Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-437/11 (E. K.)

Odluka donesena 12. 03. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-437/11

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 437/11, rješavajući apelaciju Eve Korpa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Eve Korpa.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001019 07 U od 18. januara 2011. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Eve Korpa podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001019 07 U od 18. januara 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Eva Korpa (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sente, Republika Srbija, koju zastupa Senija Poropat, advokat iz Sarajeva, podnijela je 31. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001019 07 U od 18. januara 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je zatraženo 4. marta 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju a 10. novembra 2013. godine da dostavi spis broj 09 0 U 001019 07 U, dok je od Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo 23. januara 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju a 6. februara 2014. godine i sve spise koji se odnose na apelanticin zahtjev za povrat stana.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 11. aprila 2013. godine a spis 3. januara 2014. godine, Uprava je dostavila spis 17. februara 2014. godine, ali nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantici 8. aprila 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantica je 4. juna 2002. godine podnijela Upravi zahtjev za povrat stana koji se nalazio u Ulici Trifka Đokića broj 3 u Vogošći (u daljnjem tekstu: sporni stan) na kojem je bila prijeratna nositeljica stanarskog prava koji joj je na korištenje dodijelio njeg tadašnji poslodavac UNIS Pretis-Vogošća.

7. Uprava je Rješenjem broj 23-04/V-23-72-P/02 od 7. oktobra 2003. godine odbila apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana. U obrazloženju je navedeno da je u toku postupka izvršen uvid u relevantnu dokumentaciju na osnovu koje je utvrđeno da je apelantica bila prijeratna nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, koji je nakon izbijanja ratnih sukoba u BiH napustila i kojeg je do 1996. godine koristila Šaha Nukić sa porodicom. Navedeno je da je odredbama člana

5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine a za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine. Također je navedeno da je članom 18e. istog zakona propisano da nositelj stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od člana 5. ovog zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana do 30. juna 2002. godine. Uprava je zaključila da je, budući da je apelantica podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana 4. juna 2002. godine, nesporno da je taj zahtjev podnesen nakon proteka roka, odnosno nakon 1999. godine.

8. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu Ministarstvu stambenih poslova Kantona Sarajevo ( u daljnjem tekstu: Ministarstvo) koje je Rješenjem broj 27/02-23- 5920/03 od 29. marta 2004. godine žalbu uvažilo, poništilo osporeno rješenje i predmet vratilo Upravi na ponovni postupak sa obrazloženjem da Uprava nije potpuno utvrdila činjenično stanje, jer nije utvrdila da li je sporni stan bio devastiran, u kojem bi u slučaju apelanticin zahtjev bio blagovremenen, tj. podnesen u roku propisanom članom 18e. Zakona.

9. U ponovljenom postupku Uprava je donijela zaključak broj 23-04/V-23-72/02 od 26. jula 2004. godine kojim je odbacila apelanticin zahtjev za povrat spornog stana kao neblagovremen. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu zapisnika detaljno navedenih u zaključku utvrđeno da sporni stan u toku rata nije bio granatiran ili zapaljen, jer u području gdje se stan nalazi nije bilo ratnih djejstava, da u stanu nedostaju vodokotlić i umivaonik, te da je, nakon što je stan napustila privremena korisnica Šaha Nukić, u stanu boravilo još nekoliko porodica. Imajući u vidu navedeno, Uprava je zaključila da sporni stan nije devastiran, te da je apelanticin zahtjev za njegov povrat podnesen nakon proteka roka iz člana 5. Zakona.

10. Protiv navedenog rješenja apelantica je 16. augusta 2004. godine podnijela žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj 27/02-23-2649/04 od 13. oktobra 2004. godine žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da se na osnovu dokumentacije koja se nalazi u spisu nije moglo utvrditi da se radi o devastiranom stanu na način da ga oštećenje čini nepodobnim za stanovanje, budući da je stan koristilo više porodica, te da je zbog toga nesporno da je apelantica podnijela zahtjev za povrat stana nakon proteka roka propisanog članom 5. Zakona.

11. Protiv navedenog rješenja apelantica je tužbom Kantonalnom sudu pokrenula upravni spor. Kantonalni sud je donio Presudu broj U-1017/04 od 26. aprila 2006. godine kojom je tužbu uvažio, osporeno rješenje poništio i predmet vratio na ponovno rješavanje uz obrazloženje da su upravni organi propustili da na siguran način utvrde da li je sporni stan zaista devastiran ili ne, što je , kako je obrazložio Kantonalni sud, osnovna činjenica kod utvrđivanja blagovremenosti apelanticinog zahtjeva.

12. U ponovljenom postupku Uprava je, pored dokaza preciziranih u presudi, provela i vještačenje spornog stana, te utvrdila da sporni stan tokom ratnih djejstava, nakon prestanka ratnih djejstava, kao ni na 4. oktobar 1999. godine nije bio neuvjetan za stanovanje, kao i da ga je u tom periodu koristilo i u njemu stanovalo više porodica. Imajući u vidu navedeno, Uprava je zaključila da sporni stan ne spada u kategoriju stanova navedenih u članu 18e. Zakona, te je apelanticin zahtjev za povrat stana odbacila kao neblagovremen.

13. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj 27/02-23-6714/07 od 5. septembra 2007. godine žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljena hronologija postupka, te navedeno da žalbeni navodi apelantice nisu od utjecaja i nisu mogli dovesti do drugačijeg rješavanja ove upravne stvari, budući da je prvostepeni organ, prema mišljenju Ministarstva, u potpunosti postupio prema uputama datim u presudi Kantonalnog suda od 26. aprila 2006. godine i proveo građevinsko vještačenje prema kojem predmetni stan nije ni u toku, ni nakon ratnih djejstava, pa ni na 4. oktobar 1999. godine bio neuvjetan za stanovanje. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je odbilo apelanticinu žalbu kao neosnovanu.

14. Protiv navedenog rješenja Ministarstva apelantica je 1. oktobra 2007. godine tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je dostavio tužbu na odgovor Ministarstvu 2. aprila 2008. godine. Ministarstvo je tom sudu dostavilo odgovor na tužbu 8. maja 2008. godine.

15. Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 001019 07 U od 18. januara 2011. godine kojom je apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio hronologiju postupka, pravni stav upravnih organa, te citirao navedene relevantne odredbe čl. 5. i 18e. Zakona. U vezi s tim, navedeno je da nisu osnovane tvrdnje apelantice da je vještak građevinske struke ocijenio samo stanje stana na 4. oktobar 1999. godine, jer iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da je vještak ocijenio faktičko stanje stana tokom ratnih djejstava, nakon prestanka ratnih djejstava, kao i na 4. oktobar 1999. godine i izrazio mišljenje da stan nije bio uništen ili oštećen usljed ratnih djejstava i da je bio uvjetan za stanovanje. Kantonalni sud je istakao da je neosnovano pozivanje apelantice na potvrdu „Sarajevostana“ d.d. Sarajevo iz koje, kako je tvrdila apelantica, proizlazi da je stan devastiran, jer, prema utvrđenju Kantonalnog suda, iz navedene potvrde proizlazi da su u stanu nastala samo oštećenja vezana za otuđenje elemenata unutar stana, a ne da je stan devastiran i neuvjetan za stanovanje, koja oštećenja mogu biti osnov za naknadu štete koju je apelantica mogla eventualno postaviti prema privremenim korisnicima stana. Zbog navedenog, Kantonalni sud je zaključio da se predmetni stan nije mogao podvesti pod odredbu člana 18e. Zakona, te da je apelantica bila obavezna zahtjev za njegov povrat podnijeti najkasnije do 4. oktobra 1999. godine, što apelantica nije učinila, već je zahtjev podnijela 4. juna 2002. godine, pa je njen zahtjev za povrat neblagovremen.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je i predmetni postupak predugo trajao bez ikakvih opravdanja. Apelantica navodi da niti jednom odredbom Zakona nije propisano da stan mora biti u tolikoj mjeri oštećen da bi bio neuvjetan za stanovanje kako je, prema njenom mišljenju, pogrešno tumačio Kantonalni sud, kao i da je nesporno dokazala da stan jeste bio devastiran. Apelantica traži da joj Ustavni sud zbog dužine trajanja postupka dosudi naknadu nematerijalne štete, kao i troškove postupka koje je precizirala u apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer u postupku koji je vođen po apelanticinom zahtjevu za povrat stana nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i jer je njen predmet riješen u roku predviđenom programom i planom rješavanja starih predmeta tog suda.

18. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da je apelacija neosnovana jer u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 5.

1. Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

2. Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona, kao i člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima (”Službene novine Federacije BiH", broj 19/99) je 04. oktobar 1999. godine.

3. Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih (u daljnjem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i reseljenih lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 51/00), prestaje mu stanarsko pravo

20. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ broj 15/02-stupio na snagu 5. maja 2002. godine) relevantne odredbe glase:

Član 21.

Član 18e. se mijenja i glasi:

Nositelj stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od člana 5. ovo zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

21. U Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05) relevantna odredba glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

22. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 001019 07 U od 18. januara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presude apelantica je primila 24. januara 2011. godine a apelacija je podnesena 31. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Primjena materijalnog prava

29. Apelantica smatra da joj je presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

30. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud (a prije njega upravni organi) osporenom odlukom utvrdio da je apelanticin zahtjev za povrat spornog stana neblagovremen, jer je vještačenjem vještaka građevinske struke, kao i na osnovu dokumenata preciziranih u presudi utvrđeno da predmetni stan nije, niti je bio devastiran kako ni u toku rata, tako niti nakon rata, te da ga je koristilo i u njemu živjelo više porodica. U vezi s tim Ustavni sud smatra da je obrazloženje Kantonalnog suda detaljno i da u tom obrazloženju nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 18e. Zakona. Ustavni sud u vezi sa apelanticinim navodima da navedeni član Zakona ne sadrži uputu o pitanju koji stanovi treba da se smatraju devastiranim ili oštećenim, zapaža da je pitanje postupanja po zahtjevima za razrušene i oštećene stanova regulirano tač. 35. i 36. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 43/99 i 56/01). Ustavni sud, također, podsjeća da se pitanje stepena oštećenja i devastacije stana utvrđuje u svakom slučaju posebno i to u upravnom postupku pred upravnim organima koji je propisan Zakonom o upravnom postupku a čijim odredbama čl. 157-199. je reguliran dokazni postupak i propisana dokazna stredstva koja se u postupku mogu koristiti a među kojima je i vještačenje. Dovodeći navedene zakonske odredbe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, također, smatra da se ne može smatrati proizvoljnim obrazloženje Kantonalnog suda da predmetni stan nije devastiran s obzirom na to da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi, uključujući vještačenje građevinske struke i izjavu svjedoka koji je u stanu živio duže od pet godina, nesporno utvrđeno da je stan i u toku rata a i nakon njega bio uvjetan za upotrebu. Također, Ustavni sud zapaža da apelantica u toku postupka nije ponudila niti jedan dokaz kojim bi dovela u pitanje činjenično utvrđenje u konkretnom slučaju, niti osporila nalaz vještaka građevinske struke. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je Kantonalni sud dao detaljno obrazloženje i u vezi sa dokumentima/zapisnicima Unis Pretis Vogošće i „Sarajevostana“ (vezanim za stanje stana i otuđenje elemenata unutar stana, odnosno namještaja) na koje se apelantica pozivala kao dokaz da je stan devastiran, te da je i ovo obrazloženje u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkrentom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Pravo na suđenje u razumnom roku

34. Apelantica dalje smatra da joj je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije prekršeno i zbog toga što predmetna odluka u njenom slučaju nije donesena u razumnom roku, jer je postupak pokrenut 2002. godine, a okončan tek 2011. godine.

a) Relevantni principi

35. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

36. Ustavni sud, također, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav

1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelantica pokrenula podnošenjem zahtjeva za povrat stana 4. juna 2002. godine, kao i da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 18. januara 2011. godine. Ustavni sud primjećuje da je cjelokupan postupak ukupno trajao osam godina i sedam mjeseci i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet apelanticinog zahtjeva bio povrat stana na kojem je prijeratna nositeljica stanarskog prava, te da se kao problem u postupku postavilo pitanje da li je stan devastiran i da li je, s tim u vezi, zahtjev podnesen blagovremeno. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom postupku.

39. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, iako je Uprava u relativno kratkim rokovima postupala u predmetu (prilikom prijema zahtjeva za povrat riješila je o zahtjevu u roku od više od godinu dana a nakon vraćanja na ponovni postupak u oba slučaja za svega nekoliko mjeseci), predmet dva puta vraćan na ponovni postupak Upravi zbog isključivog propusta Uprave da, i pored jasnih uputa kako Ministarstva, tako i Kantonalnog suda, tačno utvrdi da li je sporni stan devastiran, pa time i da li je apelanticin zahtjev za njegov povrat podnesen u roku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud, također, zapaža i da je ukupan postupak pred Kantonalnim sudom trajao više od četiri godine, kao i da Kantonalni sud smatra da dužina postupka zadovoljava standarde, jer je predmet riješen „u skladu sa programom i planom rješavanja starih predmeta“, dok Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju pa tako niti bilo kakvo obrazloženje vezano za dužinu trajanja predmetnog postupka pred tim organom. Ustavni sud, također, zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini trajanja postupka iako je vidljivo da je apelantica samo jednom urgirala zakazivanje ročišta, i to nakon što je Kantonalni sud vratio predmet na ponovni postupak Upravi. Ustavni sud zapaža i da zbog, kako je rečeno, činjenice da je kako Uprava, tako i Ministarstvo o predmetu rješavalo u relativno kratkim rokovima, apelantica i nije imala potrebu korištenja sredstva predviđenog čl. 216. i 243. Zakonom o upravnom postupku-žalbe zbog šutnje administracije ali da, posmatrajući predmetni postupak u cjelini i ocjenjujući da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno utvrditi nikakve posebno složene činjenice osim navedene činjenice za šta je upravnim organima i Kantonalnom sudu bilo potrebno skoro devet godina, Ustavni sud smatra da postoji odgovornost kako upravnih organa, tako i Kantonalnog suda za nedonošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. Apelantica navodi da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Pitanje naknade nematerijalne štete

42. U vezi sa pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelantica tražila, zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u kojem je segmentu Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio kršenje apelanticinih prava, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, kao što je navedeno, određivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo.

43. S obzirom na navedeno, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, te posljedice postupka, kao i činjenicu da je apelacija podnesena nakon okončanja predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje u razumnom roku u postupku pred redovnim sudovima odgovarajuća satisfakcija za apelanticu.

VIII. Zaključak

44. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje o pitanju zašto se apelanticin zahtjev za povrat stana smatra neblagovremenim, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe Zakona.

45. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica ove navode vezuje za navode o primjeni materijalnog prava a Ustavni sud nije utvrdio da je u konkretnom slučaju materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.

46. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje sudske odluke u razumnom roku kada je postupak po zahtjevu apelantice za povrat u posjed stana trajao osam godina i sedam mjeseci u situaciji kada nije bilo potrebno utvrditi nikakve složene činjenice i kada nadležni sud, niti upravni organi nisu ponudili nikakav objektivan razlog koji bi utjecao na ovakvu dužinu trajanja postupka.

47. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-437/11 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio