Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5225/10 (V. C.)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5225/10
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5225/10, rješavajući apelaciju Vesne Cvijić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vesne Cvijić, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 034892 10 Gž od 16. septembra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vesna Cvijić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laktaša, koju zastupa Mladen Cvijić, apelanticin suprug, podnijela je 24. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034892 10 Gž od 16. septembra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda i učesnika u postupku „Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 10. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. oktobra 2013. godine, Osnovni sud 23. oktobra 2013. godine, dok tužilac nije odgovorio na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 16. decembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 034892 07 P od 30. decembra 2009. godine obavezana je apelantica da tužiocu isplati dug po osnovu utrošene električne energije u ukupnom iznosu od 7.452,73 KM, i to za period od 28. februara 2002. godine do 31. augusta 2002. godine u preciziranom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. jula 2009. godine pa do konačne isplate, odnosno za period od 31. augusta 2002. godine do 30. juna 2009. godine dug u preciziranom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. jula 2009. godine pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu (stav 1. izreke). Istom presudom odbijen je „tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na sporedna potraživanja tj. potraživanje zakonske zatezne kamate u iznosu od 7.499,30 KM obračunate od dana 25. 07.2009. godine“ (stav 2. izreke).
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je tužilac prvobitno 30. septembra 2002. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv apelantice kao izvršenika zbog duga za isporučenu električnu energiju. Osnovni sud je Rješenjem broj I-6223/02 od 25. decembra 2002. godine dozvolio predloženo izvršenje. Apelantica je zatim 11. aprila 2003. godine podnijela prigovor protiv rješenja o izvršenju, te je Osnovni sud 10. jula 2003. godine donio zaključak kojim se stavlja van snage navedeno rješenje o izvršenju i ukidaju sve provedene radnje. Osnovni sud je dalje istakao da je tužilac 15. novembra 2003. godine podnio uređenu tužbu gdje tužbenim zahtjevom potražuje dug od apelantice za isporučenu električnu energiju u ukupnom iznosu od 5.321,81 KM.
8. U obrazloženju je dalje navedeno da je na pripremnom ročištu održanom 12. novembra 2009. godine tužilac preinačio tužbeni zahtjev na taj način što je tražio da se apelantica obaveže da na ime duga po osnovu utrošene električne energije plati iznos od 7.499,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 25. jula 2009. godine, kao i obračunatu zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 7.499,30 KM obračunatu do 25. jula 2009. godine, kao i troškove parničnog postupka.
9. Osnovni sud je naveo da je, u pogledu prigovora zastare koji je istaknula apelantica, utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o isporuci električne energije za potrebe STR roštiljnice „Sjaj“ kako je utvrđeno uvidom u račun za električnu energiju za period jul 2009. godine, te kako se u konkretnom slučaju ne radi o isporuci električne energije za potrebe domaćinstva niti o isporuci električne energije između pravnih lica jer takvo svojstvo samostalne trgovinske radnje nemaju, Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuje opšti zastarni rok u trajanju od 10 godina. Budući da je tužilac u pogledu potraživanja iz prijedloga za izvršenje od 30. septembra 2002. godine a koji se odnosi na period 28. februara 2002. godine do 31. augusta 2002. godine podnio tužbu 3. oktobra 2002. godine, tužilac je shodno članu 388. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) izvršio prekid toka zastarnog roka za to potraživanje. Isto tako i u pogledu potraživanja duga za period od 31. augusta 2002. godine do 30. juna 2009. godine preinačenom tužbom podnesenom na zapisnik kod tog suda 12. novembra 2009. godine tužilac je također, shodno članu 388. ZOO, izvršio prekid toka zastarnog roka za sva tužiočeva potraživanja od apelantice.
10. Osnovni sud je dalje naveo da u pogledu tužiočevog zahtjeva kojim potražuje i sporedno potraživanje, to jeste zakonske zatezne kamate na glavni dug u ukupnom iznosu od 7.499,30 KM, Sud takvo tužiočevo potraživanje smatra neosnovanim zbog toga što tužilac, shodno čl. 7, 102. i
123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije Sudu dostavio dokaz kada je apelantica pala u docnju shodno članu 324. stav 2. u vezi s članom 277. ZOO. Dalje je navedeno da tužilac ničim nije dokazao kada je apelantica pala u docnju u pogledu svakog pojedinačnog iznosa glavnog duga, to jeste kada su apelantici dostavljeni računi za isporuku električne energije od kada bi se eventualno i računao rok za apelanticinu docnju. Međutim, kako je dalje naveo Osnovni sud, u pogledu potraživanja zakonske zatezne kamate koju tužilac potražuje od 25. jula 2009. godine pa do konačne isplate Osnovni sud takvo potraživanje zakonske zatezne kamate smatra osnovanim zbog toga što je shodno članu 324. stav 2. ZOO dužnik to jeste apelantica došla u docnju tužiteljevim podnošenjem tužbe u konkretnoj pravnoj stvari, to jeste od 30. septembra 2002. godine za dug u preciziranom iznosu, odnosno od 12. novembra 2009. godine (kada je tužbeni zahtjev preinačen) za dug u iznosu kako je preciziran, a ti dugovi se odnose na utrošenu električnu energiju, pa do konačne isplate.
11. Tužilac i apelantica su se žalili Okružnom sudu protiv presude Osnovnog suda. Apelantica je u žalbi navela pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je tužilac kao dokaz za svoje tvrdnje o apelanticinom dugu ponudio apelanticinu finansijsku karticu kao potrošača, jer je neosnovano tvrdio da apelantica nije prigovarala na ispostavljene obračune. Tužilac je u svojoj žalbi istakao da je Osnovni sud neosnovano odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na obračunate zakonske zatezne kamate. Dalje je naveo da, budući da je apelantica račune za isporučenu električnu energiju primala a nije ih platila u roku predviđenom Opštim uslovima za isporuku i snabdijevanje električnom energijom (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi) zasnovanim na Zakonu o električnoj energiji, pored glavnog duga dužna je tužiocu na osnovu člana 277. ZOO platiti i zakonske zatezne kamate. Istakao je da je u svom tužbenom zahtjevu zatražio isplatu glavnog duga po osnovu utrošene električne energije u iznosu od 7.499,30 KM sa nekapitaliziranom zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. jula 2009. godine do isplate, kao i kapitaliziranu zakonsku zateznu kamatu obračunatu do 25. jula 2009. godine. Tužilac je naveo da, s obzirom da u njegovom zahtjevu nema obračunavanja kamate na kamatu i budući da su poznati i iznos kapitalizirane kamate kao i osnovni elementi za obračun nekapitalizirane kamate, Osnovni sud je pogrešno odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanja zakonske zatezne kamate kako u kapitaliziranom tako i nekapitaliziranom iznosu.
12. Apelanticina žalba protiv navedene presude Osnovnog suda koju je podnijela 30. januara 2010. godine odbačena je kao neblagovremena Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 034892 07 P od 11. februara 2010. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u konkretnom slučaju apelantica mogla žalbu izjaviti najkasnije do 29. januara 2010. godine. Međutim, kako je apelantica žalbu izjavila 30. januara 2010. godine očigledno je, kako je zaključio Osnovni sud, da je ona neblagovremena, pa je Sud shodno članu 213. a u vezi sa članom 199. ZPP donio navedenu odluku.
13. Tužiočevu žalbu koju je podnio protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude (odluke kojom je odbijen zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata u preciziranom fiksnom iznosu od 7.499,30 KM) Okružni sud je svojom Presudom broj 71 0 P 034892 10 Gž od 16. septembra 2010. godine uvažio i presudu Osnovnog suda od 30. decembra 2009. godine preinačio u pobijanom odbijajućem dijelu tako što je obavezao apelanticu da tužiocu plati zakonsku zateznu kamatu obračunatu na iznose duga po svakom pojedinačnom mjesečnom računu za električnu energiju počevši od računa u iznosu od 31,77 KM s kamatom od 14. marta 2002. godine do isplate i dalje, kako je precizirano u izreci presude za navedene iznose mjesečnih računa za period od 2002. godine do 2009. godine (zaključno sa računom u iznosu od 18,49 KM sa kamatom počev od 25. juna 2009. godine do isplate), sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
14. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenih dokaza utvrdio da je u vrijeme ispostavljanja računa tužioca od februara 2002. godine od kada počinje kartica potrošača na apelanticino ime bio na snazi Zakon o električnoj energiji, Opšti uslovi i Tarifni sistem za prodaju električne energije. Iz odredaba Zakona o električnoj energiji i Opštih uslova proizilazi da su tužilac kao isporučilac električne energije i apelantica kao potrošač zaključili ugovor o isporuci električne energije koji ima karakter ugovora o pristupanju. Prema članu 142. stav 1. ZOO Opšti uslovi određene strane, jednog ugovarača bilo da su sadržani u formularnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjavaju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru i po pravilu obavezuju ugovarače. Opšti uslovi, kako je zaključio Okružni sud, su prema tome sastavni dio ugovora o isporuci električne energije i obavezuju apelanticu kao i ostale ugovorne odredbe. Dalje je utvrđeno da ja tužilac u žalbi naveo da je iz izvedenih dokaza utvrđeno da je apelantica redovno primala mjesečne obračune – račune, a nije ulagala prigovor na njihove iznose, čime je u obavezi da plati pored glavnice i kapitaliziranu kamatu (procesnu kamatu). Takvi navodi žalbe, kako je zaključio Okružni sud, nisu pravilni u pogledu visine obračunate kamate, ali je tužilac dokazao dospijeće svakog pojedinačnog računa shodno finansijskoj kartici pa primjenom odredbe člana 277. ZOO ima pravo na zakonsku zateznu kamatu. Okružni sud je utvrdio da tužilac nema pravo na procesnu kamatu na način kako je to postavio uređenim tužbenim zahtjevom a koju je obračunao od februara 2002. godine do 25. jula 2009. godine na iznos od 7.499,30 KM i pridružio dugu po utrošku električne energije, jer se kamata kao potraživanje nije osamostalila s obzirom da apelantica nije platila glavno potraživanje pa je takav način obračunata kamata pridružena glavnom dugu predstavljala kamatu na kamatu, što je suprotno odredbi člana 277. ZOO. Slijedom navedenog, kako je utvrdio Okružni sud, na sve iznose po apelanticinoj finansijskoj kartici kao potrošača, tužiocu pripada pravo na kamatu koja se dosuđuje od dospijeća do isplate jer je iznos duga tada dospio iako u konkretnom slučaju dosuđujući dio prvostepene presude nije pobijan žalbom. Okružni sud je zaključio da je iz tog razloga trebalo da se preinači prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati u smislu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i povredu prava zagarantiranog članom 2. stav 3. tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelantica smatra da Okružni sud nije mogao preinačiti prvostepenu presudu, te da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredbi ZOO o zastari potraživanja. Dalje je navela da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili rok zastare od 10 godina, odnosno da je trebalo primijeniti rok od jedne godine koji je predviđen za fizička lica (apelantica kao vlasnica trgovinske radnje odgovara kao fizičko lice) ili rok od 3 godine koji se primjenjuje za pravna lica. Također, apelantica smatra da se potrošena električna energija može dokazivati samo dostavljenim računima o potrošenoj električnoj energiji i da finansijska kartica nije podoban dokaz da se dokaže iznos potrošene električne energije i datum docnje.
b) Odgovor na apelaciju
16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je osporenu odluku donio uz pravilnu primjenu materijalnih zakona. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelanticini navodi o povredama ustavnih prava neosnovani, jer je taj sud pravilno primijenio materijalno pravo, uključujući i odredbe ZOO o zastari potraživanja.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Obaveznost Član 142.
(1) Opšti uslovi određeni od strane jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formularnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovoračima u istom ugovoru, i po pravilu obavezuju kao i ove.
(2) Opšti uslovi ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način.
(3) Opšti uslovi obavezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času zaključenja ugovra.
(…)
III. Zatezna kamata
Kad se duguje Član 277. stav 1.
(1) Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Kamata na kamatu Član 279.
(1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu te na druga dospjela povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kad je to zakonom određeno.
(2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati zatezna kamata samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu.
(3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
Kad dužnik dolazi u docnju Član 324.
(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. Kad zastarjelost počinje teći Član 361.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana posle dana kad je povjerilac imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
VI. Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 034892 10 Gž od 16. septembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. oktobra 2010. godine a apelacija je podnesena 24. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 2. stav 3. tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…)
27. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je tužilac tužbom u parničnom postupku od apelantice zatražio izmirenje novčanog duga na ime isporučene a neplaćene električne energije. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
28. Ustavni sud dalje zapaža da je apelantica osporila presudu Okružnog suda kojom se isključivo odlučivalo o tužiočevoj žalbi (budući da je apelanticina žalba odbačena zbog neblagovremenosti) i to o načinu obračunavanja zakonske zatezne kamate koju je tužilac tražio. Stoga će Ustavni sud ispitati apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava samo u odnosu na pitanje obračunate zakonske zatezne kamate koju je apelantica dužna da plati, ali ne i ostale apelanticine navode koji se odnose na pitanje zastarjelosti i načina utvrđivanja glavnog duga, budući da ta pitanja nisu bila predmet razmatranja u presudi Okružnog suda jer je presuda Osnovnog suda u pogledu odluke o glavnom dugu postala pravomoćna budući da je tuženi u tom dijelu nije osporavao.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
31. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zašto je trebalo preinačiti prvostepenu presudu i dosuditi tužiocu zakonske zatezne kamate prema članu 277. ZOO. Ustavni sud dalje zapaža da je Okružni sud u obrazloženju odluke naveo da je tužilac dokazao dospijeće svakog pojedinačnog mjesečnog računa za utrošenu električnu energiju, te da mu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu koja se dosuđuje od dospijeća duga do isplate shodno odredbi člana 277. ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud precizno i jasno obrazložio zašto nije mogao prihvatiti tužiočev način obračuna zakonske zatezne kamate, te u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporene presude ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju Okružnog suda i primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje.
32. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da se apelacioni navodi, dakle, odnose isključivo na glavni dug o kojem je pravomoćno odlučeno presudom Osnovnog suda, koja u tom dijelu (usvajajućem) nije bila predmet preispitivanja Okružnog suda u osporenoj odluci, već se taj sud isključivo bavio odlukom o kamati (dakle odbijajućim dijelom prvostepene presude), Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zabrana diskriminacije
33. Apelantica je u apelaciji navela povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
34. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
35. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
36. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). Apelantica nije posebno naznačila u vezi s kojim ustavnim pravom smatra da je diskriminirana, ali iz navoda apelacije proizilazi da ona smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje.
37. Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999. godine, tačka 120, odluke januar-juli 1999. godine; CH/9750, Rajić, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000. godine, tačka 53, odluke januar-juni 2000. godine; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001. godine, tačka 154).
38. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizilazi da apelantica navodi povredu prava na zabranu diskriminacije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu prethodne zaključke Ustavnog suda u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, zatim činjenicu da apelantica osim pukog navođenja prava na zabranu diskriminacije nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
39. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakla u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
40. U odnosu na apelanticine navode o povredi prava iz člana 2. stav 3. tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima kojim je propisano da „države članice ovog pakta se obavezuju da garantiraju da će nadležne vlasti povoljno riješiti svaku žalbu koja bude smatrana opravdanom“, Ustavni sud zapaža da apelacija ne pokreće pitanja prema navedenoj odredbi te su i ovi apelanticini navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u obrazloženju osporene odluke ne postoji ništa što bi ukazivalo da je redovni sud svoju odluku donio uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a u obrazloženju odluke je za svoje stavove dao detaljne, jasne i logične razloge.
42. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelantica nije ponudila nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporene presude. Ustavni sud je dalje zaključio da nema povrede člana 2. stav 3. tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima jer apelacija ne pokreće pitanja prema navedenoj odredbi.
43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić