Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4697/11 (S.B.,T.G. i B. Z. i Š. A.,I.J.,M. K. i M. M.,S. S. i M. B. i S.B.)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4697/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , u predmetu broj AP-4697/11, rješavajući apelacije S.B. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
S.B., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 030950 11 Gž od 29. septembra 2011. godine;
T.G., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 011637 12 Gž 2 od 9. februara 2012. godine;
Branka Zovko, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Rs 011242 11 Rev od 13. marta 2012. godine;
Šefika Arapčić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 023955 11 Rev od 15. marta 2012. godine;
I.J., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 039801 09 Rsz od 24. aprila 2012. godine;
Mara Kokanović, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 006264 11 Rsž od 17. maja 2012. godine;
Milena Marjanović, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 019592 12 Rsž od 11. jula 2012. godine;
Safet Suljić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Rs 009579 12 Rsž od 22. augusta 2012. godine;
Mustafa Beganović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 000093 11 Rev od 26. jula 2012.
godine;
S.B., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030950 12 Rev od 5. novembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4697/11 S.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 12. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 030950 11 Gž od 29. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se ponište kao nezakonite odluka o otkazu ugovora o radu od 14. jula 2006. godine i rješenje od 8. augusta 2006. godine, te da se utvrdi kao valjan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. jula 2004. godine, uz nalog tuženom da je vrati na posao i rasporedi na poslove šalterskog radnika ili druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti i da joj isplati izgubljenu zaradu za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci presude, kao i naknade na ime regresa, zimnice i ogrjeva za 2006., 2007. i 2008. godinu u određenom novčanom iznosu, uz obavezu tuženog da izvrši uplatu doprinosa u korist apelantice kod Fonda PIO RS. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je tuženi dokazao da je apelantica vršila uručenje uputnica suprotno Uputstvu o isplati uputnica Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite od 20. februara 2004. godine i privremenom Uputstvu o bezbjednosnim mjerama u prijenosu vrijednosnih pošiljki od 8. maja 2003. godine, te da nije koristila jastuče za otiske prstiju kako bi uručila penzije nepismenim korisnicima, te je, shodno tome, taj sud našao dokazanim da je tim radnjama počinila teže povrede radne obaveze iz člana 91. stav 2. tačka 9. Zakona o radu. Naime, Okružni sud je ukazao na to da je tom odredbom propisano da se težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatra, između ostalih i „svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz kog se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć“, kao i da identičnu odredbu sadrži i član 107. stav 1. tačka 9. Pravilnika o radu tuženog.
2. AP-1292/12 T.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Dragan Todorović, advokat iz Šipova, podnio je 9. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 011637 12 Gž 2 od 9. februara 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 30. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi rješenje MUP RS od 10. novembra 2009. godine i rješenje MUP RS, CJB Banja Luka, od 6. oktobra 2009. godine. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, istakao da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari zahtjev apelanta da se poništi odluka tužene o izricanju novčane kazne zbog učinjene lakše povrede radne obaveze. Također, Okružni sud je naglasio da je prema sadržaju stanja spisa, po stavu tog suda, apelant počinio lakšu povredu radne obaveze u vezi sa radom, jer je od strane neposrednog rukovoditelja pozvan da izvrši radni zadatak, te prilikom razgovora na telefon isti je izgovorio riječi neprimjerenog sadržaja, pa imajući u vidu da se radi o osobi koja je po zanimanju policajac, o osobi koja vrši određena službena ovlaštenja i koja u vršenju službenih ovlaštenja ima obavezu na primjereno ponašanje, to izgovorene riječi neprimjerenog sadržaja koje su stavljene na teret apelantu, po stavu tog suda imaju elemente lakše povrede radne obaveze bez obzira kome su upućene, da li radnim kolegama ili neposrednom rukovoditelju, jer prema svojoj težini predstavljaju radnju nekulturnog ponašanja. Dakle, sama činjenica da je apelant riječi neprimjerenog sadržaja izgovorio u toku razgovora sa radnim kolegom M.N. povodom izvršenja radnih zadataka, upućuje na biće lakše povrede radne obaveze, nekulturnog i neljubaznog odnosa prema kolegama, iz člana 43. stav 1. tačka đ) Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovrnosti policajaca i drugih zaposlenih u MUP RS.
3. AP-1582/12 Branka Zovko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Z.O.U. Palameta & Palameta iz Mostara, podnijela je 27. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Rs 011242 11 Rev od 13. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je još uvijek zaposlenik tužene i da joj nije prestao radni odnos, pa da se shodno tome naloži tuženoj da je vrati na radno mjesto učiteljice i da joj na ime naknade plaće za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, te da joj od 1. juna 2010. godine do ponovnog stupanja na posao isplaćuje mjesečno određeni novčani iznos, a sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelantica bila zaposlenik tužene u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, da joj je rješenjem tužene od 3. augusta 2009. godine prestao radni odnos jer je navršila 40 godina staža osiguranja, da je rješenje stavljeno na oglasnu ploču tužene 4. augusta 2009. godine, a dana 10. augusta 2009. godine poslano preporučeno na adresu apelantice, da je ona 18. augusta 2009. godine upoznata sa sadržajem rješenja, da je uvidom u njenu radnu knjižicu utvrđeno da je u vrijeme donošenja rješenja imala preko 40 godina trajanja zaposlenja, da je iz uvjerenja Federalnog zavoda PIO o matičnoj evidenciji vidljivo da ona ima uredno regulisan staž osiguranja i uplaćene doprinose od 1. oktobra 1967. do 31. decembra 2008. godine i da joj je uplaćen doprinos za PIO od 1. aprila 1992. do 31. decembra 1993. godine (u periodu kada je sudjelovala u odbrani BiH kao pripadnik HVO Široki Brijeg). Shodno tome, Vrhovni sud je naglasio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su pozivom na odredbe člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu i člana 30. Zakona o PIO F BiH odbili tužbeni zahtjev apelantice.
4. AP-1807/12 Šefika Arapčić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca, podnijela je 16. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 023955 11 Rev od 15. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da se ona u periodu od 12. januara do 5. maja 2000. godine imala smatrati zaposlenikom na čekanju posla, te da se tuženom naloži da joj za navedeni period izvrši povezivanje radnog staža, kao i da joj isplati otpremninu u određenom novčanom iznosu. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud cijeneći činjenicu da je apelantica zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca u periodu od 1. do 31. oktobra 1997. godine, te polazeći od pravila materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 143. st. 2. i 3. Zakona o radu, dakle u periodu od prestanka radnog odnosa kod pravnog prednika tuženog, dakle 9. juna 1992. godine (kada je zbog ratnih dejstava otputovala u inostranstvo) do podnošenja zahtjeva za uspostavu radnopravnog statusa, dakle 12. januara 2000. godine, pravilno konstatovao da ta činjenica predstavlja smetnju za izvođenje zaključka da se apelantica može smatrati zaposlenicom na čekanju posla, što je opredijelilo odluku tog suda o odbijanju apelantice sa tužbenim zahtjevom. Također, Vrhovni sud je naglasio da je, cijeneći da je zahtjev apelantice za isplatu otpremnine dospio za isplatu dana 5. maja 2000. godine, a da je ona prvi put taj zahtjev postavila podneskom od 19. marta 2010. godine, dakle, nakon proteka trogodišnjeg roka zastare predviđenog odredbama člana 106. Zakona o radu, prvostepeni sud pravilno prihvatio kao osnovan prigovor tuženog o zastarjelosti navedenog potraživanja apelantice.
5. AP-1849/12 I.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Dževad Hrnjić, advokat iz Žepča, podnio je 18. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 039801 09 Rsz od 24. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime regresa isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da kako je nesporno da je potraživanje apelanta u konkretnom slučaju iz 2000. godine, jer se odnosi na naknadu za regres iz te godine, a cijeneći činjenicu da je tužba podnesena dana 7. februara 2006. godine, sasvim je jasno da je protekao rok od tri godine od dospjelosti predmetnog potraživanja do podizanja tužbe, čime je nastupila apsolutna zastara potraživanja propisana članom 106. Zakona o radu, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev. Isto tako, naglašeno je da Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza F BiH nema za posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja iz člana 387. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav 1. tog zakona, kako je to navedeno u žalbi.
6. AP-2625/12 Mara Kokanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, podnijela je 12. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 006264 11 Rsž od 17. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tuženi obaveže vratiti je na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa, te da joj na ime neisplaćenih plata za period od 1. januara 2009. godine pa do vraćanja na posao na ime naknade neto plate isplati za svaki mjesec novčani iznos, pobliže preciziran u izreci prvostepene presude, kao i da joj izvrši uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje za isti period. Apelacioni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je rješenjem Gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine od 29. decembra 2008. godine, apelantici prestao radni odnosa sa danom 31. decembra 2008. godine radi penzionisanja, da je ona u upravnom sporu ishodila presudu prvostepenog suda od 1. septembra 2009. godine, kojom je njena tužba uvažena i navedeno rješenje poništeno i predmet vraćen na ponovno raspravljanje, da u ponovljenom upravnom postupku nije donesen upravni akt koji je konačan i da je apelantica odmah po prestanku radnog odnosa u januaru 2009. godine podnijela zahtjev za penziju i ostvarila pravo na starosnu penziju. Slijedom navedenog, Apelacioni sud je konstatovao da je prvostepeni sud naglasio da je podnošenjem zahtjeva za penziju apelantica „izrazila volju da se penzioniše po posebnim uslovima“ propisanim u odredbi člana 46. Zakona o PIO RS, „bez obzira na razlog zbog kojeg je to učinila“, pa kako je po vlastitoj volji ostvarila pravo na penziju, to je pravilno zaključio prvostepeni sud da apelantica „ne može istovremeno tražiti i povratak na posao i isplatu naknade po osnovu plata“, smatrajući irelevantnim činjenicu da u ponovljenom upravnom postupku nije donesen konačan upravni akt. Konačno, Apelacioni sud je istakao da, s obzirom na predmet spora i činjenice od odlučnog značaja u sporu, tj. da nakon poništenja upravnog akta u upravnom postupku nije donesen novi upravni akt i da se prema odredbama Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine radnopravna zaštita državnih službenika i zaposlenika pruža u upravnom sporu, čak i kada bi se postavljeni tužbeni zahtjev (vraćanje na posao) ostvarivao u redovnom parničnom postupku, budući da upravna stvar nije riješena, apelantici još ne pripada pravo iz tužbe.
7. AP-2758/12 Milena Marjanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Modriče, koju zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnijela je 23. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 019592 12 Rsž od 11. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonit otkaz ugovora o radu koji je tužena donijela i dostavila joj pod brojem 26/11 od 9. maja 2011. godine, te da se tužena obaveže da je vrati na radi i rasporedi je na iste ili druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, uz uspostavu svih prava iz radnog odnosa, tako što će joj na ime nesiplaćenih plata, toplog obroka i regresa, isplatiti određene novčane iznose za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, a koji zahtjev je zasnovala na činjenici da forma otkaza ugovora o radu nije utemeljena na zakonskim propisima niti je tužena prije otkaza provela postupak u smislu odredbi čl. 138., 139. i 140. Zakona o radu. U obrazloženju presude je konstatovano da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je apelantici radni odnos kod tužene prestao na osnovu potpisanog sporazuma od 9. maja 2011. godine, a koji sporazum je i sačinjen iz razloga što je od strane tužene u više navrata utvrđen manjak u objektu tužene gdje je radila apelantica, a i ostali radnici kojima je također otkazan ugovor o radu na isti način (ali je na osnovu navedenog sporazuma između tužene i tih radnika u otkazu ugovora o radu kao razlog prestanka radnog odnosa naveden tehnološki višak, samo iz razloga da bi radnici mogli ostvariti svoja prava kod Zavoda za zapošljavanje, odnosno prava koja im ne bi pripadala u slučaju prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radne obaveze). Nadalje, istaknuto je da kako je apelantici radni odnos prestao na osnovu sporazuma (a koji je apelantica potpisala svojom voljom i bez prisile), to su svi žalbeni prigovori koji se odnose na propuste tužene koja nije postupila u smislu navedenih odredbi Zakona o radu prije otkaza ugovora o radu radnicima, kao i činjenicu da je tužena primila nove radnike, neosnovani, jer radni odnos ni apelantici ni ostalim radnicima nije stvarno prestao na osnovu člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu. Konačno, navedeno je da se žalbom ukazuje da u otkazu ugovora o radu nije navedeno da radni odnos prestaje na osnovu sporazuma i da nije vođen disciplinski postupak zbog utvrđenog manjka, jer je sve to da bi radnici mogli ostvariti svoja druga prava, zato što oba slučaja imaju za posljedicu prestanak radnog odnosa, što je pogrešno budući da u slučaju prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radne obaveze (člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu) radniku ne pripadaju prava iz člana 135. stav 1. tačka 1, člana 141. stav 1. i člana 140. Zakona o radu.
8. AP-3775/12 Safet Suljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 31. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Rs 009579 12 Rsž od 22. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena da mu kod nadležne službe za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati dužni doprinos za vrijeme i iznos prema nalazu vještaka finansijske struke. Naime, Okružni sud je, između ostalog, istakao da su u predmetnom postupku nesporne sve bitne činjenice i to da apelant od 15. augusta 1995. godine pa nadalje ne radi kod tužene niti kod nje ostvaruje bilo kakva primanja po osnovu rada, te da nikada nije podnosio tužbu radi povrata na posao i uspostavljanje radno pravnog statusa. Pravo na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje je pravo iz radnog odnosa koje ima svaki zaposleni radnik, dok je obveznik uplate doprinosa poslodavac, pa kako je prema Zakona o doprinosima obaveza uplate doprinosa vezana za isplatu plate, kada i dospijeva, a kako apelant nije primao platu za utuženi period, samim tim se ne može ni obavezivati tužena da za njega izvrši uplatu doprinosa, od prestanka radne obaveze 1995. godine do podnošenja predmetne tužbe. Shodno tome, Okružni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da je apelant svojom pasivnošću iskazao nezainteresovanost za ostvarivanje i zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, pa da se samim tim ne može udovoljiti njegovom postavljenom tužbenom zahtjevu.
9. AP-4222/12 Mustafa Beganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 5. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 000093 11 Rev od 26. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime razlike plaća i toplog obroka za period od 1. januara 2006. do 28. februara 2007. godine, isplati određene novčane iznose, pobliže precizirane u izreci presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao na to da je odredbom člana 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH propisano da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine, što znači da entitetske vlade odgovaraju za obaveze koje su nastale isključivo do 1. januara 2006. godine. Budući da u konkretnom slučaju apelant potražuje isplatu razlike plaća i toplog obroka za period od 1. decembra 2005. do 28. februara 2007. godine, to samim tim u smislu navedene odredbe, na strani tužene postoji obaveza za isplatu razlike plaća i toplog obroka za mjesec decembar 2005. godine, dok za period nakon 1. januara 2006. godine nema obaveza na strani tužene za potraživanja apelanta.
10. AP-5414/13 S.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 31. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030950 12 Rev od 5. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana revizija apelantice izjavljena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci od 29. septembra 2011. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se ponište kao nezakonite odluka o otkazu ugovora o radu od 14. jula 2006. godine i rješenje od 8. augusta 2006. godine, te da se utvrdi kao valjan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. jula 2004. godine, uz nalog tuženom da je vrati na posao i rasporedi na poslove šalterskog radnika ili druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti i da joj isplati izgubljenu zaradu za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci presude, kao i naknade na ime regresa, zimnice i ogrjeva za 2006., 2007. i 2008. godinu u određenom novčanom iznosu, uz obavezu tuženog da izvrši uplatu doprinosa u korist apelantice kod Fonda PIO RS. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao na to da je i prije otkaza ugovora o radu, ponašanje apelantice bilo suprotno interesima tuženog, te da joj je 8. juna 2006. godine izrečeno „pismeno upozorenje“ zbog učinjene lakše povrede radne obaveze, pa sve i kada bi se prihvatilo da je i u konkretnom slučaju u pitanju lakša povreda radne obaveze, bilo bi mjesta primjeni odredbe člana 91. stav 3. Zakona o radu. Dakle, Vrhovni sud je konstatovao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je apelantica svojim ponašanjem nanijela štetu interesima tuženog, te da se osnovano može zaključiti da njen dalji rad kod tuženog ne bi bio moguć.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4697/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić