Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-145/11 (L. P.)

Odluka donesena 12. 03. 2014.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Krivični postupak
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-145/11

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 145/11, rješavajući apelaciju Ljubice Petričević, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubice Petričević podnesena protiv rješenjā Osnovnog suda u Bijeljini br. 80 0 K 001180 07 Kv od 8. novembra 2010. godine i 80 0 K 001180 07 K od 21. oktobra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ljubica Petričević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Ugljevika, koju zastupa Vinko B. Lazić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 8. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 80 0 K 001180 07 Kv od 8. novembra 2010. godine i 80 0 K 001180 07 K od 21. oktobra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 24. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud i Okružno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 5. i 8. novembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantkinji 19. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 001180 07 K od 20. maja 2008. godine apelantkinja je proglašena krivom zbog krivičnog djela – ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410 stav 3 u vezi sa stavom 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Istom presudom apelantkinja je obavezana da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 350,00 KM i da plati paušalni iznos od 150,00 KM dok su oštećeni Tanja Tešić i Mik Tešić (u daljnjem tekstu: oštećeni) sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Odlučujući o žalbama Okružnog tužilaštva i apelantkinje izjavljenim protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 80 0 K 001180 09 Kž od 14. aprila 2009. godine odbio apelantkinjinu žalbu a žalbu Okružnog tužilaštva uvažio u dijelu odluke o visini kazne, te je apelantkinju osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

Osporene odluke

7. Osnovni sud je donio Rješenje broj 80 0 K 001180 07 K od 21. oktobra 2010. godine, kojim je, odlučujući o troškovima krivičnog postupka, na osnovu odredbi člana 97 stav 2 u vezi sa odredbama člana 96 st. 1 i 2 tačka z) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) obavezao apelantkinju da, na ime troškova krivičnog postupka koji se odnose na nužne izdatke oštećenih, uplati iznos od 9.389,86 KM na račun javnih prihoda Republike Srpske.

8. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je apelantkinja pravosnažnom presudom proglašena krivom i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te da je obavezana da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 500,00 KM koji se odnose na troškove vještačenja i paušala. Dalje je navedeno da je Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 K 001180 07 K od 20. aprila 2010. godine, na osnovu odredbi člana 96 stav 2 tačka z) ZKPRS, po zahtjevu oštećenih, koji su radi prisustva glavnom pretresu doputovali iz Australije, iz budžetskih sredstava suda na ime nužnih izdataka oštećenih isplaćen iznos od 9.389,86 KM i to na ime avionskog prevoza za oboje oštećenih u iznosu d 9.117,86 KM i na ime hotelskih usluga za prenoćište u Bijeljini iznos od 272,00 KM.

9. Osnovni sud je istakao da je odredbama člana 97 stav 2 ZKPRS propisano da će troškovi za koje nisu postojali podaci o njihovoj visini a u konkretnom slučaju se radi o opisanim nužnim izdacima oštećenih o kojima u momentu donošenja presude nisu postojali podaci u spisu, „a koji podaci su pribavljeni tek 26. maja 2010. godine, te dostavljeni uz podnesak punomoćnika oštećenih [… ] od 23. maja 2008. godine, dakle nakon donošenja presude,“ biti obračunati i određeni posebnim rješenjem suda, te kako je u postupku koji se vodi zbog krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti sud u obavezi isplatiti ih unaprijed iz sredstava organa koji vodi krivični postupak, što je i urađeno i pomenutim rješenjem odobrena isplata troškova oštećenim iz budžetskih sredstava, u smislu odredbi člana 97 stav 2 u vezi sa članom 96 st. 1 i 2 tačka z) ZKPRS, sud je donio predmetnu odluku.

10. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, Osnovni sud je, na osnovu odredbi člana 97 stav 3 ZKPRS, donio Rješenje broj 80 0 K 001180 07 Kv od 8. novembra 2010. godine kojim je odbijena, kao neosnovana, apelantkinjina žalba. U obrazloženju rješenja je navedeno, između ostalog, da je apelantkinja u žalbi istakla da je ožalbeno rješenje nepravilno i nezakonito jer je su oštećeni, u smislu odredbi člana 108 stava 3 ZKPRS, sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu; dalje, da se oštećeni nisu žalili na odluku suda o imovinskopravnom zahtjevu kojim su bili obuhvaćeni i njihovi putni troškovi, te da su pokrenuli parnični postupak protiv apelantkinje koji se i vodi pred Osnovnim sudom u postupku pod brojem 80 0 P 11005 09 P. Takođe, navedeno je da je u istaknuto da je odredbama člana 7 stav 3 Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obavezama osiguranja od odgovornosti propisano, između ostalog, da osiguravač odgovara oštećenom i za naknadu opravdanih troškova koje je osiguranik imao u sudskom ili vansudskom postupku, te se iz ove odredbe jasno vidi da se sporni troškovi nadoknađuju kroz parnični postupak. Takođe, kako je naveo Opštinski sud, u žalbi se također osporava i zakonitost rješenja od 20. aprila 2010. godine, kojim je u smislu odredbe člana 96 stav 2 tačka z) ZKP RS oštećenim, radi prisustva glavnom pretresu, na ime nužnih izdataka sa budžetskih sredstava isplaćen iznos od 9,389,86 KM jer to rješenje apelantkinja i njen branilac nikada nisu dobili kako bi se na njega mogli izjasniti, osporiti, uložiti pravni lijek, a poslužilo je kao pravni osnov za donošenje ožalbenog rješenja. Dalje, žalbom se takođe osporava zakonitost ožalbenog rješenja jer je doneseno na osnovu odredbi člana 97 stav 2 ZKPRS, koje odredbe se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti jer se pomenuta odredba odnosi na presude i rješenja kojim se obustavlja krivični postupak, a u konkretnom slučaju nije došlo do obustave postupka, nego do osuđujuće presude. Pored toga, navedeno je da zahtjev za naknadu troškova podnijet mimo prekluzivnog roka od šest mjeseci od dana pravosnažne presude ili rješenja o obustavi postupka.

11. Osnovni sud je istakao da iz uvida u spis broj 80 0 K 00 U 80 07 K proizilazi da su oštećeni u svojstvu svjedoka bili pozvani na glavni pretres od 20. maja 2008. godine, pošto su i u optužnici Okružnog tužilaštva broj KT-896/06 od 10. oktobra 2007. godine navedeni kao svjedoci, jer su se kritične prilike nalazili u vozilu u kojem se nalazio i njihov otac Mitar Tešić, koji je nakon saobraćajne nesreće i preminuo. Navedeno je da je na glavnom pretresu punomoćnik oštećenih zatražio od suda da im se, u skladu sa odredbama člana 96 stav 1 tačka a) ZKPRS, kao svjedocima nadoknade troškovi pristupa na glavni pretres, a taj zahtjev je konkretizovan i podneskom od 23. maja 2008. godine, u kojem je precizirano da ti troškovi iznose 9.117,86 KM na ime povratne avionske karte i 272,00 KM na ime hotelske usluge u Bijeljini. Pored toga, navedeno je da je apelantkinja, nakon što je na glavnom pretresu priznala krivično djelo za koje se tereti pomenutom optužnicom, presudom Osnovnog suda proglašena krivom a oštećeni su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu, te da nije odlučeno i o troškovima oštećenih. Slijedom toga, kako je istakao Osnovni sud, nisu osnovani žalbeni navodi da je o tim troškovima odlučeno u pravosnažnoj presudi kojom su oštećeni upućeni na parnicu, već je sud o njima riješio naknadno svojim rješenjem od 20. aprila 2010. godine, kojim su oštećenim ti troškovi isplaćeni na teret budžetskih sredstava, a u skladu sa članom 96 st. 4 ZKP. Tim odredbama je propisano da se, između ostalog, i troškovi svjedoka iz tačke a) stava 1 tog člana isplaćuju unaprijed iz sredstava Tužilaštva, odnosno suda, a naplaćuju se kasnije od lica koja su dužna da ih naknade po odredbama tog zakona. Kako je dalje Osnovni sud istakao, iz stanja u spisu je vidljivo da je na osnovu odredbe člana 96 stav 4 ZKPRS i člana 97 stav 2 tog zakona doneseno rješenje kojim je odlučeno da pomenuti troškovi konačno padaju na teret apelantkinje i koje je dužna platiti u korist računa javnih prihoda RS. Dakle, kako je istakao Osnovni sud, o troškovima svjedoka je u svemu odlučeno u skladu sa relevantnim odredbama ZKPRS, te je stoga žalba odbijena kao neosnovana, jer se ne radi o imovinskopravnom zahtjevu oštećenih koji se kao nužni izdaci mogu potraživati u parničnom postupku, već o troškovima svjedoka pozvanih na glavni pretres. U prilog tome, kako je dalje istakao Osnovni sud, ide i činjenica koja je utvrđena nakon uvida u parnični spis broj 80 0 P 11005 09 P iz kojeg je vidljivo da su oštećeni pokrenuli parnični postupak radi naknade štete, u kojem je postavljen zahtjev za naknadu materijalne štete koja se odnosi na troškove sahrane oca oštećenih i zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova i pretrpljenog straha, dok troškovi dolaska oštećenih, kao svjedoka, na glavni pretres od 20. maja 2008. godine nisu obuhvaćeni tom tužbom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantkinja tvrdi da su joj osporenim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 13 Evropske konvencije. Apelantkinja ističe da je Osnovni sud osporenim rješenjem odlučivao o pravnoj stvari o kojoj je već odlučeno presudama Osnovnog suda broj 80 0 K 001189 07 K od 20. maja 2008. godine i Okružnog suda broj 80 0 K 001189 09 Kž od 14. aprila 2009. godine, kojim su oštećeni za „postavljeni imovinskopravni zahtjev upućeni na parnicu“. Slijedom toga, ističe da je osporenim odlukama povrijeđeno načelo ne bis non idem. Dalje, ističe da je u predmetnom postupku došlo do proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa i to odredbi člana 97 stav 2, člana 96 stav 2 tačka z) ZKPRS, kao i člana 7 stav 3 Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim osiguranjima od odgovornosti („Službeni glasnik RS“ br. 17/05 i 12/09). Smatra da se pomenute odredbe ZKPRS nisu mogle primijeniti jer „se odnose na presude i rješenje kojima se obustavlja krivični postupak, što u konkretnom nije slučaj.“ Osim toga, navodi da je zahtjev za naknadu troškova podnijet tek po isteku prekluzivnog roka od šest mjeseci od dana pravomoćnosti rješenja ili presude o okončanju postupka, te s tim u vezi citira odredbe člana 97 stav 2 ZKPRS. U prilog tome ukazuje da je iz obrazloženja rješenja vidljivo da je zahtjev sa podacima podnijet „tek 26. maja 2010. godine a prvostepena presuda donijeta 20. maja 2008. godine“, drugostepena odluka broj K 001180 09 Kž 14. aprila 2009. godine a uručena 24. aprila 2009. godine. Pored toga, navodi da joj je, zbog nedostavljanja rješenja od 20. aprila 2010. godine, na izjašnjenje povrijeđeno i pravo na efektivan pravni lijek po kojem bi mogla da ospori iznose dosuđenih troškova koji su bez ikakve dokumentacije o njihovoj visini i osnova dosuđeni i isplaćeni oštećenim, čime joj je povrijeđeno i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

13. Okružno tužilaštvo je istaklo da su osporena rješenja donesena u skladu sa relevantnim propisima, te da stoga nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja u apelaciji ukazuje.

14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao na hronologiju i sadržaj radnji koje su preduzete u predmetnom postupku, te da, s obzirom na navode apelacije i stanje u spisu, u toku sprovedenog postupka nisu povrijeđena apelantkinjina prava. Istaknuto je da je, nakon apelantkinjinog priznanja krivičnog djela za koje se teretila, Osnovni sud donio presudu kojom je apelantkinju proglasio krivom i kojom su oštećeni sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu, nije odlučeno i o troškovima oštećenih, povodom kojih su donesena sporna rješenja, pa da stoga nisu osnovani navodi iz apelacije da je o tim troškovima odlučeno u pravomoćnoj presudi kojom su oštećeni upućeni na parnicu.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 100/09 - prečišćeni tekst), koji se primjenjivao u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 24.

