Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1304/11 (H S. i H. S.)

Odluka donesena 12. 03. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Ratna šteta
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1304/11

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1304/11, rješavajući apelaciju H. S. i H. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H. S. i H. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 000941 09 Rev od 23. februara 2011. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 000941 09 Gž od 10. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 000941 08 od 3. marta 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. H. S. i H. S. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Aida Čampara, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 21. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 489 0 P 000941 09 Rev od 23. februara 2011. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 000941 09 Gž od 10. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 000941 08 od 3. marta 2009. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 15. aprila 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, kao i Općine Pale, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, kao druge strane u postupku (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 23. januara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. februara 2014. godine, Osnovni sud i tužena 10. februara 2014. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 18. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 89 0 P 000941 08 od 3. marta 2009. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženu da im naknadi ukupan iznos od 100.000,00KM, i to na ime naknade materijalne štete iznos od 70.000,00KM i naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 30.000,00KM (po 15.00,00 KM) na ime umanjene životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih i psihičkih bolova i straha, sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom obavezani su apelanti da tuženoj naknade troškove postupka, dok su apelanti oslobođeni plaćanja takse na tužbu i presudu.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti u tužbi naveli da je u maju 1992. godine u selo Petrovići, Općina Pale, u kojem se nalazila kuća apelanata, došla policija Općine Pale naoružana, koja je svim stanovnicima naredila da napuste selo, da ništa ne zaključavaju i odu u nepoznatom pravcu. Apelanti su naveli da su u tom periodu živjeli u Sarajevu, ali su više boravili u selu nego u Sarajevu, te je i u kritično vrijeme apelant H. S. bio u selu u svojoj kući. Apelanti su naveli da je šteta nesporna, kao i da je nesporan akt nasilja i terora i da osnov za naknadu temelje na članu 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i članu 182. ZOO, kako je štetu prouzrokovao organ tužene. U prilog svojim navodima apelanti su predložili svjedoke koji su svjedočili o spornim događajima 1992. godine, kao i naveli da mu je imovina vraćena u posjed 2000. godine, ali je područje bilo minirano, te da su se pozvali na akt tužene iz 2005. godine (proizlazi da je u tom aktu tužena nudila pomoć za obnovu kuća). U odgovoru na tužbu tužena je osporila tužbu i tužbeni zahtjev i istakla prigovor zastare potraživanja i prigovor pasivne legitimacije, kao i da je neosnovano i neozbiljno tumačiti akt tužene iz 2005. godine, kojim je apelantu nudila pomoć u sanaciji kuća kao priznanje krivice. Osnovni sud je naveo da su apelanti tražili naknadu materijalne štete za uništenu imovinu s tim što nisu dokazali o kakvoj se kući radi i obim oštećenja, kao i da su tražili naknadu za nematerijalnu štetu na ime pretrpljenog straha, duševnog bola i umanjene životne aktivnosti. Također, sud je naveo da svoj zahtjev apelanti temelje na članu 180. ZOO, te ističu da nije nastupila zastara jer je do štete došlo uslijed akata nasilja i terora, pa se zastara računa za vrijeme koliko i zastara krivičnog gonjenja za krivično djelo nasilja i terora. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da se radi o neosnovanom navodu apelanata. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je osnovan prigovor zastare tužene. S tim u vezi, pozivajući se na član

377. ZOO, Osnovni sud je naveo da rok zastarjelosti iz člana 377. ZOO može se primijeniti samo ako je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno krivično djelo i krivična odgovornost lica za učinjeno krivično djelo. Osnovni sud je naveo da postoje okolnosti kada se izuzetno može krivično djelo iz kojeg je nastala šteta utvrđivati u parničnom postupku (kada je krivični postupak obustavljen, kada je okrivljeni umro, duševno obolio ili je amnestiran ili pomilovan i ukoliko postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje) a da pri tome djelovanje parničnog suda nije usmjereno na utvrđivanje krivične odgovornosti, jer se to može utvrđivati samo u krivičnom postupku. Osnovni sud je naveo da je ovo moguće kako bi se saglasno načelu pružanja jače zaštite prouzrokovane krivičnim djelom primijenila posebna pravila o zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete iz člana 377. ZOO. Međutim, Osnovni sud je istakao da u konkretnom slučaju apelanti nisu dokazali nikakve okolnosti koje bi ukazivale da su postojale nesavladive prepreke za vođenje krivičnog postupka protiv nepoznatog počinioca paljevine, niti su u pravnoj stvari dokazali nesavladive prepreke zbog kojih nisu pristupili sudu i podnijeli tužbu u zakonskom roku. Dakle, prema mišljenju Osnovnog suda, u konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe člana 367. ZOO. Naime, Osnovni sud je naveo da je iz stanja spisa vidljivo da je apelantima počinjena šteta u toku rata i ratnih djejstava u Bosni i Hercegovini, a tužba je podnijeta sudu 9. juna 2005. godine. Osnovni sud je imao u vidu općepoznate okolnosti, ali je naveo da je Odlukom Narodne skupštine RS broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Do tog momenta, prema mišljenju suda, apelanti nisu mogli tražiti naknadu štete, ali od 19. juna 1996. godine nije bilo više prepreka da se apelanti interesuju za svoju imovinu i zatraže naknadu prouzrokovane štete. Osnovni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da su za štetu saznali tek 2002. godine, jer je iz ostalih dokaza utvrđeno da su za štetu saznali mnogo ranije, odnosno još 1992. godine. Dalje, Osnovni sud je naveo da se rokovi iz člana

376. ZOO računaju od 19. juna 1996. godine, pa kako su apelanti podnijeli tužbu (7. juna 2005. godine) po isteku subjektivnog roka od tri godine, odnosno po isteku objektivnog roka od pet godina, od kada je nastala šteta, odnosno od dana kada je ukinuto stanje rata i neposredne ratne opasnosti, sud je utvrdio da je osnovan prigovor o zastari potraživanja zbog čega je zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan.

8. Osim toga, sud je ocijenio da na strani tužene nedostaje pasivna legitimacija pa je i iz tog razloga trebalo odbiti tužbeni zahtjev apelanata. S tim u vezi, Osnovni sud se pozvao na član 172. ZOO kojim je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Osnovni sud je naveo da su apelanti tvrdili da je štetu prouzrokovala policija, a policija nije organ tužene, pa tužena nije pasivno legitimirana u ovom predmetu. Dalje, Osnovni sud se o posljedicama zastare potraživanja naknade štete pozvao na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 562/05. Dalje, u odnosu na naknadu nematerijalne štete Osnovni sud je naveo da apelanti nisu u tom pravcu proveli niti jedan dokaz, odnosno nisu dokazali osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

9. Okružni sud je donio Presudu broj 89 0 P 000941 09 Gž od 10. juna 2009. godine kojom je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

10. U obrazloženju presude, polazeći od utvrđenja prvostepenog suda, Okružni sud je naveo da prihvata razloge prvostepene presude u cijelosti s obzirom da je stavom 1. člana 376. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je počinilo, a stavom 2. istog člana je propisano da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala. Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata da je trebalo primijeniti duže rokove zastare jer je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a koje dokazuje krivičnom prijavom podnijetom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine od 9. marta 2009. godine. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda u vezi sa članom 377. ZOO koji se može primijeniti samo ako je pravosnažnom presudom utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti lica za učinjeno krivično djelo, te u konkretnom slučaju ne postoje uvjeti za primjenu člana 377. ZOO. Okružni sud je naveo da se prvostepeni sud pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 562/05, te je pravilan stav prvostepenog suda da je protekao subjektivni i objektivni rok zastare.

11. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama apelanta i zajedničkoj reviziji apelanta i apelantice, donio Presudu broj 489 0 P 000941 09 Rev od 23. februara 2011. godine kojom je revizije odbio.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepene presude zakonite i da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su, odlučujući o prigovoru zastarjelosti, primijenili odredbe člana 360. ZOO i odbili apelantov zahtjev jer se zahtjev apelanta odnosi na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale tokom ratnih djejstava u Bosni i Hercegovini. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo odredbu člana 376. ZOO, te je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je početak toka zastare 19. jun 1996. godine, dan kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su apelanti za štetu saznali odmah nakon njenog nastanka 1992. godine, dakle, mogli su zastaru prekinuti do 19. juna 1999. godine (subjektivni rok), a najkasnije do 19. juna 2001. godine (objektivni rok). Imajući u vidu da je tužba podnijeta 7. juna 2005. godine, Vrhovni sud je zaključio da je podnijeta nakon proteka roka. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je bez utjecaja na ishod postupka činjenica da je selo gdje se imovina nalazi deminirano tek 2002. godine, jer su za štetu i počinioca apelanti saznali odmah nakon nastanka štete, te su rokovi zastarjelosti iz odredbe člana

376. ZOO već istekli i na dan deminiranja sela. Dalje, Vrhovni sud je naveo da činjenica da je selo minirano ne predstavlja prepreku iz člana 383. ZOO, u smislu zastoja zastare, kako su apelanti isticali, jer miniranost terena nije sprečavala apelante da podnesu tužbu. Također, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je sud trebalo da primijeni odredbu člana 377. ZOO budući da je šteta počinjena krivičnim djelom, pa se ima primijeniti rok zastare za krivično djelo. Vrhovni sud je naveo da je navedeni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete moguće primijeniti samo kad je krivičnom presudom utvrđeno postojanje krivičnog djela kojim je šteta pričinjena i krivična odgovornost konkretnog lica, kako su pravilno naveli i nižestepeni sudovi u obrazloženju koje je prihvatio i Vrhovni sud.

13. Apelanti, konkretno apelant H. S. je, nakon dobijanja presude Osnovnog suda, podnio krivičnu prijavu Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine (primljena 9. marta 2009. godine pod brojem 4686/09) koju Ustavni sud u daljnjem tekstu navodi gotovo doslovno, kako je napisana Tužilaštvu Bosne i Hercegovine: H. S., kao oštećeni građanin kao povjerenik sela Petrovići, podnio je krivičnu prijavu protiv više nepoznatih osoba (N.N.) sa područja odgovornosti Službe javne bezbjednosti, Stanice policijske uprave Općine Pale zbog toga što su u maju 1992. godine organizovali skupine, iste naoružavali sa nazivima kriznih štabova, Rezervnog policijskog sastava, Civilne zaštite i odbrane, istim je naređeno da stvore u tim selima i okolici zastrašivanje i teror, neprijateljske propagande, zatim su skupili muško osoblje iz četiri sela (tačno nabrojana), te 35 ljudi bez povoda i razloga odveli u logore. Kasnije su se vratili i naredili svom muslimanskom stanovništvu da napuste hitno sve i bježe u nepoznatom pravcu. Nakon toga prisilnog raseljavanja ko nije mogao pobjeći nestao je (uz navođenje dva primjera). Kada je neko pokušao da se vrati zbog hrane i slično, ubijen je (navođenje primjera). Poslije toga sve kuće su opljačkane (sto kuća), temeljno spaljene i porušene. Stanovnici tih sela dovedeni su u katastrofalnu bijedu i siromaštvo, bolesti, smrtnost i neopisivo teške posljedice, čime su osnovano i bez ikakve sumnje počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, kažnjiv po članu 154. Krivičnog zakona Federacije BiH, preuzetog kao saveznog koji se u BiH primjenjuje kao republički zakon. Dokaz: spisak stanovnika sela Petrovići, akt načelnika Općine Pale od 9. marta 2005. godine, akt Općine Pale od 12. septembra 2002. godine, kopija članka Ratnog biltena Informativne službe RgOŠ Sarajevo. Apelant je predložio da se ova prijava provjeri i poduzmu odgovarajuće zakonske mjere i akcije. U obrazloženju apelant je naveo da temeljem presude Osnovnog suda [prvostepene presude osporene ovom apelacijom] od 3. marta 2009. godine kojom je apelant (podnosilac prijave) odbijen za naknadu štete iz razloga da tužena nije pasivno legitimirana jer je štetu prouzrokovala policija, da apelant (tužitelj) nema dokaza da je bilo ko pravosnažno osuđen radi krivičnog djela spaljivanja i radi terora, da je izgubljen rok pokretanja tužbe, da je u toku ili se vodi krivični postupak protiv tužene ili njenih odgovornih lica. Apelant je naveo da je sud vezan za krivično djelo, što je dužnost, nadležnost i obaveza Tužilaštva da to učini u skladu sa zakonskim odredbama.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da su redovni sudovi na tačno utvrđeno i nesporno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno jedinio je sporno da li je nastupila zastara, odnosno primjena čl. 376, 377, 383. i 185. ZOO. Ističu da je policija „u funkciji organa Općine“, da je odgovorna za nastalu štetu, zbog čega je primjenjiv član 154. ZOO, a što je „bit i pravni osnov tužbe“. Apelanti navode da nikako „ne stoje odredbe“ ZOO po kojima je trebalo pokrenuti postupak do 19. juna 1999. godine s obzirom na općepoznatu situaciju i nemogućnost vođenja postupka bez nadležnog organa, odnosno nemogućnosti da procijene štetu-obim i visinu. Osim toga, šteta je nastala u ratu i nije posljedica ratnih djejstava, već je učinjena namjerno, što je, prema mišljenju apelanata, „krivično djelo koje ne zastarijeva“. Zbog navedenog je, prema mišljenju apelanata, trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO. U odnosu na povredu prava na imovinu apelanti su istakli da je nesporno u pitanju imovina apelanata, da nije sporno da je spaljena i da je potpuno uništena.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da je ispitao zakonitost drugostepene presude, te naveo da nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata, kao i da u cjelini ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke.

16. Osnovni sud je naglasio da je prvostepena presuda potvrđena na dvije više sudske instance i da je presuda donijeta primjenom relevantnih zakona, te da nema povreda prava apelanata na koje se pozivaju.

17. Tužena je istakla da su u toku postupka utvrđene relevantne činjenice, te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, kao i da nije došlo do povrede prava na koja se apelanti žale. Osim toga, obrazloženja osporenih presuda, prema mišljenju tužene, sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi. Tužena predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstarcijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

Društveno politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.

To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete. Član 360. st. 1. i 2.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kad je šteta nastala. Član 377.

(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknade štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 15. marta 2011. godine a apelacija je podnesena 21. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova ustavna prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. U konkretnom slučaju postupak koji su apelanti vodili pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, «Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 32/05).

26. Apelanti smatraju da im je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje jer su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno utvrdili da je nastupila zastara potraživanja u skladu sa članom 376. ZOO, a trebali su primijeniti član 377. ZOO.

27. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

29. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zahtjev apelanata za naknadu štete, a uvažavajući prigovor tužene o zastari potraživanja, riješili primjenom člana 376. ZOO. Redovni sudovi su utvrdili da su apelanti tužbu podnijeli 7. juna 2005. godine, te da je objektivni rok za podnošenje tužbe od pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO istekao 19. juna 2001. godine, računajući od 19. juna 1996. godine, kao dana prestanka ratne opasnosti, a u kojem roku, kako je utvrđeno, nije bilo objektivnih zapreka za podnošenje tužbe. U vezi sa navodima apelanata da je zastarjelost zahtjeva za naknadu štete trebalo sagledati prema pravilima člana 377. ZOO, kao naknadu štete nastale krivičnim djelom, jer su imovinu apelanata zapalili nepoznati počinioci tokom rata, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta (obrazloženje prvostepene presude) proizlazi da su sudovi naveli da apelanti nisu u postupku dokazali da su postojale nesavladive prepreke za vođenje krivičnog postupka protiv nepoznatog počinioca krivičnog djela paljevine, niti su u zakonskom roku pristupili sudu i podnijeli tužbu radi naknade štete. Također, sudovi na sve tri instance su obrazložili da primjena roka iz člana 377. ZOO podrazumijeva da je pravosnažnom presudom utvrđeno postojanje krivičnog djela kojim je šteta pričinjena i krivična odgovornost konkretnog lica, a izuzetno se u parničnom postupku može utvrđivati postojanje krivičnog djela kada postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje počinioca krivičnog djela i pokretanje krivičnog postupka, kada se primjenjuje odredba člana 377. ZOO, ali u konkretnom slučaju to nije primjenljivo. Također, u konkretnom predmetu Okružni sud je naveo da nije od utjecaja činjenica da su apelanti podnijeli krivičnu prijavu (Tužilaštvu Bosne i Hercegovine 9. marta 2009. godine), dok je Vrhovni sud naveo da činjenica da je selo deminirano 2002. godine nije zapreka iz člana 383. ZOO.

30. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud 2. oktobra 2012. godine donio presudu u predmetu broj 44252/10 ( vidi, Evropski sud, Ante Banićević i Marija Banićević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10). U navedenom predmetu aplikanti su podnijeli aplikaciju smatrajući da su domaći sudovi u njihovom slučaju trebali primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima (koji je istovjetan članu 377. ZOO) s obzirom na to da su potraživali naknadu štete proistekle iz krivičnog djela, a ne rokove iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima (istovjetan članu 376. ZOO). Evropski sud je odbacio kao nedopušten navedeni zahtjev, navodeći, između ostalog (stav 35. odluke Evropskog suda) (…) da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi st. 3. i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. Evropski sud je u stavu 36. navedene odluke ukazao da (…) iako član 377. Zakona o obveznim odnosima ostavlja dileme o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen je ustanovljenom praksom domaćih sudova. To je podnosiocima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupanja zastare. Međutim, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku podnosioci su se, iako su imali advokata, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu.

31. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu u odlukama br. AP 3976/10 od 23. decembra 2013. godine i AP 1215/10 od 23. decembra 2013. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojim je razmatrao gotovo identične navode, a koji su rezultirali zaključkom da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U apelaciji broj AP 1215/10, ispitujući identični navod apelanta da nije nastupila zastara i da se treba primijeniti član 377. ZOO, Ustavni sud je, imajući u vidu citriranu presudu Evropskog suda u predmetu Ante Banićević i Marija Banićević protiv Hrvatske, zaključio budući da smatra da je predmetna šteta nastala krivičnim djelom, apelantica je bila dužna svoju građansku tužbu radi naknade štete podnijeti u općem zastarnom roku iz člana 376. ZOO kako se ne bi izložila opasnosti nastupanja zastare, a što je propustila učiniti. Imajući u vidu navode apelanata i činjenice konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da se isti zaključak može primijeniti u konkretnom predmetu, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje dato u Odluci broj AP 1215/10.

32. Također, imajući u vidu da je apelant u konkretnom slučaju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine podnio krivičnu prijavu 9. marta 2009. godine protiv nepoznatih počinilaca, Ustavni sud napominje da je prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju imao u vidu i odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 2763/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj su predmet apelacionog postupka bile odluke redovnih sudova kojim je odbijen tužbeni zahtjev za apelanta u tom predmetu za naknadu štete nastale u ratu zbog zastare potraživanja. U navedenom predmetu je Ustavni sud zaključio da je tužena Republika Srpska-Ministarstvo unutrašnjih poslova, u specifičnim okolnostima tog slučaja (miniranje kuća apelanta u tom predmetu je izvršeno u neposrednoj blizini Policijske stanice u Gradišci i da je po nalogu Općine Gradiška kasnije izvršeno raščišćavanje građevinskog materijala, što je potkrijepljeno konkretnim dokazima, a da je policijska stanica, nakon više intervencija apelanata, navela da oni u svojim evidencijama nemaju registrovan događaj koji se odnosi na miniranje kuće apelanata), kao i dokazima koje su apelanti predočili s tim u vezi, zbog neprovođenja istrage prekršila pozitivnu obavezu i tako povrijedila pravo apelanata na imovinu.

33. Dovodeći u kontekst navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se na konkretan predmet ne može primijeniti stav iskazan u predmetu ovog suda broj AP 2763/09, već stav Evropskog suda iz njegove odluke broj 44252/10. Naime, Ustavni sud zapaža da su odlukama koje su predmet ove apelacije apelanti podnijeli krivičnu prijavu, ali nakon donošenja prvostepene presude, a koju su obrazložili upravo nemogućnošću da dobiju traženu naknadu u parničnom postupku i rukovodeći se razlozima koje je Osnovni sud dao u prvostepenoj presudi. Imajući u vidu bitne razlike u činjenicama u predmetu broj AP 2763/09 i konkretnom predmetu (gdje su se kuće nalazile, ponašanje podnosioca prijave i ponašanje javne vlasti u predmetu broj AP 2763/09), Ustavni sud primjećuje da se stav iz navedene odluke ne može primijeniti na konkretni slučaj. Osim toga, kada se analizira zahtjev apelanata u konkretnom predmetu - da im se isplati naknada materijalne šetete za porušenu imovinu – sama činjenica (koja proizlazi iz prvostepene presude i dokumenata na koje se pozivaju apelanti-akt tužene iz 2005. godine) da je tužena izrazila spremnost da pruži pomoć apelantima u obnovi imovine, za razliku od „ignoriranja“ događaja od tužene u predmetu broj AP 2763/09 predstavlja ključnu razliku u ova dva slučaja. Dakle, ocjenjujući sve navedeno, praksu Evropskog suda, svoju dosadašnju praksu u sličnim predmetima, kao i činjenice konkretnog slučaja i navode apelanata, Ustavni sud smatra da se obrazloženje redovnih sudova ne čini proizvoljnim, odnosno da zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer dato obrazloženje korespondira sa činjeničnim utvrđenjem, tužbenim zahtjevom i primijenjenim odredbama ZOO.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu 35. Apelanti smatraju da im je „nesporno“ prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da kršenje ovog prava, u suštini, vežu za primjenu materijalnog prava, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati kršenje prava na imovinu.

VIII. Zaključak

36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja dali obrazloženja za koja je Ustavni sud utvrdio da nisu proizvoljna.

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1304/11 (H S. i H. S.) | Sudska praksa | Aktio