Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4031/12 (N.A. i M. D.)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4031/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije N.A. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
N.A., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000281 11 Rev 2 od 29. augusta 2012. godine;
Mladen Daković, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 005364 11 Gž od 13. novembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4031/12
N.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000281 11 Rev 2 od 29. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naglasio da je za razliku od nižestepenih sudova, našao da je prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije osnovan, zbog čega je apelantov tužebni zahtjev neosnovan. Naime, Vrhovni sud je istakao da je tuženi u predmetnom sporu, primanje, odnosno vraćanje dijela kupoprodajne cijene, a potom zadržavanje ostatka cijene i vraćene uplate od općinskog organa uprave, vršio kao punomoćnik prodavatelja I.J. iz ugovora o kupoprodaji nekretnina po punomoći od 9. jula 1999. godine i da na tuženom ne leži obaveza koja odgovara pravu apelanta. Također, ukazano je i na to da obaveza tuženog ne proizilazi niti iz neosnovanog bogaćenja jer je predmetne novčane iznose tuženi primao i vraćao po osnovu ovlaštenja prodavatelja. Dakle, ugovor o punomoćstvu je ugovor između vlastodavca (I.J.) i punomoćnika (M.B., advokat, tj. tuženi) kojim se punomoćnik obavezuje da u ime i za račun vlastodavca preduzima određene pravne poslove, tako da oni neposredno obavezuju poslodavca i drugu ugovornu stranu (član 85. Zakona o obligacionim odnosima), a apelant kao nositelj prava koje je predmet spora, svoje pravo nije mogao ostvariti prema punomoćniku prodavatelja iz ugovora, koji je obavljao poslove u ime i za račun prodavatelja, pa je prodavatelj I.J., trebao biti stvarno legitimisan, jer je on, a ne tuženi u materijalno pravnom odnosu prema predmetu spora.
2. AP-4340/12
Mladen Daković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 005364 11 Gž od 13. novembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga za neplaćenu RTV taksu za period od 1. oktobra 2006. do 31. augusta 2007. godine. Naime, u obrazloženju presude je, između ostalog, konstatovano da je članom 19. Zakona o Javnom RTV sistemu BiH propisano da se smatra da jedno lice u svakom domaćinstvu ima radio ili TV prijemnik, kao i da je članom 20. stav 1. tog zakona definisano da je svako domaćinstvo dužno da plaća RTV taksu za samo jedan prijemnik, bez obzira na njihov ukupan broj u domaćinstvu, i da samo jedan član domaćinstva može biti evidentiran kao obveznik plaćanja RTV takse. Shodno tome, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta proizilazi da je apelantova sestra Marija koristila telefon sa pretplatničkim brojem 059/260-914, za koju je pretpostaviti da je činila odvojeno domaćinstvo u kući apelanta, pa kako apelant nije dokazao u smislu odredbe člana 20. stav 1. navedenog zakona da je upravo njegova sestra Marija bila član njegovog domaćinstva, to je on obavezan da tužitelju plati RTV taksu za navedeni period korištenja. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4031/12.
Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić