Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-270/11 (Hamdija H. Ibrahimbegović)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Proporcionalnost
- Upravni postupak
- Šta se smatra imovinom
- Javni interes
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-270/11
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 270/11, rješavajući apelaciju Hamdije H. Ibrahimbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hamdije H.
Ibrahimbegovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000920 10 Uvp od 19. novembra 2010. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hamdija H. Ibrahimbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca podnio je 19. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 000920 10 Uvp od 19. novembra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe za inspekcijske poslove, urbanističko-građevinske inspekcije Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 4. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su dostavili odgovor na apelaciju 7, 18. i 19. februara 2014. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe dostavljeni su apelantu 19. i 24. februara 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Rješenjem Službe broj 08-23-4962 od 2. juna 2008. godine naređeno je vlasnicima i korisnicima stambeno-poslovnog objekta, među kojima je i apelant (sa nepoznatom adresom), lociranog na adresi Stara ulica broj 3 u Tuzli, da u skladu sa svojim zakonskim obavezama odmah izvrše osiguranje opasnog prostora oko predmetnog objekta postavljanjem privremene stabilne ograde kojom će se pregraditi Stara ulica (na sjeveroistočnoj strani od objekta), te na raskršću Stare ulice i Atik mahale (postaviti ogradu oko 6 m od objekta prema „Skveru“) pregraditi obje ulice i pregraditi Atik mahalu, 3 m od objekta (prema staroj općinskoj zgradi). Dalje je naređeno da se postave vidna upozorenja o zabrani pristupa i o opasnosti od obrušavanja dijelova objekta. Određeno je da se u roku od 15 dana izvrši uklanjanje-rušenje predmetnog objekta u cjelini, koji je u procesu samourušavanja i koji je pri požaru od 12. maja 2008. godine u cjelini oštećen do te mjere da predstavlja opasnost po živote ljudi koji se kreću javnim saobraćajnicama pored njega. Naređeno je da se uklanjanje izvrši tako da susjedne saobraćajnice ostanu čiste, a da teren ispod i oko objekta bude oslobođen od ostatka materijala (šuta) i isplaniran u nivou okolnog terena. Dalje je rješenjem naređeno da vlasnici ogradu drže i održavaju u funkcionalnom stanju do momenta uklanjanja objekta, da odmah po izvršenju naloga iz tač. 1. i 2. rješenja o tome izvijeste inspekciju, te da sve obaveze po navedenim tačkama izvrše o svom trošku i na svoj rizik.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da se u Službi vodi postupak inspekcijskog nadzora u vezi sa predmetnim stambeno-poslovnim objektom koji je pokrenut 24. maja 2007. godine, kada je na tom objektu (starom oko 100 godina i lociranom u zoni tonjenja) došlo do urušavanja stropova iznad prizemlja i sprata. Tada je utvrđeno da je i preostali dio objekta u izuzetno lošem stanju i da je sklon daljnjem samourušavanju. S tim u vezi, s obzirom na nedostatak podataka o vlasnicima objekta, a na veliku opasnost po živote ljudi i vozila koji se kreću tim ulicama, Službi civilne zaštite je naloženo da prostor oko opasnog mjesta odmah zaštiti ogradom. Istaknuto je da je u međuvremenu pokrenuta složena procedura utvrđivanja vlasnika objekta prikupljanjem podataka putem Službe za geodetske i imovinskopravne poslove Općine Tuzla, Općinskog suda u Tuzli, MUP-a Tuzlanskog kantona i dr. Utvrđeno je da, prema zemljišnoknjižnoj dokumentaciji, postoji 15 vlasnika, te da su provjerom kod Ministarstva unutrašnjih poslova utvrđene adrese za jedan broj vlasnika, koji su pozvani u Službu i od kojih se došlo do podataka da su neki vlasnici umrli i da postoje njihovi nasljednici, ali da na sudu nisu obavljene sve ostavinske rasprave (umrli se i dalje vode kao vlasnici).
8. Dalje je navedeno da je, uslijed požara koji se dogodio u noći između 12. i 13. maja 2008. godine (uzrok požara nepoznat, objekt je bio van upotrebe i praktično bez ozbiljnog nadzora njegovih vlasnika). Kao posljedica navedenog požara došlo je do potpunog urušavanja velikih dijelova objekta i obrušavanja velikih količina materijala na Staru ulicu, kao i na ulicu Atik mahala. Istaknuto je da su dijelovi objekta koji nisu potpuno urušeni ostali u takvom stanju da se to može desiti svakog momenta, te da je požar samo ubrzao proces samourušavanja koji bi se u svakom slučaju s vremenom desio. Stoga, kako je više od 50% objekta do temelja urušeno, te da je i preostali dio oštećen u takvom obimu i da predstavlja veliku opasnost po ljude i saobraćajna vozila (o tome je sačinjena potrebna fotodokumentacija), odlučeno je da je potrebno odmah izvršiti osiguranje opasnog prostora oko predmetnog objekta postavljanjem stabilne ograde kojom će se pregraditi Stara ulica, te na raskršću Stare ulice i Atik mahale pregraditi obje ulice.
9. S obzirom na to da je u dispozitivu rješenja Službe od 2. juna 2008. godine propušten dio teksta, Služba je 6. juna 2008. godine donijela dopunsko rješenje kojim je izvršena dopuna rješenja od 2. juna 2008. godine u tački 4, tako da su dodate nove tač. 4a. i 4b. Tačkom 4a. je određeno da, ako vlasnici i korisnici stambeno-poslovnog objekta na navedenoj adresi ne izvrše upravne mjere po spomenutom rješenju i ne izvrše uklanjanje (građevine) u ostavljenom roku, nadležni općinski organ će prinudno izvršiti uklanjanje objekta uz angažiranje drugih lica i uz asistenciju PU Tuzla, a na trošak i rizik vlasnika i korisnika, radi otklanjanja neposredne opasnosti po život ljudi koji se kreću pored tog objekta i sigurnosti prolaznika javnim saobraćajnicama uz objekt. Za građevni materijal (i šut) koji se ukloni na određenu gradsku deponiju otpada nadležni organ Općine ne snosi nikakvu odgovornost za njegovo oštećenje i njegov eventualni nestanak, ili otuđenje od drugih lica. Tačkom 4b. je određeno da dopunsko rješenje i rješenje od 2. juna 2008. godine čine jedinstveni upravni akt i da se primjenjuju danom uručenja ovog rješenja, odnosno danom isticanja na objektu i na oglasnoj tabli Službe.
10. Protiv rješenja Službe od 2. juna 2008. godine apelant je podnio žalbu koju je Ministarstvo Rješenjem broj 12-04-3-23-402/08 od 17. septembra 2008. godine odbilo kao neosnovanu.
11. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 03 0 U 000920 08 U od 18. augusta 2010. godine odbio kao neosnovanu.
12. U obrazloženju presude se navodi da je apelant u tužbi naveo da Ministarstvo nije ocijenilo apelantove navode da mu je bilo uskraćeno da učestvuje u postupku koji je vođen u postupku inspekcijskog nadzora i da Ministarstvo zanemaruje činjenicu da je apelantova adresa bila poznata.
13. Kantonalni sud je naveo da je građevinski inspektor izlaskom na lice mjesta konstatirao da je objekt u izuzetno lošem stanju, da je sklon samourušavanju i da predstavlja opasnost po život ljudi i vozila koji se kreću tom ulicom, a u međuvremenu, nakon što se dogodio požar u noći između 12. i 13. maja 2008. godine, došlo je do potpunog urušavanja velikih dijelova objekta i obrušavanja velikih količina materijala na Staru ulicu i na ulicu Atik mahala. Na osnovu pribavljenog mišljenja Komisije za utvrđivanje stanja objekta od 27. maja 2008. godine, nadležni inspektor je postupio u skladu sa Zakonom o građenju („Službene novine TK“ broj 3/05) nalažući određene hitne mjere radi zaštite života ljudi i motornih vozila. Istaknuto je da se navedene činjenice tužbom posebno ne osporavaju osim što apelant ističe da se objekt mogao sanirati, a ti prigovori su u suprotnosti sa podacima spisa dobijenim nalazom Komisije za utvrđivanje stanja objekta i sačinjenim zapisnikom.
14. Dalje, prema mišljenju suda, ne stoje ni prigovori tužbe o povredi odredaba upravnog postupka iz člana 85. stav 2. Zakona o upravnom sporu („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99), jer se u konkretnom slučaju radi o postupku inspekcijskih organa koji odlučuju po pravilu u skraćenom postupku u smislu odredbe člana 139. navedenog zakona, kada se upravna stvar rješava na podlozi općepoznatih činjenica, odnosno kada se radi o preduzimanju u javnom interesu hitnih mjera koje se ne mogu odgađati, a i činjenice na kojima rješenje treba biti utemeljeno utvrđene su ili barem učinjene vjerovatnim i u tom postupku, po pravilu, stranka se posebno ne saslušava tim prije prije što je ove prigovore apelant mogao da ističe u žalbi, a što je propustio da učini.
15. Protiv navedene presude apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 000920 10 Uv od 19. novembra 2010. godine odbijen.
16. U obrazloženju presude se navodi da nisu osnovani apelantovi navodi koji se tiču pravilnosti dostavljanja prvostepenog akta, niti su prihvatljive njegove tvrdnje da je, u slučaju da je apelantova adresa nepoznata, prvostepeni organ bio obavezan da mu postavi privremenog zastupnika u smislu odredbe člana 85. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Prema mišljenju suda, dostavljanje je izvršeno na način kako je propisano odredbama čl. 80-95. Zakona o upravnom postupku, a kako će se obaviti dostavljanje pismena u konkretnom slučaju određuje organ čije se pismeno dostavlja, nastojeći uvijek da to bude na način koji je najbrži, najsigurniji i u konkretnom slučaju jedino moguć. Prema mišljenju Kantonalnog suda, sve navedeno je u skladu sa odredbom člana 80. stav 3. Zakona o upravnom postupku kojom je propisano da način dostavljanja određuje organ čije se pismeno dostavlja u skladu sa odredbama zakona o dostavljanju pismena.
17. Kantonalni sud je naveo da u konkretnoj situaciji, kada se prvostepeno rješenje dostavlja nepoznatim izvršenicima i izvršenicima čija je adresa nepoznata, dostavljanje je izvršeno oglašavanjem na predmetnom objektu 6. juna 2008. godine. Prema mišljenju suda, navedeno dostavljanje je obavljeno u skladu sa pravilima iz Zakona o upravnom postupku, budući da su vlasnici i korisnici stambeno-poslovnog objekta, među kojima je i apelant, prije isteka roka od 15 dana od dana isticanja na objektu protiv navedenog rješenja podnijeli žalbu Ministarstvu, i to 17. juna 2008. godine Ć.M., a zatim i ostali vlasnici pojedinačno ili posredstvom opunomoćenika. Stoga je, prema mišljenju suda, apelantu, kao i ostalim vlasnicima data mogućnost da učestvuju u postupku, čime organi koji su rješavali u predmetnoj pravnoj stvari nisu povrijedili načelo zaštite prava građana, kao i načelo zaštite javnog interesa, te da se tokom cijelog postupka prvostepeni organ brinuo da osporeno rješenje ne bude na štetu apelantovih prava, niti u suprotnosti sa zakonom.
18. Kantonalni sud je naveo da čak i kada bi se radilo o povredi pravila postupka u pogledu dostavljanja, takva povreda ne bi bila bitna za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari, budući da je apelant u zakonskom roku podnio žalbu protiv prvostepenog akta iz čega proizlazi da apelant, zbog načina dostavljanja, nije imao štetnu posljedicu.
19. Dalje, prema mišljenju Kantonalnog suda, nisu osnovani apelantovi navodi da je cijeli upravni postupak vođen na nezakonit način, te da je analizom naloženih mjera jasno da bi se provođenjem radnje iz tačke 1. eliminirale posljedice od opasnosti za ljude i okolinu. Istaknuto je da su ovlaštenja građevinskog inspektora zasnovana na odredbama člana 70. stav 1. tačka d. Zakona o građenju Tuzlanskog kantona („Službene novine TK“ broj 3/05), te da je on imao pravo i dužnost da naloži uklanjanje građevine uslijed dotrajalosti i većih oštećenja kojima je neposredno ugrožena pouzdanost građevine i zbog kojih ona predstavlja opasnost za susjedne građevine i ljude. Sve navedene činjenice građevinski inspektor je utvrdio izlaskom na lice mjesta u zapisniku od 24. maja 2007. godine. Tom prilikom je konstatirano da se objekt nalazi u izuzetno lošem stanju, da je sklon samourušavanju i da predstavlja opasnost po život ljudi i vozila koji se kreću tom ulicom. Istaknuto je da se u noći između 12. i 13. maja 2008. godine dogodio požar, koji je doveo do potpunog urušavanja velikih dijelova predmetnog objekta i obrušavanja velikih količina materijala na Staru ulicu i na ulicu Atik mahala zbog čega je pribavljeno i mišljenje Komisije za utvrđivanje stanja objekta od 27. maja 2008. godine.
20. Kantonalni sud je naveo da apelant tokom upravnog postupka i upravnog spora nije ponudio, niti predložio bilo koji dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je činjenično stanje drugačije od utvrđenog, odnosno da nije postojala opasnost od urušavanja predmetnog objekta, te da se mogao sanirati. Također, prema mišljenju suda, apelant nije dokazao da mu je donošenjem prvostepenog i drugostepenog upravnog akta povrijeđeno bilo kakvo pravo ili na zakonu zasnovani neposredni lični interes, te da je presuda Kantonalnog suda zasnovana na zakonu zbog čega je apelantov zahtjev neosnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da mu nije bilo omogućeno da učestvuje u postupku donošenja rješenja Službe. Prema apelantovom mišljenju, prvostepeni upravni organ je izašao iz okvira svoje nadležnosti nalaganjem i uklanjanjem temelja objekta. Ističe da je prvostepeni upravni organ prije nego što je sačekao da se rješenje smatra dostavljenim izvršio rušenje i uklanjanje objekta ne poštujući rok za dobrovoljno izvršenje rješenja. Navodi da je Općini Tuzla dobro poznata njegova adresa, ali da je tom organu bilo najjednostavnije da apelanta proglasi licem sa nepoznatom adresom. Prema apelantovom mišljenju, organ je bio dužan da pribavi apelantovu CIPS adresu, ili da koristi apelantovu adresu navedenu u posjedovnom listu za objekt. Također, smatra da mu je Služba trebalo, u smislu člana 85. Zakona o upravnom postupku, da postavi privremenog zastupnika.
b) Odgovor na apelaciju
22. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi u apelaciji neosnovani, te stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. U svom odgovoru Ministarstvo je navelo da postupanjem tog organa nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava, budući da su pravilno primijenjeni pozitivnopravni propisi.
24. U svom odgovoru na apelaciju Služba je navela da je 17. juna 2008. godine izvršen kontrolni uviđaj na licu mjesta i da je tom prilikom na zapisnik konstatirano da je dio predmetnog objekta već uklonjen, te da se započelo izvršenje rješenja. Istaknuto je da tom prilikom nisu obavljani bilo kakvi radovi, niti su zatečeni radnici, te da se nije moglo utvrditi ko i u čije ime je obavio te radove. Zaključeno je da su sami izvršenici pristupili izvršenju rješenja.
V. Relevantni propisi
25. U Zakonu o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
1. Način dostavljanja pismena Član 80.
(1) Dostavljanje pismena (poziva, rješenja, zaključaka i drugih službenih spisa) vrši se, po pravilu, tako što se pismeno predaje osobi kojoj je namijenjeno.
(2) Dostavljanje se vrši preko pošte ili ga vrši organ preko svoje službene osobe. Osoba kojoj ima da se pismeno dostavi može biti pozvana radi prijema pismena samo izuzetno, kad to zahtijeva priroda ili značaj pismena koje se ima uručiti, ako je takva dostava posebnim propisom predviđena.
(3) Način dostavljanja određuje organ čije se pismeno dostavlja sukladno odredbama ovog zakona o dostavljanju pismena.
Skraćeni postupak Član 139.
(1) Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno:
1) ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu općepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate;
2) ako se stanje stvari može utvrditi na osnovu službenih podataka kojima organ raspolaže a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa; 3) u slučaju kad je propisom predviđeno da se stvar može riješiti na osnovu činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrđuju, ali su činjenice ili okolnosti učinjene vjerovatnim, a iz svih okolnosti proizilazi da se zahtjevu stranke ima udovoljiti;
4) kad je riječ o poduzimanju u javnom interesu hitnih mjera koje se ne mogu odgađati, a činjenice na kojima rješenje treba da bude zasnovano su utvrđene ili bar učinjene vjerovatnim. (2) Rješenja iz tač. 1. i 2. stava 1. ovog člana, mogu se izrađivati elektronskim računarima. Zakon o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 41. stav 3.
Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
Član 45.
Nadležni sud rješava o zahtjevu iz člana 41. ovog Zakona, po pravilu, u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovog Zakona navedenih u zahtjevu.
Zakon o građenju Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj 3/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 70. stav 1. tačka d.
Građevinski inspektor ima pravo i dužnost rješenjem narediti investitoru da o svom trošku izvrši uklanjanje građevine ili njezinog dijela ili posljedice izvršenih zahvata u prostoru i uspostavi prijašnje stanje:
d. ako utvrdi da je uslijed dotrajalosti ili većih oštećenja neposredno ugrožena pouzdanost građevine ili njezinog dijela, te ona predstavlja opasnost za susjedne građevine i život ljudi, a ta se opasnost ne može na drugi način otkloniti. Građevni inspektor ujedno naređuje i žurne mjere osiguranja do izvršenja naloga (npr.
podupiranje konstrukcije, sklanjanje ljudi i sl.).
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 000920 10 Uvp od 19. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. decembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na imovinu Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu;
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
31. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća na to da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
32. Dalje, riječ imovina uključuje širok obim imovinskih interesa koje treba štititi (vidi presudu bivše Evropske komisije za ljudska prava, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7456/76, objavljenu u Odlukama i izvještajima (OI) 13, st. 40-46 (1978)), a koji predstavljaju ekonomsku vrijednost. Koncept imovine ima autonomno značenje, a apelantovo dokazivanje utvrđenog ekonomskog interesa može biti dovoljno ako se ustanovi pravo zaštićeno Evropskom konvencijom. Pri tome pitanje da li su imovinski interesi priznati kao zakonsko pravo u domaćem pravnom sistemu nije značajno (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Tre Traktörer Aktibolag protiv Švedske iz 1984. godine, serija A broj 159, stav 53).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz Rješenja Službe broj 08-23-4962 od 2. juna 2008. godine proizlazi da je apelant vlasnik i korisnik predmetnog stambeno-poslovnog prostora čije je rušenje navedenim rješenjem naređeno. Stoga, predmetni poslovni objekt predstavlja apelantovu «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.
35. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je miješanje u imovinu apelanata na način kako je to rezultiralo osporenom presudom bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
36. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku rješenjem Službe od 2. juna 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, naređeno rušenje predmetnog stambeno-poslovnog objekta zbog dotrajalosti i opasnosti od samourušavanja. U navedenom rješenju Služba je navela da je apelantova adresa nepoznata, te da će apelantu, kao i ostalim vlasnicima i korisnicima čija je adresa nepoznata navedeno rješenje biti dostavljeno putem table Službe za inspekcijske poslove i putem isticanja na predmetnom objektu.
37. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je apelant u zakonom određenom roku podnio žalbu protiv rješenja Službe, te da je povodom navedene žalbe odluku donijelo Ministarstvo koje je apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu. Nezadovoljan navedenom odlukom Ministarstva, apelant je tužbom pokrenuo upravni spor u kojem, također, nije uspio, budući da je Kantonalni sud njegovu tužbu odbio kao neosnovanu. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje koji je odbijen osporenom presudom. Iz navedenog proizlazi da dostavljanje rješenja Službe nije izvršeno na apelantovu štetu, budući da je on u predmetnom postupku imao mogućnost da koristi sve raspoložive pravne lijekove, a koje je i koristio o čemu su odlučivali nadležni upravni organi i sud.
38. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su nadležni upravni organi i sud prilikom razmatranja apelantovih navoda u pogledu dostavljanja primijenili odredbu člana 80. stav 3. Zakona o upravnom postupku kojom je propisano da način dostavljanja određuje organ čije se pismeno dostavlja. Također su se pozvali i na odredbu člana 139. Zakona o upravnom postupku, jer se u konkretnom slučaju radilo o postupku inspekcijskih organa koji odlučuju, po pravilu, u skraćenom postupku. Prema tome, uzimajući u obzir postupak u cjelini, ne može se zaključiti da je na bilo koji način apelantu onemogućeno da učestvuje u predmetnom postupku u kojem se odlučivalo o njegovim imovinskim pravima. Također, u predmetnom postupku je primijenjena i odredba člana 70. stav 1. tačka d. Zakona o građenju kojom su propisana ovlaštenja građevinskog inspektora u pogledu nalaganja hitnih mjera radi zaštite života ljudi, susjednih građevina i motornih vozila. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz odgovora Službe na apelaciju proizlazi da je 17. juna 2008. godine izvršen kontrolni pregled predmetnog objekta i da je tom prilikom na zapisnik konstatirano da se pristupilo izvršenju rješenja, ali se nije moglo utvrditi ko je i u čije ime obavio te radove, jer tom prilikom nisu zatečeni radnici, niti su obavljani bilo kakvi radovi. Stoga je Služba zaključila da su izvršenici sami pristupili izvršenju rješenja.
39. Stoga, na osnovu navedenog, Ustavni sud zapaža da su nadležni upravni organi i Kantonalni sud putem apelantove žalbe tužbu i zahtjev za vanredno preispitivanje razmatrali apelantove navode, te utvrdili da je predmetni postupak proveden u skladu sa Zakonom o upravnom postupku i Zakonom o građenju o čemu su u svojim odlukama dali detaljno i jasno obrazloženje koje ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, proizlazi da je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, odnosno da je postojala jasna pravna osnova za miješanje u apelantovu imovinu. Dalje, Ustavni sud zapaža da navedeni zakonski propisi koji su primijenjeni u konkretnom slučaju ispunjavaju standarde „zakona“ u smislu Evropske konvencije u pogledu njihove jasnoće i transparentnosti.
40. U odnosu na pitanje da li je navedeno miješanje u apelantovu imovinu u javnom interesu, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku utvrđeno da je konkretni stambeno-poslovni objekt bio dotrajao, te da je postojala opasnost od njegovog samourušavanja zbog čega je kao takav predstavljao veliku opasnost za život ljudi, susjedne građevine i motorna vozila koja se kreću tom ulicom. Također je utvrđeno da se stanje tog objekta pogoršalo uslijed požara koji se desio u noći između 12. i 13. maja 2008. godine a koji je doveo do potpunog urušavanja velikih dijelova objekta i obrušavanja velikih količina materijala na Staru ulicu i na ulicu Atik mahala. Pri tome je na osnovu mišljenja Komisije o utvrđivanju stanja objekta utvrđeno da se navedeni objekt ne može sanirati, već da postoji potreba da se preduzmu hitne mjere radi zaštite života ljudi, susjednih građevina i motornih vozila. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da predmetno miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom i općem interesu.
41. Dalje, prema mišljenju Ustavnog suda, miješanje u apelantovu imovinu je proporcionalno budući da je na identičan način postupljeno i u odnosu na druge vlasnike i korisnike predmetnog stambeno-poslovnog objekta koji su bili u istom položaju kao i apelant. Naime, na isti način kao i apelantu je izvršeno dostavljanje i drugim vlasnicima i korisnicima čije su adrese u postupku bile nepoznate. Također, postojao je izražen javni interes za hitno preduzimanje mjera radi rušenja predmetnog objekta, budući da je prijetilo njegovo samourušavanje, što bi dovelo u opasnost živote ljudi koji su se kretali javnim saobraćajnicama pored navedenog objekta. Prema tome, prema mišljenju Ustavnog suda, u predmetnom postupku je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno na apelanta nije stavljen pretjeran teret, jer je nadležni upravni organ prema svim vlasnicima postupao na identičan način, a radi zaštite života ljudi, susjednih građevina i motornih vozila od predmetnog objekta koji je bio dotrajao i za koji je postojala opasnost od samourušavanja.
42. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi 43. Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, budući da apelant, osim svojih paušalnih navoda, nije obrazložio i dokazao da je u predmetnom postupku došlo do eventualne povrede ovog prava.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje, dao jasno i precizno obrazloženje i odgovorio na apelantov zahtjev, te svoju presudu zasnovao na zakonskim propisima koji u pogledu jasnoće i transparentnosti zadovoljavaju kriterije Evropske konvencije, a miješanje u apelantovu imovinu zadovoljava princip proporcionalnosti.
45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić