Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3986/11 (A. Č.,H. D. i H. D. i S.K.)

Odluka donesena 12. 03. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3986/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 03. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine, u predmetu broj AP-3986/11, rješavajući apelacije Ahmeta Čamđića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ahmet Čamđić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-001 527 od 21. augusta 2008. godine;

Hajrudin Dželilović i Huso Dželilović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 000245 10 Gž od 9. februara 2012. godine;

S.K., protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002776 12 Gž 3 od 17. maja 2012. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3986/11 Ahmet Čamđić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Zahid Kovač i Nermin Kovač, advokati iz Zenice, podnio je 17. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0- Gž-08-001 527 od 21. augusta 2008. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom razveden je brak zaključen između apelanta i tužene, te je apelant obavezan da na ime supružanskog izdržavanja doprinosi određene novčane iznose za određeni period na ruke tužene. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je tužena imala pravo na supružansko izdržavanje u skladu sa čl. 213., 224., 227., 228. stav 1. i člana 235. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, s obzirom na godine života, stečenu naobrazbu i da je zaključenjem braka dovedena u teži materijalni položaj od onog u kome se nalazila prije zaključenja braka.

2. AP-1299/12 Hajrudin Dželilović i Huso Dželilović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Kalesije, koje zastupa Enver Paščanović, advokat iz Kalesije, podnijeli su 9. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 000245 10 Gž od 9. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da zajedničku imovinu tužiteljice i prvoapelanta predstavljaju određene nepokretne i pokretne stvari, sa udjelima od po 1/2, što su apelanti bili dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica uknjiži u katastarskim knjigama kao suposjednik nekretnina sa dijelom od 1/2 i izdvoji svoje dijelove na navedenoj imovini. Nadalje, utvrđeno je da ugovor o poklonu, zaključen između apelanata i ovjeren u nadležnom sudu 28. novembra 2005. godine, ne proizvodi pravno dejstvo prema tužiteljici u dijelu 1/2, koji se odnosio na njen udjel u bračnoj stečevini, što su apelanti bili dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica upiše u katastarskom operatu kao suposjednik nekretnina sa dijelom od 1/2 i izdvoji svoje dijelove na pokretnim i nepokretnim stvarima. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev drugoapelanta kojim je tražio da se utvrdi da je drugoapelant kupovinom i gradnjom stekao pravo svojine na nekretninama, što je tužiteljica bila dužna priznati i trpjeti. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je predmetna imovina stečena radom tužiteljice i prvoapelanta, te da su stoga činile njihovu bračnu stečevinu u smislu člana 251. stav 1. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, prvoapelant je predmetnim ugovorom o poklonu raspolagao cjelokupnom nepokretnom imovinom koja je činila bračnu stečevinu tužiteljice i prvoapelanta, a ne samo svojim suvlasničkim dijelom od 1/2, i to bez saglasnosti tužiteljice. S tim u vezi, zaključeno je da je raspolaganje sa dijelom od 1/2 predmetnih nekretnina koji je činio suvlasnički dio tužiteljice u bračnoj stečevini, bilo u suprotnosti sa odredbom člana 15. stav 3. i člana 17. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima u vezi sa odredbama člana 252. stav 1. i člana 253. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.

3. AP-2923/12 S.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnijela je 2. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002776 12 Gž 3 od 17. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom razveden je brak zaključen između tužitelja i apelantice i odbijena apelantica sa protivtužbenim zahtjevom za supružansko izdržavanje, dok je dio prvostepene presude kojim su njihova malodobna djeca povjerene na čuvanje, izdržavanje i odgoj tužitelju ukinut i vraćen prvostepenom sudu na ponovno postupanje. U toku postupka je utvrđeno da se nisu stekli uslovi za supružničko izdržavanje jer je apelantica bila radno sposobna i nije dokazala da se u okviru svoje kvalifikacije u pogledu stručne spreme nije mogla zaposliti i obezbijediti sredstva za svoje izdržavanje. Nadalje, predmet je u dijelu koji se odnosio na povjeravanje djece vraćen na ponovni postupka zbog nedostatka razloga o određenim činjenicama u prvostepenoj presudi. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3986/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3986/11 (A. Č.,H. D. i H. D. i S.K.) | Sudska praksa | Aktio