Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1506/10 („Šipad Komerc“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 12. 03. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Privatizacija
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1506/10

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1506/10, rješavajući apelaciju „Šipad Komerca“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Šipad Komerca“ d.d.

Sarajevo podnesena protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine br. 097-0-Rev-09-000017 od 9. februara 2010.

godine i 097-0-Gž-08-000260 od 9. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P-376/03 I od 24. februara 2006. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Šipad Komerc“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnio je 28. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 097-0-Rev-09-000017 od 9. februara 2010. godine i 097-0-Gž-08-000260 od 9. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-376/03 I od 24. februara 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio od izvršenja“ osporene presude i zabranio „otuđenje i opterećenje poslovnog objekta 'Salon namještaja' u Brčkom, Bulevar mira bb“ (u daljnjem tekstu: sporni objekt) do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1506/10 od 7. aprila 2011. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog i Osnovnog suda, te od Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), kao učesnika u postupku, zatraženo je 7. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Apelacioni sud je dostavio odgovor 18. maja, Osnovni sud 21. maja, a tuženi 17. maja 2010. godine. Tuženi je 8. jula 2013. godine dostavio dopunu odgovora na apelaciju uz prateću dokumentaciju.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 26. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. U postupku koji je rezultirao osporenim presudama utvrđeno je da je apelant „dioničko društvo nastalo u postupku privatizacije imovine državnog preduzeća 'Šipad Komerc' iz Sarajeva“, te da sva materijalna dokumentacija u spisu predmeta „glasi na 'Šipad Komerc' Sarajevo kao državno (društveno) preduzeće (državni kapital), ukoliko ne glasi na RO „Šipad Inženjering“ Zvornik“.

8. Presudom Osnovnog suda broj P-376/03 I od 24. februara 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (Distrikt Brčko) preda u posjed sporni objekt bliže određen u dispozitivu prvostepene presude. Osnovni sud je, nakon izvođenja brojnih dokaza uključujući i vrlo detaljan nalaz vještaka koji je sadržavao i historijat vlasništva na spornim nekretninama, utvrdio da su sporne nekretnine, zemljište i objekt „koje u naravi i predstavljaju predmetni poslovni objekt Salon namještaja“, upisane kao društveno vlasništvo na kojem je pravo korištenja upisano u korist RO „Šipad Inženjering“ iz Zvornika, te da drugi upisi nisu evidentirani. Uvidom u spis Općinskog zavoda za urbanizam, geodetske i imovinskopravne poslove Brčko (u daljnjem tekstu: Općinski zavod) broj 06-360-103/79 utvrđeno je da je dato odobrenje za građenje pod istim brojem od 21. novembra 1979. godine kojim je „Šipadu Sarajevo Inženjering RO Građevinarstva potpuna odgovornost Zvornik“ (u daljnjem tekstu: „Šipad Zvornik“) dozvoljeno građenje izložbenog paviljona namještaja sa upravom.

9. Također je utvrđeno da je 14. novembra 1979. godine izdata urbanistička saglasnost na ime „Šipad Sarajevo RO Građevinarstva solidarna odgovornost Zvornika - Majevica Brčko“ (u daljnjem tekstu: „Šipad Zvornik-Majevica“) iz Brčkog za izgradnju izložbenog paviljona na spornom zemljištu. Dalje, utvrđeno je da je „Šipadu Zvornik“ sporno zemljište dato na korištenje uz naknadu, kao i da je naknada za dodijeljeno zemljište utvrđena ugovorom od 17. februara 1978. godine, te da je „naložen otpis prava raspolaganja u zemljišnoj knjizi na predmetnim nekretninama sa dotadašnjeg korisnika i upis prava raspolaganja u korist [Šipada Zvornik] sa 1/1“.

10. Dalje, uvidom u spis Općinskog zavoda broj 06-364-45/79 utvrđeno je da je pod tim brojem 26. februara 1979. godine izdata urbanistička saglasnost „Šipad Komercu“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantov prednik) za lokaciju salona namještaja u Brčkom po zahtjevu od 10. novembra 1978. godine. Zatim, iz spisa Općinskog sekretarijata za urbanističke i geodetske poslove SO Brčko (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat) broj 06-364-591 utvrđeno je da je rješenjem od 18. oktobra 1977. godine izdata urbanistička saglasnost „Šipadu Zvornik-Majevica“ za lokaciju i izradu idejnog projekta prodajnog salona namještaja sa upravom i četiri stana po zahtjevu od 7. juna 1977. godine. Apelant je, također, dostavio Rješenje broj 06-364591 od 18. oktobra 1977. godine kojim je izdata urbanistička saglasnost apelantovom predniku za lokaciju i izradu idejnog projekta prodajnog salona namještaja sa upravom. Sud je, također, utvrdio da je odlukom Općinskog zavoda broj od 29. septembra 1982. godine odbijen zahtjev „Šipada Zvornik-Majevica“ za izdavanje odobrenja za upotrebu izložbeno-prodajnog salona izgrađenog u Brčkom zbog određenih nedostataka čije je otklanjanje naloženo, nakon čega je rješenjem od 29. decembra 1983. godine „Šipadu Zvornik- Majevica“ izdato odobrenje za upotrebu tog investicionog objekta „administrativnog dijela koji se nalazi u sastavu Šipadovog paviljona namještaja u Brčkom“.

11. Sud je naveo da je apelant uz tužbu priložio ugovor o ustupanju na korištenje spornog zemljišta koji je apelantov prednik, putem „Šipada Zvornik“, zaključio 19. oktobra 1978. godine sa SIZ-om komunalnih djelatnosti Brčko (u daljnjem tekstu: SIZ), a kojim se SIZ kao davalac ovog građevinskog zemljišta obavezao da će regulirati imovinske odnose i izdati rješenje o dodjeli na korištenje građevinskog zemljišta „na osnovu koga će korisnik biti upisan u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu“. Sud je, također, naveo da je ovaj ugovor zaključen pod istim brojem 08- 475-918 kao i ugovor koji je SIZ zaključio 17. februara 1978. godine sa „Šipadom Zvornik“. Međutim, kako je sud utvrdio, nakon što je nadležni organ SO Brčko zaključio ugovor, nije izdato rješenje o dodjeli zemljišta na korištenje na ime apelantovog prednika, nego na ime „Šipada Zvornik“, koji je u zemljišnoj knjizi upisan kao korisnik sporne nekretnine na osnovu Rješenja broj 08-475-918/78 od 10. jula 1979. godine.

12. Iz navedenih dokaza, kao i iz druge dokumentacije (o dobijanju sanitarne saglasnosti, saglasnosti na mjere i normative od požara, elektroenergetske saglasnosti itd.), Osnovni sud je utvrdio da su SIZ i „Šipad Zvornik“ 17. februara 1978. godine zaključili ugovor kojim je sporno zemljište ustupljeno radi izgradnje prodajnog salona namještaja sa upravom, nakon čega je sporno zemljište dato „Šipadu Zvornik“ na korištenje uz naknadu i pod uvjetima iz ugovora. Također je utvrđeno da je na osnovu tog ugovora „Šipad Zvornik“ uknjižen u zemljišnim knjigama sa pravom korištenja 1/1, dok je zemljište i dalje ostalo uknjiženo kao društveno vlasništvo. Sud je obrazložio da apelant nije pružio pouzdane dokaze da je doneseno rješenje kojim je „i njemu dodijeljeno sporno zemljište na korištenje predmetnog građevinskog zemljišta, nego [Šipadu Zvornik] koji je samostalan pravni subjekt“. Osnovni sud je naveo da postoji ugovor između apelantovog prednika i SIZ-a od 19. oktobra 1978. godine, ali da tom ugovoru nije slijedilo rješenje o dodjeli spornog zemljišta na korištenje apelanta, već „Šipadu Zvornik“. Apelant je, kako je sud naveo, tokom postupka i sâm istakao da on nije pravni sljednik „Šipada Zvornik“, već da se radi o različitim pravnim licima.

