahrudin Jušić se pozvao i na povredu nekih drugih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, zabrana zloupotrebe prava itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3923/12 (Ž. Š.,„Kapis“ d.o.o. Tomislavgrad… | Sudska praksa | Aktio