Sastav suda [ ] (5) U vijeću sastavljenom od trojice sudija sud odlučuje o žalbama protiv rješenja kada je to određeno ovim zakonom i donosi druge odluke van glavnog pretresa.

[ ] Glava XIII

TROŠKOVI KRIVIČNOG POSTUPKA

Član 96.

Vrste troškova (1) Troškovi krivičnog postupka su izdaci učinjeni povodom krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka.

(2) Troškovi krivičnog postupka obuhvataju:

a) troškove za svjedoke, vještake, tumače i stručna lica i troškove uvidaja; [ ]

z) nužne izdatke oštećenog i njegovog zakonskog zastupnika.

[ ] (4) Troškovi iz tač. a) do đ) stava 2. ovog člana i nužni izdaci postavljenog branioca isplaćuju se unaprijed iz sredstava tužilaštva, odnosno suda, a naplaćuju se kasnije od lica koja su dužna da ih naknade po odredbama ovog zakona. Organ koji vodi pretkrivični ili krivični postupak dužan je da sve troškove koji su unaprijed isplaćeni unese u popis koji se prilaže spisu. [ ] Član 97.

Odluka o troškovima (1) U presudi i rješenju kojim se obustavlja krivični postupak odlučiće se ko će snositi troškove postupka i koliko oni iznose.

(2) Ako nedostaju podaci o visini troškova, sud će donijeti posebno rješenje o visini troškova, kad se ti podaci pribave. Zahtjev sa podacima o visini troškova može se podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja pravnosnažne presude ili rješenja o obustavi krivičnog postupka licu koje ima pravo da postavi takav zahtjev.

(3) Kad je odluka o troškovima sadržana u posebnom rješenju, o žalbi protiv tog rješenja odlučuje vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona.

Glava XIV

IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEVI

Član 103.

Predmet imovinskopravnog zahtjeva (1) Imovinskopravni zahtjev koji je nastao usljed izvršenja krivičnog djela raspraviće se na prijedlog ovlašćenih lica u krivičnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak.

(2) Imovinskopravni zahtjev može se odnositi na naknadu štete, povrat stvari ili poništavanje određenog pravnog posla. (...)

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Osnovnog suda broj 80 0 K 001180 07 Kv od 8. novembra 2010. godine koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje je dostavljeno apelantkinji 11. novembra 2010. godine a apelacija je podnesena 8. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantkinja pobija navedena rješenja tvrdeći da su joj rješenjima povrijeđena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

23. Ustavni sud prvenstveno primjećuje da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja odluke kojim je apelantkinja obavezana da naknadi troškove krivičnog postupka. Dakle, predmet osporavanja nisu odluke kojim je direktno odlučeno o krivičnoj optužbi protiv apelantkinje, niti apelantkinja osporava vrstu i visinu kazne, što su činjenice koje Ustavni sud ne razmatra pri odlučivanju o kršenju prava na pravično suđenje. Međutim, apelacija se odnosi na primjenu prava u aspektu odlučivanja o troškovima postupka kao sastavnog dijela odlučivanja o krivičnoj optužbi protiv apelantkinje, pa Ustavni sud smatra da se, dakle, radi o jedinstvenom postupku utvrđivanja krivične optužbe jer odluka o troškovima postupka predstavlja sastavni dio suđenja, odnosno utvrđivanja krivične optužbe (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, i Odluka Ustavnog suda broj AP 1365/05 od 29. septembra 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 9/07, tačka 21). Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju primjenjive garancije prava na pravično suđenje.

24. Apelantkinja svoje navode obrazlaže činjenicom da je, prema njenom stavu, o predmetnom zahtjevu oštećenih sud već odlučio jer ih je sa imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnicu, zatim, da je zahtjev podnesen protekom roka od šest mjeseci od dana donošenja presude i da se odredbe ZKPRS na koje se redovni sud pozvao u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti, jer se ne radi, kako apelantkinja tvrdi, o obustavi postupka. Osim toga, tvrdi da joj nije dostavljeno rješenje kojim je iz sredstava suda prethodno izvršena isplata spornih troškova kako bi ona mogla osporiti njihovu visinu, dakle, da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da su pogrešno primijenjene pozitivnopravne odredbe.

25. U vezi sa apelantkinjinim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

27. U vezi sa apelantkinjinim navodima da se radi o presuđenoj stvari, jer su odlukama kojima je apelantkinja proglašena krivom oštećeni upućeni da svoj imovinskopravni zahtjev ostvare u parnici (koju su i pokrenuli pred Osnovnim sudom), Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je postupak naknade troškova krivičnog postupka propisan odredbama ZKPRS, i to u glavi XIII a imovinskopravni zahtjev u glavi XIV. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 96 stav 1 propisano da su troškovi krivičnog postupka izdaci učinjeni povodom krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka, a da je stavom 2 tog člana propisano i šta sve obuhvataju troškovi krivičnog postupka, te da u njih spadaju, između ostalih troškova, i troškovi koji su nastali u vezi sa svjedocima (tačka a), te troškovi koji se tiču nužnih izdataka oštećenih (tačka z). Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 103 ZKPRS propisano da će se imovinskopravni zahtjev koji je nastao usljed izvršenja krivičnog djela raspraviti na prijedlog ovlašćenih lica u krivičnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak (stav 1), te da se imovinskopravni zahtjev može odnositi na naknadu štete, povrat stvari ili poništenje određenog pravnog posla (stav 2).

28. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZKPRS sa osporenim odlukama, te apelantkinjinim navodima, Ustavni sud zapaža da se u osporenim rješenjima nije odlučivalo o imovinskopravnom zahtjevu u smislu odredbi člana 103 ZKPRS, nego o troškovima koje su imali oštećeni koji su kao svjedoci pristupili na glavni pretres. Takođe, Ustavni sud zapaža da je i Osnovni sud prilikom ispitivanja apelantkinjine žalbe utvrdio da je nakon uvida u spis u kojem su oštećeni pokrenuli parnični postupak protiv apelantkinje radi naknade štete nisu obuhvaćeni troškovi koje su imali povodom dolaska na glavni pretres. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi da se radi o presuđenoj stvari neosnovani.

29. Dalje, u vezi sa apelantkinjinim navodima da Osnovni sud nije mogao primijeniti odredbe člana 97 ZKPRS, jer se, kako apelantkinja smatra, te odredbe „odnose na presude i rješenja kojima se obustavlja krivični postupak“, Ustavni sud ukazuje da je tim odredbama propisano da će se u presudi i rješenju kojim se obustavlja krivični postupak (dakle, ne rješenjima nego rješenju) odlučiti ko će snositi troškove postupka i koliko oni iznose (stav 1). Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u krivičnom postupku mogu donijeti tri vrste presuda, i to presuda kojom se optužena osoba proglašava krivom, presuda kojom se optužena osoba oslobađa od krivnje i presuda kojom se optužba odbija, te da se u drugim ZKPRS propisanim slučajevima u kojim se ne donosi presuda donosi rješenje, između ostalih i rješenje o obustavi postupka. Dakle, nasuprot apelantkinjinim navodima, Ustavni sud ističe da se odredba člana 97 stav 1 odnosi ne samo na rješenje kojim je postupak obustavljen nego i na presude (bilo koje vrste). Budući da u konkretnom slučaju postupak nije obustavljen, nego je apelantkinja presudom proglašena krivom, Ustavni sud zaključuje da su i apelantkinjini navodi da se odredba člana 97 stav 1 ZKPRS nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju neosnovani.

30. Dalje, u pogledu apelantkinjinih navoda da je pogrešno primijenjena odredba člana 97 stav 2 ZKPRS, jer su oštećeni propustili da podnesu zahtjev za naknadu troškova protekom roka od šest mjeseci od dana dostavljanja presude ili rješenja o obustavi postupka, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 97 stav 2 propisano da će sud, u slučaju ako nedostaju podaci o visini troškova, donijeti posebno rješenje o visini troškova, kad se ti podaci pribave, te da se zahtjev sa podacima o visini troškova može podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja pravomoćne presude ili rješenja o obustavi krivičnog postupka licu koje ima pravo da postavi takav zahtjev. Zatim, Ustavni sud primjećuje da iz Rješenja Osnovnog suda broj 80 0 K 001180 07 Kv od 8. novembra 2010. godine proizilazi da je na glavnom pretresu koji je održan 20. maja 2008. godine punomoćnik oštećenih postavio zahtjev, u skladu sa odredbama člana 96 stav 1 tačka a) ZKPRS da se oštećenim naknade troškovi pristupa na glavni pretres, te da je taj zahtjev konretizovao podneskom od 23. maja 2008. godine u kojem je precizirao od čega se sastoje traženi troškovi (avionske karte i troškovi hotelskih usluga, jer su oštećeni doputovali iz Australije po pozivu suda). Dovodeći u kontekst navedene činjenice sa apelantkinjinim navodima, Ustavni sud zapaža da je zahtjev, nasuprot apelantkinjinim navodima (da je zahtjev za naknadu troškova oštećenih podnijet protekom roka od šest mjeseci od dana donošenja presude), podnesen čak i prije nego što je presuda donesena, te da je nakon donošenja presude preciziran u smislu specificiranja traženih troškova. Pri tome Ustavni sud primjećuje da u relevantnim odredbama ZKPRS nije precizirano u kojem roku je sud dužan donijeti rješenje o troškovima postupka kojim bi se osoba koja ih je dužna snositi obavezala na njihovo plaćanje. Naime, zakonodavac je samo propisao rok do kada se zahtjev mora podnijeti, koji rok je u konkretnom slučaju i ispoštovan, te su stoga i ovi apelantkinjini navodi neosnovani.

31. Dalje, u pogledu apelantkinjinih navoda da joj nije dostavljeno rješenje od 20. aprila 2010. godine, kojim je oštećenim iz sredstava suda isplaćena tražena naknada troškova postupka, Ustavni sud zapaža da se radi o odluci u kojoj apelantkinja nije stranka. Dalje, Ustavni sud ukazuje da u ZKPRS ne postoji odredba kojom bi se osobi koja je optužena u krivičnom postupku dostavljala rješenja koje sud ili tužilaštvo donose u toku vođenja postupka, uključujući odluke o isplati troškova krivičnog postupka iz budžetskih sredstava suda u smislu relevantne odredbe člana 96 stav 4 u vezi sa stavom 2 ZKPRS. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantkinjini navodi neosnovani.

32. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da nema ništa što upućuje na zaključak da je redovni sud proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise kada su apelantkinju obavezali na naknadu troškova postupka, te da nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav . Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Apelantkinja, takođe, navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se tvrdnje apelantkinje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

34. U vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva: «pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima». Zatim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz navoda apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije.

35. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su ovi apelacioni navodi neosnovani, budući da iz stanja spisa kao nesporno proizilazi da je apelantkinji na raspolaganju bila mogućnost izjavljivanja žalbe protiv rješenja kojim je obavezana da naknadi troškove postupka koju je apelantkinja i koristila. Naime, apelantkinja je, kako je već rečeno, izjavila žalbu protiv rješenja kojim je obavezana da naknadi troškove postupka, u kojoj je osporavala osnov na temelju kojeg je obavezana na plaćanje troškova postupka. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u žalbenom postupku, u vijeću od troje sudija, kako to propisuje član 97 stav 3 ZKPRS, na koji se sud i pozvao u svom rješenju, razmotrio apelantkinjine navode i dao razloge zašto je osporena odluka u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantkinjini navodi istaknuti u žalbi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu navedeno, činjenica da korišćeni pravni lijek nije rezultirao apelantkinjinim uspjehom, odnosno da je apelantkinjina žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

36. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio zašto smatra da nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje, Ustavni sud i navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek smatra neosnovanim

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u obrazloženju osporenih odluka ne postoji ništa što bi ukazivalo da je Osnovni sud svoje odluke donio uz proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa.

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, jer su apelantkinjini navodi u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.

39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-145/11 (L. P.) | Sudska praksa | Aktio