Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-923/12 (Kanton Sarajevo,Hercegovačko - neretvanski kanton i JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo - Zavisno društvo Rudnici «Kreka» d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-923/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Kneževiću predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Kanton Sarajevo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 184735 11 Rsž od 24. januara 2012. godine;
Hercegovačko - neretvanski kanton, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 018762 11 Gž 2 od 14. marta 2012. godine;
JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo - Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003335 09 Gž od 19. oktobra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-923/12 Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 12. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 184735 11 Rsž od 24. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici isplati razliku naknade za godišnji odmor za 2010. godinu u iznosu od 800,00 KM. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud, nakon provedenog postupka, utvrdio da je apelant isplatio tužiteljici regres za 2010. godinu u iznosu od 400,00 KM, pa je zaključujući da tužiteljici u skladu sa odredbom iz člana 8. stav 3. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u F BiH, pripada pravo na regres u iznosu od 1.200,00 KM, primjenom navedene odredbe udovoljio tužbenom zahtjevu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da neosnovano apelant u žalbi ističe pogrešnu primjenu Zakona o načinu ostvarivanja ušteda u F BiH. Naime, prema odredbi iz člana 10. navedenog zakona, odredbe zakona i drugih propisa kojima su uređena pitanja tog zakona su se trebala uskladiti sa odredbama tog zakona u roku od 120 dana od dana stupanja na snagu, pa kako navedeno usklađivanje nije izvršeno, to je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava udovoljio tužbenom zahtjevu.
2. AP-1259/12 Hercegovačko - neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo, podnio je 5. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 018762 11 Gž 2 od 14. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništeno je rješenje apelanta od 24. maja 2006. godine kao nezakonito, pa je apelant obavezan da isplati tužiteljima P.M., D.Č. i D.R. na ime razlike manje isplaćene plaće za vrijeme trajanja suspenzije, novčane iznose pobliže precizirane u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude Kantonalni sud je konstatovao da je pravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 78. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH, u vezi sa odredbama člana 37. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti službenika i namještenika MUP HNK, kada je utvrdio da je disciplinski postupak protiv tužitelja pokrenut nakon propisanog roka u kojem se isti mogao pokrenuti, pa je samim time nastupila zastarjelost pokretanja i vođenja istog. Naime, kako je tokom prvostepenog postupka nedvojbeno utvrđeno da je apelant saznao za počinjenu težu povredu službene dužnosti kao i počinitelje u šestom mjesecu 2005. godine, jer su upravo tada pronađene sporne registracijske tablice, to je od tada počeo teći rok od šest mjeseci u kome je trebao provesti disciplinski postupak protiv tužitelja. Međutim, apelant je tek rješenjem prvostepene disciplinske komisije MUP od dana 13. marta 2006. godine donio rješenje i zakazao glavni pretres koji je rješenjem od 25. aprila 2006. godine okončan na način da su tužitelji oglašeni krivim, te su im izrečene disciplinske kazne i to novčane kazne, dok je drugostepena disciplinska komisija MUP rješenjem od 24. maja 2006. godine preinačila prvostepeno rješenje te izrekla disciplinske kazne, pobliže precizirane u dispozitivu rješenja.
3. AP-4114/12 JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo - Zavisno društvo Rudnici «Kreka» d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 29. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003335 09 Gž od 19. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime razlike plaće za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, kao i da na ime tužitelja kod Federalnog zavoda PIO za određeni vremenski period uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je neosnovano osporavanje u izjavljenoj žalbi nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i isticanje da je isti vještak izvršio pogrešan obračun utvrđene razlike plaća koje je apelant trebao tužitelju isplatiti i isplaćenih plaća. Također, istaknuto je da se neosnovano apelant poziva na odredbe člana 34. Granskog kolektivnog ugovora, a u vezi sa tim i odredbe člana 9. stav 1. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti F BiH i službenika Federalnih ministarstava i drugih tijela Federalne uprave, tvrdeći da se te odredbe, pored službenika organa uprave i ostalih korisnika budžetskih sredstava, primjenjuju i na apelanta, zatim, da on kao pravna osoba koja se finansira iz vlastitih sredstava vrši obračun i isplatu toplog obroka u dva dijela, te da apelant nije tužitelju umanjivao plaću za iznose naknade za topli obrok (negativna korekcija), već je samo koristio mogućnost za manju uplatu poreza i doprinosa u skladu sa odredbom člana 34. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u F BiH i odredbama Zakona o porezu na plaću i Zakona o doprinosima, zato što se ne može prihvatiti pravilnim tumačenje navedenih odredbi Granskog kolektivnog ugovora i Uredbe, kako to apelant čini u žalbi, a što je suprotno iznesenom stavu prvostepenog suda, koji je kao pravilan prihvatio i taj sud.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-923/12.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić