Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1732/11 („Raiffeisen leasing“ d.o.o. Sarajevo i B. S.-B.)

Odluka donesena 12. 03. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Porez
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1732/11

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1732/11, rješavajući apelaciju „Raiffeisen leasing“ d.o.o. Sarajevo i Belme Sekavić-Bandić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Raiffeisen leasing” d.o.o.

Sarajevo i Belme Sekavić-Bandić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Pr 006352 10 Pzp od 30.

decembra 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-1-Pr-09-000138-I od 11. februara 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Raiffeisen leasing“ d.o.o. Sarajevo i Belma Sekavić-Bandić (u daljnjem tekstu: pravno lice i odgovorno lice, odnosno apelanti), koje zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 14. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 Pr 006352 10 Pzp od 30. decembra 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-1-Pr-09-000138-I od 11. februara 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Uprave za indirektno oporezivanje BiH, Sektor za poreze, Odsjek za kontrolu velikih poreznih obveznika, Grupa za kontrolu velikih poreznih obveznika Sarajevo (u daljnjem tekstu: UIOBiH) zatraženo je 21. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni i Općinski sud, te UIOBiH su odgovore na apelaciju dostavili 27. novembra, odnosno 4. i 11. decembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su opunomoćeniku apelanata 17. januara 2014. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. U upravnom postupku, koji je okončan Rješenjem UIO BiH broj 01/4 UP/-980/08 od 3. novembra 2008. godine, pravnom licu je utvrđen dodatni razrez PDV za poreski period od 1. juna 2006. godine do 31. marta 2008. godine u ukupnom iznosu 737.841,00 KM po osnovu profakturisanih troškova kasko-osiguranja, registracije vozila i bankarske provizije.

7. Prema stanju spisa, Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) je u upravnom sporu Presudom broj S1 3 U 005282 09 U od 2. juna 2011. godine odbio tužbu apelanata podnesenu radi poništenja rješenja UIOBiH iz prethodne tačke.

Prekršajni postupak okončan osporenim rješenjima

8. Nezadovoljni izdatim prekršajnim nalozima UIOBiH, apelanti su, shodno odredbama člana

38. Zakona o prekršajima FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), od nadležnog Općinskog suda zatražili sudsko odlučenje. Općinski sud je, nakon održanog usmenog pretresa, u prisustvu učesnika u postupku, donio Rješenje broj 065-1-Pr-09-000138-I od 11. februara 2010. godine, kojim su apelanti proglašeni odgovornim što su počinili prekršaj iz odredaba čl. 20, 38, i 39. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV), te su na temelju odredbe člana 67. stav 1. tačka 2. navedenog zakona kažnjeni, i to pravno lice novčanom kaznom u iznosu od 100.000,00 KM, dok je odgovornom licu, primjenom odredbe člana 16. Zakona o prekršajima, izrečena mjera ukor, sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja.

9. U obrazloženju rješenja Općinski sud je, prije svega, pojasnio da je rješenjima UIOBiH apelantima stavljeno na teret da kao obveznici poreza za kontrolirane porezne periode nisu obračunali izlazni PDV u ukupnom iznosu od 649.237,00 KM, čime su smanjili svoje porezne obaveze za predmetne porezne periode, počinivši prekšaje iz čl. 20, 38. i 39. Zakona o PDV, zbog čega je UIOBiH izdao prekršajne naloge protiv apelanata. Navedeno je da je UIOBiH utvrdio pravnom licu dodatni razrez PDV po osnovu izlaznih faktura koje je pravno lice po osnovu ugovora o finansijskom i operativnom lizingu, ugovoru o zajmu sa založnim pravom, te ugovoru o registraciji vozila ispostavljalo svojim kupcima u kojima su iskazivani troškovi osiguranja, kasko-osiguranja registracije i bankarske provizije bez obračunatog PDV. Tokom postupka provedeni su dokazi uvidom u materijalne dokaze predložene od odbrane i UIOBiH, kao ovlaštenog organa (koji su taksativno navedeni na str. 14. osporenog rješenja), te saslušanjem svjedoka predloženih od obje strane, pa je ocjenom provedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, odlučeno kao u izreci rješenja.

10. Navedeno je da sud nije prihvatio prijedlog apelanata da se usmeni pretres odloži do okončanja upravnog spora, uz pojašnjanje da upravni spor jeste oblik sudske kontrole nad upravom, ali da se u konkretnom slučaju radi o dva odvojena postupka koji se vode pred odvojenim sudovima, zaključivši da odluka u upravnom sporu ne predstavlja prethodno pitanje od kojeg bi zavisila odluka u ovom predmetu, ocijenivši to kao odbranu usmjerenu ka izbjegavanju utvrđivanja prekršajne odgovornosti i povećanju troškova prekršajnog postupka, odnosno pokušaj da se dođe do zastare vođenja prekršajnog postupka.

11. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 25. stav 1. tačka 1. Zakona o PDV kojom je propisano da su usluge osiguranja i reosiguranja, uključujući i prateće usluge posrednika i agenata u osiguranju, oslobođene od plaćanja PDV. U tom kontekstu je pojašnjeno da pravno lice nije registrirano kao osiguravajuća kuća i kao posrednik u osiguranju, već je registrirano kao društvo sa ograničenom odgovornošću, te posluje po općim načelima. Pored toga, kako je istaknuto, davalac lizinga troškove registracije nadoknađuje od primaoca lizinga putem njihovog uključivanja u lizing naknadu ili ih posebno fakturiše primaocu lizinga, pa se na naknadu u visini tih troškova obračunava PDV, jer i ti troškovi predstavljaju sporedne usluge koje su dio jedinstvene isporuke dobara putem finansijskog lizinga. S obzirom na to da je predmet lizinga u vlasništvu davaoca lizinga sve do otplate posljednje lizing rate, kada predmet lizinga prelazi u vlasništvo kupca, kako je u obrazloženju istaknuto, to i fakture za registraciju glase na davaoca lizinga, koji je stvarni vlasnik predmeta lizinga koji se ne mogu prefakturisati primaocu lizinga bez obračuna PDV, već i se moraju uključiti u ukupnu naknadu po osnovu predmeta lizinga i na tako formiranu osnovicu izvršiti obračun PDV.

12. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu relevantne odredbe Zakona o PDV pozvavši se na odredbe člana 4. stav 1. i stav 3. tačka 3. navedenog zakona, kojima je propisano da je promet dobara prenos prava raspolaganja na stvarima licu koje tim dobrima može raspolagati kao vlasnik, odnosno da se prometom dobara smatra isporuka na osnovu ugovora o iznajmljivanju na određeni period na osnovu kupoprodajnog ugovora sa odgođenim plaćanjem kojim je predviđeno da se pravo vlasništva prenosi najkasnije otplatom posljednje rate. Zatim, Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu i odredbe člana 20. stav 1. i stav 2. tačka 1. Zakona o PDV iz kojih proizlazi da je porezna osnovica prometa dobara i usluga oporezivi iznos naknade koju porezni obveznik prima ili treba da primi za isporučeno dobro ili pruženu uslugu, odnosno da se u poreznu osnovicu uračunavaju svi zavisni troškovi. Odredbom člana 17. stav 1. tačka 6. Zakona o PDV propisano je da porezna obaveza nastaje za svaku izmjenu u poreznoj osnovici prema članu 20. navedenog zakona, kada se izda faktura ili drugi dokument, pa je, shodno navedenom, od ovlaštenog organa pravilno izvršen i obračunat PDV.

13. Dalje, tokom postupka je utvrđeno da je pravno lice izdavalo fakture za troškove opomene bez obračuna PDV, tako da ispostavljene fakture nisu izdate u skladu sa odredbama člana 55. Zakona o PDV, jer ne sadrže sve propisane elemente, tako da se u konkretnom slučaju radi o vanrednim troškovima koje isporučilac obračunava kupcu i koji ulaze u poreznu osnovicu, shodno članu 20. stav 2. tačka 2. Zakona o PDV. Na temelju svega navedenog, Općinski sud je ocijenio da je ovlašteni organ pružio dovoljno dokaza za odgovornost apelanata za učinjeni prekršaj o čemu se sud preciznije izjasnio na str. 16. i 17. osporenog rješenja.

14. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 Pr 006352 10 Pzp od 30. decembra 2010. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. Navedeno je da apelanti žalbom ukazuju na bitnu povredu prekršajnog postupka, povredu materijalnih propisa o prekršaju, te odluku o sankciji. Ocjenjujući navode žalbe koji se odnose na bitnu povredu prekršajnog postupka, Kantonalni sud je naveo da apelanti u žalbi nisu naveli u čemu se sastoje navodne bitne povrede prekršajnog postupka od prvostepenog suda iz člana 62. Zakona o prekršajima, pa zbog tog razloga sud nije mogao ispitati ove žalbene razloge iz tog osnova. Dalje je istaknuto da iz sadržaja žalbe nesumnjivo proizlazi da su apelatni, osim prigovora koji se odnose na bitnu povredu prekršajnog postupka, žalbu izjavili u pretežnom dijelu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tako da je Kantonalni sud zaključio da se, u smislu odredbe člana 61. Zakona o prekršajima, radi o nedopuštenom žalbenom osnovu, pa se, s obzirom na to, drugostepeni sud nije upuštao u meritorno rješavanje žalbenih navoda iz tog žalbenog osnova.

15. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na bitne povrede materijalnog propisa, odnosno odredbe člana 20. Zakona o PDV, Kantonalni sud je zaključio da su ovi navodi neosnovani. U tom kontekstu je pojašnjeno da je prvostepeni sud, nakon provedenog dokaznog postupka, na temelju izvedenih dokaza, pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio odredbe čl. 20, 38. i 39. Zakona o PDV, što nije dovedeno u sumnju navodima žalbe. Prilikom odlučivanja o sankciji za učinjeni prekršaj, prvostepeni sud je sankcije apelantima adekvatno odmjerio prema težini prekršaja i stepenu prekršajne odgovornosti i nađenim olakšavajućim okolnostima na strani apelanata, o čemu se Kantonalni sud iscrpnije izjasnio na strani 3. osporenog rješenja. Na temelju svega navedenog, Kantonalni sud je, shodno odredbi člana 67. stav 1. Zakona o prekršajima, odlučio kao u izreci rješenja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apleacije

16. Apelanti smatraju da je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski apelanti u iscrpnoj apelaciji ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelacijom se, između ostalog, ukazuje na okolnost da je prekršajni postupak proveden, iako postupak u upravnom sporu još nije bio okončan, te da samim tim još uvijek nije bilo pravosnažno utvrđeno postojanje obaveze plaćanja PDV od pravnog lica, zbog čega su apelanti tražili da se prekršajni postupak prekine. Prema ocjeni apelanata, suštinsko pitanje je koliku nadležnost ima prvostepeni prekršajni sud u ovakvim i sličnim prekršajima, odnosno da li je prekršajni sud ovlašten da utvrđuje postojanje porezne obaveze u situaciji kada upravni spor još nije okončan.

17. Dalje, ukazuju da se Kantonalni sud u žalbenom postupku uopće nije osvrnuo na brojne žalbene navode apelanata. U tom kontekstu je istaknuto da je drugostepeni sud samo konstatirao da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku, pri čemu osporeno rješenje ne sadrži niti jedan razlog o suštini problema i očiglednim propustima prvostepenog rješenja. Zatim, ukazuju na manjkavosti odredbe člana 61. Zakona o prekršajima, koja je, prema mišljenju apelanata, protivna Ustavu BiH. Apelanti smatraju da je i primjena Zakona o PDV bila proizvoljna. Za apelante su sporni troškovi koji su nastali nakon izvršenog prometa, tj. predaje vozila korisniku lizinga, te jedini problem za apelante predstavlja naplaćivanje premija osiguranja i troškova bankarske provizije prilikom ovakvih plaćanja korisnicima lizinga. Dakle, na ovaj iznos troškova UIOBiH je u upravnom postupku pravnom licu razrezala dodatnu poreznu obavezu. Ističu da su tokom postupka bezuspješno ukazivali da je stav UIOBiH o postojanju ove obaveze protivan Zakonu o PDV. Apelanti smatraju da je nezakonitost dodatne obaveze najočiglednija kod premija kasko-osiguranja, pozivajući se u tom pravcu na odredbu člana 25. stav 1. Zakona o PDV kojom je regulirano da su usluge osiguranja i reosiguranja, uključujući i prateće usluge, oslobođene od PDV.

b) Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je u obrazloženju rješenja navedeno da se žalba apelanata u pretežnom dijelu odnosi na nedopušteni žalbeni osnov iz člana 61. Zakona o prekršajima, kojim je predviđeno da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog bitnih povreda prekšajnog postupka, bitne povrede materijalnog propisa o prekršaju ili zbog odluke o sankciji, troškovima prekršajnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, a navedenim zakonskim propisom nije predviđeno da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pošto su apelanti izjavili žalbu po tom žalbenom osnovu, to se drugostepeni sud nije upuštao u meritorno rješavanje žalbenih navoda iz tog žalbenog osnova. Istaknuto je još da je Kantonalni sud dao ocjenu žalbenih navoda apelanata koji se odnose na druge žalbene osnove, što proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja. Kantonalni sud je naveo da osporenim rješenjima nisu prekršena prava apelanata na koja su se u apelaciji pozvali predloživši da se apelacija kao neosnovana odbije.

19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod osporenog rješenja kojim nije došlo do kršenja prava apelanata zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, predloživši da se apelacija odbije kao nosnovana.

20. UIOBiH je, između ostalog, istakao da ne stoje prigovori apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, kako je istaknuto, očigledno je da je za apelante sporna osnovica za obračun PDV po finansijskom lizingu, navodeći da je u osnovicu trebalo uključiti zavisne troškove nastale do momenta predaje vozila korisniku lizinga, te da troškove nastale nakog tog momenta nije trebalo uključiti u osnovicu za obračun PDV. U tom kontekstu je pojašnjeno da odredbom člana 20. stav 2. tačka 2. Zakona o PDV nije određeno da se zavisni troškovi uračunavaju u osnovicu do momenta predaje vozila korisniku, kako to apelanti pogrešno navode, jer navedena tvrdnja nema uoporište u citiranoj zakonskoj odredbi koja glasi: U osnovicu se uračunavaju svi sporedni troškovi koje obveznik obračunava primaocu dobara i usluga (provizije, troškovi pakovanja, prevoza, osiguranja i drugi vanredni troškovi koje isporučilac obračunava kupcu), dakle, svi troškovi na osnovu kojih se utvrđuje dodatna porezna obaveza koja se obračunava kupcu, što među stranama nije ni sporno. Dalje, kroz cijelu apelaciju apelanti ukazuju da je nadležni Općinski sud preuranio sa odlukom, te da je trebalo da sačeka okončanje upravnog spora, što je potpuno neutemeljeno, imajući u vidu odredbu člana 73. Zakona o prekršajima. Uz to je naglašeno da je Sud BiH po tužbi apelanata donio Presudu broj S1 3 U 005282 09 U od 2. juna 2011. godine kojom je tužba apelanata odbijena kao neosnovana (dostavljena u prilogu odgovora). Dalje, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu istaknuto je da pravni sistem Bosne i Hercegovine, odnosno Zakon o prekršajima predviđa povrat naplaćene novčane kazne ili troškova, što znači da su apelanti kojim slučajem dobili pozitivnu presudu u upravnom sporu, pravni sistem BiH bi im omogućio zaštitu prava na imovinu, primjenjujući navedene odredbe. Konačno, kako je istakao UIOBiH, zaštita apelanata u svemu ovome je izbjegavanje plaćanja kazne kroz institut zastare pokretanja i vođenja prekršajnog postupka u periodu od četiri godine uz napomenu da je odredbama člana 25. Zakona o prekršajima propisana apsolutna zastara pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, što znači da bi 30. decembra 2012. godine nastupila apsolutna zastara, što je u konačnici i bio cilj apelanata. Zbog svega navedenog i činjenice da je prekršajni postupak u konkretnom slučaju proveden pravilno u skladu sa Zakonom o prekršajima, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o porezu na dodatnu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05 i 100/08) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Predmet oporezivanja PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:

1. promet dobara i usluga (u daljnjem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;

2. uvoz dobara u Bosni i Hercegovini Član 4. stav 1. i stav 3. tačka 3.

Promet dobara Promet dobara je, u smislu ovog zakona, prijenos prava raspolaganja na stvarima (u daljnjem tekstu: dobra) licu koje tim dobrima može rapolagati kao vlasnik.

Promet dobara u smislu ovog zakona, smatra se i:

3. isporuka dobara na osnovu ugovora o iznajmljivanju na određeni period na osnovu kupopordajnog ugovora s odgođenim plaćanjem kojim je predviđeno da se pravo vlasništva prenosi najkasnije otplatom posljednje rate;

Član 20. stav 1. i stav 2. tač. 1. i 2.

Poreska osnovica kod prometa dobara i usluga Poreska osnovica (u daljnjem tekstu: osnovica) prometa dobara i usluga jeste oporezivi iznos nakande (u novcu, stvarima i uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara i usluga, u koju nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije dugačije propisano.

U osnovicu se uračunavaju i:

1. akcize, carine i druge uvozne dadžbine, kao i ostali javni prihodi, osim PDV-a; 2. svi sporedni troškovi koje obveznik obračunava primaocu dobara i usluga (provizije, troškovi pakiranja, prijevoza, osiguranja i drugi vanredni troškovi koje isporučilac obračunava kupcu);

Član 25. stav 1.

Finansijske i novčane usluge Sljedeće se oslobađa od plaćanja PDV-a:

1.usluge osiguranja i reosiguranja, uključujući i prateće usluge posrednika i agenata (zastupnika) u osiguranju;

Član 38.

Period obračunavanja PDV-a Poreski period za koji se obračunava PDV je jedan kalendarski mjesec.

Obveznik je dužan obračunati PDV za odgovorajući poreski period na osnovu ukupnog prometa dobara i usluga iskazanih u fakturama u tom poreskom periodu.

Član 39. stav 1.

Podnošenje prijave za plaćanje PDV-a i plaćanje poreza Obveznici su dužni svoju PDV obavezu obračunati za određeni poreski period navesti u mjesečnoj PDV prijavi.

22. U Zakonu o prekršajima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 31/06 i 37/10 – ispravka) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Propisivanje prekršaja Prekršaji i prekršajne sankcije mogu biti propisani zakonima ili drugim propisima Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona, gradova i općina.

Član 5.

Nadležnost sudova (1) Sudovi u Federaciji stvarno su nadležni odlučivati o prekšajima koji su propisani zakonima i propisima Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona, gradova i općina, a koji su počinjeni na teritoriji Federacije.

(2)Sud na čijem je području počinjen prekršaj mjesno je nadležan za vođenje prekršajnog postupka.

Član 32. stav 1. tač. 1. i 2.

Prekršajni postupak (1)Prekršajni postupak pokreće se na sljedeći način:

1) izdavanjem prekršajnog naloga, ili 2) podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka sudu koji je nadležan prema članu 5. stav 2. ovog Zakona.

Član 38. stav 1. tač. 1. i 2.

Postupak po zahtjevu za odlučivanje od suda (1)Okrivljeni koji primi prekršajni nalog i želi da se o predmetu odluči pred sudom mora:

1)zatražiti sudsko odlučivanje tako što će na odgovarajućem mjestu potpisati jednu kopiju prekršajnog naloga i vratiti je sudu kao što je određeno u prekršajnom nalogu prije isteka roka određenog prekršajnim nalogom i 2)pojaviti se pred sudom na dan i u vrijeme određeno u prekršajnom nalogu, ili, ako datum nije naveden, na dan koji je sud odredio za usmeni pretres.

Član 43.

Suđenje Suđenje u prekršajnom postupku provodi se na usmenom pretresu koji vodi sudija pojedinac. Ukoliko ne postoje izuzetne okolnosti prekršajni postupak trebao bi se okončati na jednom usmenom pretresu.

Član 61.

Osnovi za žalbu Rješenje o prekršaju može se pobijati zbog:

1) bitnih povreda prekršajnog postupka 2) povrede materijalnog propisa o prekršajima ili 3) odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu.

Član 62.

Bitne povrede prekršajnog postupka Bitne povrede prekršajnog postupka postoje ako:

1) rješenje o prekršaju donio je sudija koji se morao izuzeti, ili je bio izuzet od vođenja prekršajnog postupka;

2) okrivljenom su uskraćena bilo koja prava određena u članu 7. ovog Zakona;

3) sud nije bio stvarno nadležan rješavati u toj stvari 4) prekršajni nalog, ili zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka bili su podneseni od neovlaštenog organa:

5) u cijelosti nije odlučeno o prekršajnom nalogu, ili zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, ili ako je odlučeno mimo tog zahtjeva;

6) rješenje o prekršaju zasniva se na dokazu koji se nije mogao koristiti, osim ako je očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista odluka odluka ili 7) sud je propustio da primijeni ili je pogrešno primijenio odredbe ovog Zakona, što je rezultiralo značajnom štetom po interese žalioca.

Član 67.

Potvrđivanje rješenja o prekršaju Drugostepeni sud odbit će žalbu i potvrditi rješenje o prekršaju ako nađe da ne postoji nijedan od osnova za podnošenje žalbe koji su određeni u članu 61. ovog Zakona. VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 Pr 006352 10 Pzp od 30. decembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 22. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelanti pobijaju navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te, iako to apelanti nisu eksplicitno naveli, iz navoda apelacije proizlazi da apelanti ukazuju i na kršenje člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

30. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i posebno svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).

31. Dalje, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje koji se dovode u kontekst pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

33. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju rješenja redovnih sudova koja su donesena u okviru prekršajnog postupka pokrenutog od apelanata, u smislu odredbe člana 38. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima, nakon što je UIOBiH izdala prekršajne naloge zbog utvrđenog naknadnog razreza poreza na ime PDV za sporni porezni period, po osnovu prefakturisanih troškova kasko-osiguranja, registracije vozila, bankarske provizije i opomene za neplaćene rate lizinga. Uočljivo je da su redovni sudovi u predmetnom prekršajnom postupku postupali u skladu sa ovlaštenjima propisanim relevantnim odredbama Zakona o prekršajima, pri čemu nije bilo nikakvih procesnih smetnji za vođenje prekršajnog postupka prije odlučenja Suda BiH po tužbi apelanata u upravnom sporu, na čemu apelanti i u apelaciji insistiraju. Uz to, Ustavni sud podsjeća da je UIOBiH u odgovoru na apelaciju informirao Ustavni sud da je, u međuvremenu, Sud BiH donio odluku kojom je odbio tužbu apelanata, pa se, s obzirom i na tu okolnost, dodatno potvrđuje neosnovanost ovog prigovora.

34. U odnosu na ukazivanje apelanata da Kantonalni sud nije razmotrio sve njihove žalbene navode koje su u žalbi istakli, Ustavni sud podsjeća da su odredbama člana 61. Zakona o prekršajima propisani osnovi za žalbu. Shodno navedenom, Kantonalni sud je u obrazloženju upravo pojasnio da su se žalbeni navodi apelanata, uglavnom, odnosili na nedopušteni žalbeni osnov, odnosno na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, te se stoga drugostepeni sud iz tog razloga o tim navodima i nije mogao izjasniti, pri čemu je još istaknuto da apelanti u žalbi nisu precizirali u čemu se sastoje navodne bitne povrede prekršajnog postupka da bi se žalbeni navodi usmjereni u tom pravcu mogli ispitati. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o prekršajima kojima je jasno regulirano postupanje po žalbi, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja Kantonalnog suda ne proizlazi proizvoljnost u bilo kom segmentu stoga što se Kantonalni sud osvrnuo na žalbene prigovore iz dopuštenog osnova, koje je sasvim jasno i argumentirano obrazložio. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je prekršajni postupak proveden u skladu sa Zakonom o prekršajima, da tokom postupka nije bilo procesnih nedostataka, da je apelantima bilo omogućeno da predlažu dokaze i da učestvuju u postupku, te da koriste pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju, te da u procesnom smislu u predmetnom postupku nije bilo kršenja prava apelanata.

35. U odnosu na prekršajnu odgovornosti apelanata, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu relevantne odredbe Zakona o PDV, prije svega, odredbe čl. 3, 4. i 20. navedenog zakona, kojima je propisano kada se PDV obračunava, šta se podrazumijeva pod prometom dobara i usluga i, konačno, šta predstavlja poresku osnovicu naplate PDV i da je upravo u tim segmentima došlo do propusta pravnog lica, u smislu obračuna PDV prilikom prometa dobara i usluga, te dodatnih troškova. Dalje, vezano za tvrdnje apelanata da se na iznos kasko-osiguranja ne obračunava PDV, shodno odredbi člana 25. stav 1. Zakona o PDV, Ustavni sud zapaža da su se i o ovim navodima redovni sudovi izjasnili u svojim odlukama. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim prigovorom istakli da se navedena odredba ne odnosi na pravno lice, budući da ono ne obavlja djelatnost osiguranja ili reosiguranja, niti je posrednik u osiguranju, odnosno agent, zbog čega se citirana odredba ne može primijeniti na apelante u smislu oslobađanja od plaćanja PDV. U takvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da apelant - pravno lice koje je registrirano kao društvo sa ograničenom odgovornošću posluje po općim načelima, te da je stoga bilo u obavezi da u izlaznim fakturama obračuna PDV, a što je pravno lice propustilo da učini. Konačno, imajući u vidu sadržaj odredaba materijalnog prava koje su primijenjene u konkretnom slučaju, kao i činjenično stanje koje je utvrđeno tokom postupka, Ustavni sud zapaža da ni u navedenim segmentima, suprotno tvrdnjama apelanata, nije bilo proizvoljnosti.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetni prekršajni postupak proveden uz garancije koje pruža pravo na pravično suđenje, te da u okviru predmetnog postupka nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

37. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava, u suštini, odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati i navode apelanata o kršenju člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u prekršajnom postupku, koji je proveden uz poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, utvrdili odgovornost apelanata za počinjeni prekršaj, shodno relevantnim odredbama Zakona o PDV, za šta su u obrazloženjima rješenja dali jasna i argumentirana obrazloženja, koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti niti u jednom segmentu.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1732/11 („Raiffeisen leasing“ d.o.o. Sarajevo… | Sudska praksa | Aktio