13. Dalje, Osnovni sud je naveo da je apelant dostavio fotokopiju rješenja kojim je izdato odobrenje za upotrebu objekta Salon namještaja na ime apelantovog prednika od 19. jula 1982. godine pod brojem 06-360-35. Međutim, kako je dalje naveo sud, predmetni spis „prema podacima nadležnih odjeljenja Vlade Distrikta Brčko ne nalazi se u Arhivi [...] a uvidom u internu knjigu Odjeljenja za javni registar utvrđeno je da isti nije potraživan od službe arhive, niti je bilo ko zaduživan sa istim predmetom u periodu od 1998. do 2005. godine“. Sud je, također, naveo da nedostaje kompletan spis broj 08-475-918/78, ali da postoji rješenje sa istim brojem kojim su „Šipadu Zvornik“ dodijeljene sporne nekretnine na korištenje, kao i ostale ranije navedene saglasnosti. Sud je naveo da je vještak utvrdio da drugih upisa izuzev po navedenom rješenju nije bilo, te da je stoga irelevantan apelantov navod da se radi o grešci pri upisu u zemljišnu knjigu, kao i da apelant nije ni postavljao zahtjev za utvrđivanje ništavosti upisa i brisanje, nego je tražio predaju spornih nekretnina u posjed. Da bi takav zahtjev bio usvojen, obrazložio je dalje Osnovni sud, apelant je morao dokazati da je vlasnik spornih nekretnina i da tuženi drže te nekretnine u posjedu. Kako je sporna nekretnina upisana kao društveno, odnosno vlasništvo tuženog, onda, po shvatanju suda, „važi pretpostavka da je nekretnina vlasništvo tuženog“, a apelant je morao dokazati „svoj titulus i modus, te vlasništvo prednika“, što nije učinio.

14. Također, Osnovni sud je naveo da apelant nije dokazao ni da je sporni objekt gradio zajedno sa „Šipadom Zvornik“ ili da je gradio dio tog objekta za svoje potrebe, a tužbom nije ni tražio dio, već cijeli sporni objekt, čiji nije ni korisnik ni vlasnik. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ br. 11/01 i 8/03, u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu), kojim je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, da vlasnik mora dokazati da ima pravo vlasništva na toj stvari i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Identična odredba je, kako je naveo Osnovni sud, postojala i u Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima koji je važio do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu. Međutim, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je vlasnik spornih nekretnina, niti da je upisan kao njihov korisnik, već je vlasnik tuženi, a korisnik je „Šipad Zvornik“. Osim toga, čak i da apelant ima upisano pravo korištenja, kako je dalje naveo sud, to se ne bi moglo poistovjetiti sa pravom vlasništva, niti korisnik koji je upisan u zemljišnim knjigama ima prava koja ima vlasnik.

15. Dalje je navedeno da je Konačnom arbitražnom odlukom za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog i Aneksom Konačne odluke od 18. augusta 1999. godine (u daljnjem tekstu: Konačna arbitražna odluka) određeno da vlasti tuženog upravljaju svom društvenom – javnom imovinom unutar Distrikta Brčko BiH i da imaju ovlaštenje da, uz odobrenje supervizora, vrše privatizaciju takve imovine u skladu sa primjenjivim zakonima BiH. Također, članom 12. Konačne arbitražne odluke je propisano da tom imovinom ne smiju raspolagati osim ako je to u skladu sa zakonima BiH i odobrenjem supervizora. Sud je, također, ukazao da je status društvene imovine u Distriktu Brčko BiH reguliran nalozima supervizora za Brčko od 14. augusta i 19. oktobra 2001. godine kojima je određeno da sva javna, državna i ostala takva imovina koja se nalazi na tom području ostaje imovina Distrikta Brčko BiH, a da se prenos prava vlasništva na toj imovini ne može vršiti bez izričitog pismenog odobrenja supervizora. Tom imovinom upravljaju vlasti Distrikta Brčko BiH shodno Statutu Distrikta Brčko BiH i odlučuju kome će se takva imovina dodijeliti na korištenje. Stoga, kako je zaključio Osnovni sud, nije od utjecaja ko je prije donošenja navedenih naloga bio korisnik te imovine, jer ona, prema spomenutim nalozima, pripada tuženom, a ne ranijim korisnicima.

16. Osnovni sud je, također, utvrdio da je apelant upisan u sudski registar rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu od 17. juna 2002. godine kao dioničko društvo, te da je privatizacija apelantovog prednika izvršena za sjedišta koja se nalaze van sjedišta tuženog, u skladu sa Okvirnim zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH („Službeni glasnik DBBiH“ broj 14/98, u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o privatizaciji). Stoga, takva privatizacija, kako je naveo sud, ne obuhvata i dijelove tog preduzeća koji se nalaze na teritoriji tuženog, pa je zaključio da nije od utjecaja apelantov navod da se radi o imovini dioničkog društva koja se ne može tretirati kao javna imovina, zato što je predmet konkretnog spora upravo imovina čiji je vlasnik tuženi, dok apelant nije bio upisan ni kao korisnik.

17. Žalba koju je apelant izjavio protiv prvostepene presude bila je odbijena Odlukom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-06-000151 od 15. maja 2006. godine. Apelant je protiv ove presude izjavio reviziju koju je Apelacioni sud Rješenjem broj 097-0-Rev-07-000022 od 19. maja 2008. godine usvojio, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio istom žalbenom vijeću na ponovno odlučivanje zbog bitnih povreda parničnog postupka.

18. U ponovnom postupku Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0-Gž-08-000260 od 9. septembra 2009. godine kojom je odbio apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, zaključivši da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, kao i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Apelacioni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda da je „potraživanje apelanta bez pravnog osnova“, a naročito je naglasio da se dokazi na koje se apelant u toku postupka pozvao i koje je priložio i uz žalbu „odnose na drugog pravnog subjekta – [apelantovog prednika] 'Šipad Komerc' Sarajevo kao državnu/društvenu firmu i imovinu, a ne na [apelanta] DD 'Šipad Komerc' Sarajevo koji je privatni kapital i kao pravni subjekt nastao je u postupku privatizacije državne imovine u [FBiH]“. Apelacioni sud je, također, ukazao da privatizacijom društvene/državne imovine u FBiH nije obuhvaćena privatizacija dijelova preduzeća koji se nalaze u Distriktu Brčko BiH, prihvatajući u cijelosti obrazloženje koje je u tom pravcu dao prvostepeni sud. Apelacioni sud je, također, detaljno razmotrio i Konačnu arbitražnu odluku i njen obavezujući karakter, te je naveo da je tom odlukom propisano „da vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom (javnom) imovinom unutar Distrikta i imaju ovlašćenje da, uz odobrenje supervizora, vrše privatizaciju društvene – javne imovine u skladu sa zakonima BiH“.

19. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Apelacioni sud je osporenom Odlukom broj 097-0-Rev-09-000017 od 9. februara 2010. godine reviziju odbio, zaključivši da je iz svih dokaza nesporno utvrđeno da apelant nikada nije bio uknjižen ni kao vlasnik ni kao korisnik spornih nekretnina, pa nije ni ovlašten tražiti predaju tih nekretnina u posjed. Apelacioni sud je, također, naveo da to što odobrenje za upotrebu objekta i zahtjev za dodjelu zemljišta i urbanistička saglasnost glase na apelantovog prednika nisu pravno relevantne činjenice za rješavanje konkretnog spora. Naime, Apelacioni sud je ukazao da je apelant nastao u postupku privatizacije i pravni je sljednik samo državnog preduzeća „Šipad Komerc“ iz Sarajeva, čija je imovina privatizovana u Federaciji BiH. Također, Apelacioni sud je prihvatio i zaključak drugostepenog i prvostepenog suda o tome da apelant nije dokazao da je predmet privatizacije bila i imovina apelantovog prednika koja se nalazi na teritoriji tuženog, niti da je postao ili bio vlasnik ili korisnik te imovine. Naime, kako je obrazložio Apelacioni sud, apelant je morao dokazati da je u postupku privatizacije imovine svog prednika – preduzeća „Šipad Komerc“ Sarajevo „postao vlasnik i dijela imovine tog preduzeća koja se nalazi u Brčkom“. Međutim, kako je naveo Apelacioni sud, u postupku je utvrđeno da apelant nikada nije bio uknjižen kao vlasnik sporne nekretnine, niti kao njen korisnik. Također, Apelacioni sud je prihvatio stav drugostepenog suda da sporna nekretnina u vrijeme kada je stupio na snagu Okvirni zakon o privatizaciji nije promijenila svoj status i ostala je „društvena (državna) svojina što jasno proističe iz materijalne dokumentacije priložene u spis“. Dakle, kako je zaključio i Apelacioni sud, privatizacijom državnih preduzeća u Federaciji BiH nije obuhvaćena i imovina dijela tih preduzeća koji se nalaze na teritoriji tuženog, već je Okvirnim zakonom „Entitetima, pa i [tuženom] kao posebnoj administrativno-teritorijalnoj jedinici izričito priznato pravo da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji, koja nisu u privatnom vlasništvu“.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je sudu pružio dokaze da je on sa OOUR-ima koji su poslovali u njegovom sastavu bio investitor izgradnje spornog objekta, da je „jedan od dijelova tadašnjeg zajedničkog organizacionog oblika rada preduzeća“, „Šipad Zvornik“, potpisao ugovor sa SIZ-om u ime i za račun apelantovog prednika kao investitora, te da je apelantov prednik platio „Šipad Zvornik“ ugovorenu naknadu. Također, navodi da je sva ostala dokumentacija bila na ime apelantovog prednika, kao i da je sudu pružio dokaze da je još u martu 1991. godine bio registrovan kao dioničko društvo sa dijelom državnog kapitala, a da je u svim poslovnim evidencijama sporni prostor bio evidentiran kao njegovo vlasništvo. Dalje, apelant ističe da je u postupku privatizacije dijela državnog kapitala izvršena revizija prethodne privatizacije i privatizovan je ostatak dioničkog kapitala koji je bio u vlasništvu države, „a ne imovina“, kako to apelant navodi. Apelant zato smatra da je nesumnjivo da je na taj način izvršena i privatizacija objekata koji su bili apelantovo vlasništvo. Apelant ističe da se privatizacija vrši na imovini koja nije privatna, a s obzirom na vrijeme registracije dioničkog kapitala, „nesumnjivo je da su mali dioničari koji su bili vlasnici 43,94% dionica u tom procentu bili i vlasnici cjelokupne imovine [apelantovog prednika] u 1991. godini, pa nadalje, sve do danas“. Apelant, također, navodi da je Apelacioni sud zauzeo pogrešno stanovište da se u konkretnom slučaju radilo o privatizaciji državnog preduzeća, zato što se, kako apelant navodi, radilo o prodaji dijela apelantovog dioničkog kapitala koji je bio u državnom vlasništvu. Apelant smatra da je registracijom kao dioničko društvo iz 1991. godine izgubio status društvenog (državnog) preduzeća, da imovina dioničkog društva ne može biti predmet raspolaganja entiteta, odnosno tuženog, te da se na njega kao dioničko društvo nisu mogle primijeniti odredbe Okvirnog zakona o privatizaciji „niti bilo koje druge odredbe propisa koje govore o raspolaganju sa imovinom društvenog preduzeća“. U vezi sa navedenim, apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08.

21. Također, apelant smatra da su sudovi pogrešno zaključili da on nije dokazao vlasništvo na spornoj nekretnini. U tom pravcu, apelant navodi da je tačno da je na zemljištu na kojem je izgrađen sporni objekt upisan kao nosilac prava drugi pravni subjekt, ali da je zakon predvidio posebnu proceduru u slučaju gradnje na tuđem zemljištu, a takvo građenje ne može, kako apelant navodi, biti osnov za oduzimanje „legalno izgrađenog objekta“. Također, apelant navodi da je „ugovarajući izgradnju [spornog objekta] [...] plaćajući u cijelosti izvršene radove na izgradnji objekta, te dobijajući svu ostalu potrebnu dokumentaciju radi legalnog i legitimnog korištenja [spornog objekta]“ postao vlasnik sporne nekretnine. Također je naveo da je apelantov prednik tražio upis u zemljišne knjige, ali da zbog otpočinjanja rata „to nije provedeno“. Apelant, također, smatra da nije bio ravnopravno tretiran u postupku „s obzirom da je suprotna strana bila Vlada Distrikta Brčko“, te da dio dokaza „nije bilo moguće pribaviti redovnim putem od pratećih službi Vlade“, a ti dokazi su „govorili o načinu na koji je apelant stekao vlasništvo nad predmetnim poslovnim prostorom, legalnom izgradnjom objekta“. Apelant smatra da mu na ovaj način nije data „razumna prilika da prezentira dokaze“, što ga je stavilo u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženog.

b) Odgovor na apelaciju

22. Apelacioni sud, Osnovni sud i tuženi su u odgovorima osporili apelacione navode i istakli da su sudovi na tri instance donijeli odluke kojima ni na koji način nisu prekršena prava na koja se apelant pozvao. Tuženi je vrlo detaljno iznio svoje mišljenje o svom statusu, te o načinu privatizacije imovine, što je identično načinu na koji su sudovi obrazložili ova pitanja, pa ti navodi iz odgovora ovdje neće biti posebno navedeni.

V. Relevantni propisi

23. Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 14/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Oblast djelovanja Zakona

1. U skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: GFAP), ovaj zakon izričito priznaje pravo entitetā da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu. Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entitetā. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine.

2. Ostvarivanje prava entitetā da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9. GFAP-a bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji s ciljem usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP-a, konkretno Aneksom 9.

3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena u skladu sa važećim zakonima o restituciji.

Član 3.

Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti Skupština entitetā će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om.

Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta. […] Član 4.

1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravna lica ovlaštena da ih prikupe u skladu sa zakonima tog entiteta.

24. Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 12/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: subjekti) sa kojima ulaze u proces privatizacije. Početni bilans se sastoji od:

1. Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekta, kao i vrijednost prava i obaveza za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana.

[…] Član 19.

Preduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu.

Član 20.

Preostale stvari i prava u pasivnom podbilansu, po izvršavanju odobrenog programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju.[…]

25. Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 15.

Imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.

Član 18.

U pasivnom podbilansu preduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9. do 15. ovog zakona.

Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade.

26. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/02, 67/03 i 46/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se vođenje, održavanje i uspostavljanje zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u zemljišne knjige u Republici Srpskoj. Član 5.

Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog zakona.

Član 31.

Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu koje donosi zemljišnoknjižni referent.

Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis koji je podnesen u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda broj 097-0-Rev-09- 000017 od 9. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 28. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

[…]

k) Pravo na imovinu.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)

34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

35. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud zapaža da se ti navodi isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Međutim, kako je u svojoj praksi dosljedno ukazivao, zadatak Ustavnog ili Evropskog suda nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da se pokreću ustavna pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje ili pravom na imovinu. Naročito, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud je sličnu pravnu situaciju razmatrao u predmetu broj AP 1164/10 od 9. jula 2010. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojem je zaključio „da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 30. maja 2009. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 82/09 od 20. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), budući da se navedena odluka Ustavnog suda na koju se apelant poziva ne odnosi na isto činjenično i pravno pitanje koje je postavljeno u ovoj apelaciji. Naime, u navedenom slučaju je sporna nekretnina bila registrovana kod nadležnog suda na apelantovo ime, što u ovom slučaju nije“. S obzirom na to da apelant u konkretnom slučaju, također, nije bio upisan kao vlasnik spornog objekta, Ustavni sud smatra da se isti pravni stav koji je izražen u Odluci Ustavnog suda broj AP 1164/10 odnosi i na konkretni slučaj, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na obrazloženje izneseno u navedenoj odluci.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se apelantovi navodi zasnivaju isključivo na njegovom nezadovoljstvu osporenim odlukama u kojima su sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja i koja se ni na koji način ne mogu ocijeniti proizvoljnim.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić