Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4060/10 (J. V.)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Mirno uživanje imovine
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Javni interes
- Proporcionalnost
- Upravni postupak
- Porez
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4060/10
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4060/10, rješavajući apelaciju Jovana Vidovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 16 stav 4 tačka 9, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jovana Vidovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 000692 09 Uvp od 4. avgusta 2010. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Vidovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 000692 09 Uvp od 4. avgusta 2010. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jovan Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 18. septembra 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 000692 09 Uvp od 4. avgusta 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva finansija Republike Srpske - Odbora za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 9. oktobra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Ministarstvo su 17. i 21. oktobra 2013. godine dostavili odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu apelacije 12. decembra 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelant i Slađana Marić su 10. oktobra 2005. godine zaključili „ugovor o udruživanju sredstava radi zajedničke izgradnje stana u stambeno-poslovnom kompleksu u ulici Majke Jugovića b.b. u Banjaluci“ (u daljnjem tekstu: ugovor). Ugovorom je definisano da je Slađana Marić, kao investitor, udružila svoja sredstva u iznosu od 54.320,00 KM radi sticanja prava svojine sa 1/1 na dijelu stambenog prostora u predmetnom objektu – stanu površine 38,80 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji se apelant obavezao da će izgraditi na njegovom zemljištu u skladu s dobijenom investiciono-tehničkom dokumentacijom, najkasnije do 31. decembra 2006. godine. Dalje, ugovorom se Slađana Marić obavezala da će sredstva za izgradnju stambenog prostora, platiti sukcesivno tako što će iznos od 1.000,00 KM uplatiti odmah po potpisu ugovora, a ostatak u četiri rate koje će platiti do završetka radova.
7. Apelant, kao poreski obveznik, je 18. januara 2006. godine Poreskoj upravi - Područni centar Banjaluka (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) podnio „PP PNP (bar kod 19230511)“, radi utvrđivanja poreske obaveze (po osnovu ugovora) u skladu s odredbama čl. 15a i 20 Zakona o porezu na imovinu („Službeni glasnik RS“ broj 51/01). Poreska uprava je 18. januara 2006. godine, na osnovu člana 17 Zakona o porezu na imovinu, utvrdila poresku osnovicu, te na osnovu poreske stope od 3% obračunala porez u iznosu od 1.629,60 KM, koji je apelant tog dana i uplatio.
8. Apelant je 17. oktobra 2006. godine Poreskoj upravi podnio zahtjev za povraćaj poreza, koji mu je taj organ obračunao i naplatio po osnovu ugovora, tvrdeći da mu je neosnovano obračunat i naplaćen porez po tom ugovoru. Rješenjem Poreske uprave broj 06/1.02/070/453-2951/06 od 4. septembra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 06.05/II-450-78/08 od 31. oktobra 2008. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povraćaj uplaćenih sredstava na ime poreza na promet nepokretnosti i prava. Poreska uprava je istakla da se tim ugovorom apelant obavezao da će izgraditi stambenu jedinicu i predati je Slađani Marić, koja se obavezala da plati cijenu, iz čega proizilazi, kako je istakla Poreska uprava, da je apelant lice koje prenosi pravo svojine, odnosno poreski obveznik u smislu člana 17 stav 1 Zakona o porezima na imovinu.
9. Ministarstvo se u svom rješenju pozvalo na odredbe člana 15 stav 1, člana 17 i člana 20 stav 1 Zakona o porezima na imovinu. U konkretnom slučaju, kako je navedeno, iz ugovora proizilazi da je apelant zaključio ugovor kojim prodaje a Slađana Marić kupuje nepokretnost – stan za koji je u ugovoru određena kupoprodajna cijena i da je jedina obaveza kupca da apelantu plati ugovorenu cijenu, tako da ta sredstva nisu ništa drugo nego kupoprodajna cijena stana, zbog čega je takav ugovor po sadržaju obligacije kupoprodajni ugovor, koji je samo prikriven ugovorom o udruživanju sredstava, na koji mora da se plati porez, kako je apelant uostalom i učinio, pa je slijedom toga, njegov zahtjev za povraćaj uplaćenog poreza morao da bude odbijen.
10. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000692 08 U od 13. februara 2009. godine, uvažena je tužba apelanta i poništeno Rješenje Ministarstva broj 06.05/II-450-78/08 od 31. oktobra 2008. godine. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Poreske uprave i Ministarstva, te istakao da njihovo odlučenje nije pravilno. Naime, Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju među strankama sporno da li se radi o ugovoru o udruživanju sredstava koji ne bi podlijegao plaćanju poreza na promet ili se radi ugovoru o kupoprodaji nepokretnosti koji bi podlijegao oporezivanju. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da ovaj ugovor po svojoj pravnoj prirodi jedino može da se kvalifikuje kao ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju novog objekta, i kao takav ne predstavlja ugovor o kupoprodaji, pa prema tome ne podliježe plaćanju poreza na promet u smislu člana 20 Zakona o porezima na imovinu. Shodno stavu Okružnog suda, predmetni ugovor bi po sadržaju mogao da se okarakteriše kao ugovor o kupoprodaji, samo pod uslovom da je vrijednost davanja od 54.320 KM bila data u trenutku kad je stan radi čije izgradnje su i udružena sredstva već bio izgrađen u potpunosti, ili u njegovom pretežnom dijelu podobnom za prometovanje. Slijedom toga, Okružni sud je naložio Ministarstvu da, u smislu odredbi člana 50 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUP), odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude, donese novi upravni akt, uvažavajući pravni stav i primjedbe, pobliže navedene u obrazloženju presude, u pogledu pravila postupka.
11. Postupajući po uputstvima Okružnog suda, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 06.05/II-450-185/09 od 8. aprila 2009. godine kojim je poništeno Rješenje Poreske uprave broj 06/1.02/070/453-2951/06 od 4. septembra 2007. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
12. Nezavisno od toga što je postupilo po uputstvima Okružnog suda, Ministarstvo je Vrhovnom sudu podnijelo i zahtjev za vanredno preispitivanje te presude, koji je Vrhovni sud, Presudom broj 11 0 U 000692 09 Uvp od 4. avgusta 2010. godine, uvažio i Presudu Okružnog suda broj 11 0 U 000692 08 U od 13. februara 2009. godine preinačio tako da je tužbu odbio kao neosnovanu.
13. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud zanemario da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za povraćaj uplaćenog poreza a ne o utvrđivanju poreske obaveze. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav Ministarstva da se u predmetnom upravnom postupku nije raspravljalo o utvrđivanju apelantove poreske obaveze po osnovu predmetnog ugovora, već da se radilo o odlučivanju povodom apelantovog zahtjeva za povraćaj uplaćenog poreza koji je podnio nadležnom poreskom organu, 17. oktobra 2006. godine, smatrajući da je taj porez pogrešno uplatio. Navedeno je da je apelant nakon podnošenja zahtjeva za obračun poreza po osnovu predmetnog ugovora od 30. decembra 2005. godine uplatio 18. januara 2006. godine obračunati porez na osnovu Rješenja broj 4P-662/05 od 18. januara 2006. godine, koje je doneseno u skraćenom postupku. Navedeno je da apelant nije osporio tako utvrđenu obavezu, ali je 17. oktobra 2006. godine podnio zahtjev za povraćaj uplaćenog poreza. Međutim, kako je dalje istakao Vrhovni sud, apelant nije izjavio žalbu protiv obračunatog i naplaćenog poreza, niti je izmijenio poresku prijavu u smislu člana 42 Zakona o poreskoj upravi te je na taj način prihvatio i uplatio obračunati porez, pa nakon što je to rješenje doneseno u skraćenom postupku postalo pravosnažno, on u postupku povraćaja uplaćenog poreza ne može da ospori tako utvrđenu obavezu, na što tuženi s pravom ukazuje. Naime, odredbama člana 201 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), određeno je da u stvarima manjeg značaja u kojima se udovoljava zahtjevu stranke a ne dira u javni interes ili interes drugog lica, rješenje može da se sastoji samo od dispozitiva u vidu zabilješke na spisu, ako su razlozi za takvo rješenje očigledni i ako drukčije nije propisano. To rješenje se, po pravilu, saopštava stranci usmeno, a pismeno joj se izdaje ako ona to zatraži. Takvo rješenje, po pravilu, ne sadrži obrazloženje, osim ako je ono po prirodi stvari potrebno i može da se izda na propisanom obrascu. Navedeno je da se apelant saglasio s poreskom obavezom i uplatio porez određen Rješenjem broj 4P-662/05 od 18. januara 2006. godine donesenim povodom njegovog zahtjeva (prijave), za obračun poreza, te da njenu osnovanost u zakonskom roku nije osporio. Zbog toga su njegovi navodi za poništenje osporenog akta neosnovani s obzirom da u postupku povraćaja obračunatog i uplaćenog poreza ne može s uspjehom da se ospori utvrđena poreska obaveza. Samim tim, kako je istakao Vrhovni sud, razlozi koje je dao Okružni sud u obrazloženju pobijane presude ne mogu da opravdaju odluku o uvažavanju tužbe i poništenju osporenog akta. Slijedom toga, po ocjeni Vrhovnog suda, u pobijanoj presudi su ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35 stav 2 ZUS-a, pa se zahtjev tuženog za njeno vanredno preispitivanje uvažava, na osnovu odredaba člana 40 st. 1 i 2 tog zakona, ta presuda preinačava tako da se tužba odbija kao neosnovana na osnovu odredaba člana 31 stav 1 i 2 ZUS-a jer nisu ostvareni razlozi iz odredaba člana 10 ZUS-a.
14. Iz dokumentacije koju je Ustavnom sudu, 21. oktobra 2013. godine, dostavilo Ministarstvo uz odgovor na apelaciju, proizilazi da je Ministarstvo postupilo po pravnom stavu iz Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 000 692 09 Uvp od 4. avgusta 2010. godine. Naime, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 06.05/II-450-1251/10 od 24. septembra 2010. godine kojim se mijenja Rješenje broj 06.05/II-450-185/09 od 8. aprila 2009. godine i ono glasi: odbija se žalba [apelanta] izjavljena protiv Rješenja Poreske uprave broj 06/1.02/0702/453-2951/06 od 4. septembra 2007. godine, kao neosnovana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant opisuje cjelokupan postupak oko plaćanja i zahtjeva za povraćaj uplaćenog poreza do donošenja presude Vrhovnog suda od 4. avgusta 2010. godine. Apelant tvrdi da je u svojoj odluci Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo. S tim u vezi, apelant pojašnjava pravnu prirodu predmetnog ugovora i zašto smatra da nije trebalo da plati porez na promet nepokretnosti – predmetnog stana. U prilog svom stavu apelant elaborira stav iz Presude Okružnog suda broj 11 0 U 000692 08 od 13. februara 2009. godine. Ističe da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo, a pogotovo uzimajući u obzir obrazloženje presude tog suda, na kom zasniva svoju odluku, a to je da apelant nije izjavio žalbu protiv obračunatog i naplaćenog poreza, niti je izmijenio poresku prijavu u smislu člana 42 Zakona o poreskoj upravi, što još više potkrepljuje navode ove apelacije da se radi o proizvoljnoj primjeni prava. Naime, Vrhovni sud smatra da je trebalo da se apelant žali na rješenje koje nikada nije niti dobio, niti je ono doneseno, a Vrhovni sud čak i to opravdava smatrajući da je u ZUP-u određeno da u stvarima manjeg značaja u kojima se udovoljava zahtjevu stranke a ne dira u javni interes ili interes drugog lica, rješenje može da se sastoji samo od dispozitiva u vidu zabilješke u spisu, ako su razlozi za takvo rješenje očigledni i ako drugačije nije propisano. Ističe da zakonodavac nije imao u vidu plaćanje poreza kao stvar manjeg značaja o čemu čak, prema stavu Vrhovnog suda, nadležni ne mora da odlučuje ni rješenjem, već zabilješkom na nekom spisu, za koji stranka ne mora da zna ni da postoji. Takođe, apelant tvrdi da nije mogao da podnese izmijenjenu poresku prijavu jer se, kako navodi, nakon saznanja da je porez „neosnovano uplatio“, usmeno obratio Poreskoj upravi koja ga je uputila da zahtjev podnese na određenom obrascu, što je i učinio. Takođe, apelant prigovara dužini trajanja postupka, te traži da mu se zbog toga „dosudi iznos od 5.000,00 KM na ime nematerijalne štete“.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da ostaje kod razloga sadržanih u obrazloženju pobijane presude, uz napomenu da iz obrazloženja te presude proizilazi da nije povrijeđeno nijedno apelantovo ustavno pravo navedeno u apelaciji.
17. Ministarstvo je u svom odgovoru istaklo da je presuda Okružnog suda donesena uz povredu odredaba člana 95 u vezi s članom 92 Zakona o poreskoj upravi, a ta nezakonitost je ispravljena osporenom presudom Vrhovnog suda od 4. avgusta 2010. godine. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju odlučeno po zahtjevu apelanta – stranke po osnovu podnesene poreske prijave za utvrđivanje poreske obaveze, koja je utvrđena donošenjem rješenja u skraćenom obliku kao pribilješka u spisu, i to samo s dispozitivom kao jedinim dijelom rješenja i sa potpisom. Iz navedenog jasno proizilazi da je sporna obaveza poreza na promet nepokretnosti i prava utvrđena u skladu sa zakonom utvrđenim procedurom i da apelant, kao poreski obveznik, nakon podnošenja prijave nije iskoristio mogućnost propisanu odredbama člana 43 Zakona o poreskoj upravi da podnese izmijenjenu poresku prijavu niti je iskoristio mogućnost žalbe na utvrđenu poresku obavezu iskazanu rješenjem u skraćenom obliku zabilježenom na poleđini spornog ugovora. Slijedom toga, prema odgovoru Ministarstva, jasno je da je sporna obaveza poreza na prenos nepokretnosti i prava utvrđena i evidentirana u evidenciji Poreske uprave po osnovu konačnih akata, pa u tom smislu ni po kom osnovu stranka nema pravo na povraćaj uplaćenih sredstava jer je plaćen po konačnom aktu.
IV.Relevantni propisi
18. U Zakonu o Poreskoj upravi («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 112/07- prečišćeni tekst, 22/08 i 34/09) relevantne odredbe glase:
Član 43.
(1) Obveznik može izmijeniti prethodno podnesenu poresku prijavu.
(2) Izmijenjena poreska prijava podnesena do dana dospijeća poreske prijave smatraće se poreskom prijavom obveznika za taj period.
(3) Izmijenjena poreska prijava se podnosi radi otklanjanja greške koja je dovela do pogrešnog prijavljivanja iznosa obaveze.
Član 61.
(1) Utvrđivanje obaveze je evidentiranje iznosa obaveze obveznika u evidenciju PU.
(2) Utvrđivanje poreske obaveze PU vrši:
1. po prijemu poreske prijave ili izmijenjene poreske prijave obveznika, u kojoj je obračunao obavezu;
2. po usklađivanju iznosa obaveze prijavljene u poreskoj prijavi;
3. po podnošenju poreske prijave koju je PU pripremila u ime obveznika i u kojoj je PU obračunala obavezu.
(3) U slučaju kada je utvrđivanje izvršeno prema stavu 2. t. 2. i 3. ovog člana, evidentiranje iznosa obaveze vrši se nakon što se pripremi rješenje za uplatu iznosa utvrđene obaveze i uruči obvezniku.
[ ] (5) Rukovodilac organizacione jedinice PU koja je izvršila utvrđivanje obaveze ili Odbor za rješavanje poreskih žalbi mogu poništiti ili izmijeniti utvrđenu obavezu.
19. U Zakonu o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 13/02, 87/07 i 50/10) relevantne odredbe glase:
Član 201.
U stvarima manjeg značaja u kojima se udovoljava zahtjevu stranke a ne dira u javni interes ili interes drugog lica, rješenje se može sastojati samo iz dispozitiva u vidu zabilješke na spisu, ako su razlozi za takvo rješenje očigledni i ako drugačije nije propisano.
Rješenje iz stava 1. ovog člana, se po pravilu, saopštava stranci usmeno, a pismeno joj se izdaje ako ona to traži.
Takvo rješenje, po pravilu, ne sadrži obrazloženje, osim ako je ono po prirodi stvari potrebno i može se izdati na propisanom obrascu.
V.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
22. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.
Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom;
U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, postupak u kom je apelant obavezan da uplati porez (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine dostupna na www.ustavnisud.ba) a time i postupak u kom je tražio povraćaj uplaćenog poreza ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
23. Iz navedenog proizilazi da član 6 stav 1 Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6 Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) u odnosu na navode o povredi prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek
24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 000692 09 Uvp od 4. avgusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija protiv navedene presude je podnesena 18. septembra 2013. godine, te proizilazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, ovaj dio apelacije ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovan, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VI.Meritum
26. Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 000692 09 Uvp od 4. avgusta 2010. godine, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
27. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku na nesporan način utvrđeno da je apelant uplatio porez na promet nepokretnosti, a čiji je povraćaj predmetnim zahtjevom tražio smatrajući da je on neosnovano uplaćen. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kom se odlučivalo o apelantovom imovinskom pravu, a što potpada pod opseg člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Dalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu s opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
29. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora da bude predviđeno zakonom, mora da služi legitimnom cilju, mora da uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, takođe, da održi razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije da ide dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava ne smiju da se podvrgavaju proizvoljnom tretmanu i od njih ne smije da se traži da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. avgusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67 i 68).
30. Shodno navedenom, Ustavni sud treba da odgovori da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može da bude razmatrano. S tim u vezi, iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje se sastoji u lišavanju njegove imovine naplaćene u vidu poreza koji je propisala država, a čiji je povraćaj apelant tražio u ovom postupku.
31. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora da ispita da li je lišavanje apelanta u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom, bilo opravdano. To može da bude slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti.
32. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5).
33. Dovodeći u kontekst navedene stavove Evropskog suda s ovim postupkom, Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe Zakona o poreskoj upravi nesporno predstavljaju ograničenja u ostvarivanju apelantovih prava u smislu da propisuju procedure neophodne za podnošenje poreske prijave i utvrđivanje poreske obaveze kao i procedure za podnošenje izmijenjene poreske prijave (čl. 43 i 61), koje apelant u konkretnom slučaju nije ispoštovao. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 43 Zakona o poreskoj upravi propisano da obveznik može da izmijeni prethodno podnesenu poresku prijavu, ukoliko je došlo do greške koja je dovela do pogrešnog prijavljivanja iznosa obaveze, što apelant, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, nije učinio niti je iskoristio mogućnost da se žali na rješenje doneseno u skladu s članom 201 ZUP kojim mu je obračunat iznos poreza koji treba da plati. Stoga je, u situaciji kad je nesporno da je rješenje na osnovu kojeg je utvrđena poreska obaveza pravosnažno i da, kao takvo, i dalje egzistira, osporena odluka zakonita jer u takvim okolnostima ne postoji zakonska mogućnost da apelantu bude odobren povraćaj uplaćenog poreza iako poreska prijava i rješenje kojim je utvrđen porez nisu izmijenjeni. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i da je Zakon o poreskoj upravi objavljen u službenim glasilima, dakle, dostupan je građanima, te da on na jasan i precizan način reguliše pitanje postupanja poreskih obveznika u slučaju kada traže neosnovano uplaćeni porez, iz čega proizilazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“.
34. Dalje, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o poreskoj upravi (koji je bio u primjeni u relevantno vrijeme), na osnovu kojeg je konačno odbijen apelantov zahtjev, regulišu postupak i način povraćaja neosnovano ili u višem iznosu uplaćenog poreza, a kako bi se obezbijedilo efikasno funkcionisanje pravnog sistema i pravna sigurnost. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je članom 1 Zakona o poreskoj upravi propisano da se tim zakonom uređuje sprovođenje i izvršavanje zakona iz oblasti poreza (pa dakle i Zakona o porezu na imovinu na osnovu kojeg je apelant podnio poreznu prijavu), što je nesumnjivo u javnom interesu, kako bi se obezbijedilo poštovanje zakonom propisanih uslova vezanih za naplatu poreza. Stoga, Ustavni sud smatra da je sprečavanje kršenja zakonom propisanih uslova za utvrđivanje, obračun i naplatu poreza, a time i povraćaj poreza, legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Presuda Evropskog suda u predmetu Hentrich protiv Francuske, od 3. jula 1995. godine, serija A, br. 296-A, stav 39 i dalje).
35. Takođe, Ustavni sud mora da odgovori na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanta u skladu sa principom "proporcionalnosti", odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelanta i zahtjeva za zaštitu opšteg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora da postoji "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora da snosi "poseban i pretjeran teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46 i 50).
36. Dovodeći u vezu prethodne stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom, koja je u ovom slučaju osnov miješanja u imovinu apelanta, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštovanju poreske discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama Zakona o poreskoj upravi preteže nad apelantovim interesom da ostvari povraćaj uplaćenog poreza, te da apelant, zbog nepoštovanja propisanih procedura ne snosi „poseban i pretjeran teret“. Ovo stoga što je upravo apelant propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim odredbama materijalnog prava i da povraćaj poreza zatraži u zakonom propisanoj proceduri u kojoj je imao mogućnost da efektivno ospori utvrđenu poresku obavezu (vidi, mutatis mutandis, Hentrich protiv Francuske).
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
38. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima […].
39. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije može da se zaključi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravni lijek, žalbu protiv prvostepenog rješenja te da je protiv drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor pred Okružnom sudom. Činjenica da je Vrhovni sud, rješavajući o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, donio odluku kojom apelant nije zadovoljan, ne može da vodi zaključku da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu. VII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud na osnovu činjenica utvrđenih u provedenom postupku pred nadležnim nižestepenim organima, odluku u pogledu apelantovog zahtjeva za povraćaj poreza, donio u skladu s relevantnim odredbama Zakona o poreskoj upravi i Zakona o opštem upravnom postupku.
41. Dalje, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, jer je apelant imao na raspolaganju i koristio zakonom predviđene pravne lijekove.
42. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić