Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1056/10 („Butrex“ d.o.o. Trebinje)

Odluka donesena 12. 03. 2014.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ništavost
  • Privatizacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1056/10

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1056/10, rješavajući apelacije „Butrexa“ d.o.o. Trebinje i KTK „Visoko“ d.d. Visoko, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije „Butrexa“ d.o.o. Trebinje i KTK „Visoko“ d.d. Visoko.

Utvrđuje se kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0- Rev-08-000 560 od 21. januara 2010. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Butrex“ d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 22. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 560 od 21. januara 2010. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 1056/10.

2. Protiv iste presude Vrhovnog suda apelaciju je 13. aprila 2010. godine podnio i KTK „Visoko“ d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zijad Hadžić, advokat iz Visokog. Apelacija je registrovana pod brojem AP 1323/10. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP 1056/10 i AP 1323/10 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1056/10.

4. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika u Trebinju (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zakonskog zastupnika Republike Srpske i KTK „Alhos“ a.d. Sokolac, koji su u predmetnom postupku imali procesnu poziciju tužilaca, zatraženo je 14. decembra 2010. i 21. januara 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud je dostavio odgovor 6. januara i 16. februara 2011. godine, Okružni sud 14. marta 2011. godine, Osnovni sud i Pravobranilaštvo 31. decembra 2010. godine i 4. februara 2011. godine, a KTK „Alhos“ a.d. Sokolac 4. januara i 2. februara 2011. godine.

6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su prvoapelantu 3. i 16. marta 2011. godine, a drugoapelantu 10. juna 2011. godine. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Prvostepenom presudom Osnovnog suda broj Ps-73/05 od 17. novembra 2006. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je tužbeni zahtjev KTK „Alhos“ a.d. Sokolac i Republike Srpske - Direkcije za privatizaciju Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužilac i drugotužiteljka ili tužioci) kojim su tražili da se utvrdi da je kupoprodajni Ugovor zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta i ovjeren kod Opštinskog suda u Visokom pod brojem I-OV-3240/99 od 12. novembra 1999. godine ništav. Takođe je odbijen zahtjev prvotužioca da se utvrdi da je kao pravni sljednik imovine drugoapelanta na teritoriji Republike Srpske postao vlasnik nekretnina (poslovnog prostora) koje se nalaze u Trebinju i koje su precizirane u presudi (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) i da se obaveže Zemljišnoknjižni ured Osnovnog suda da izvrši upis prava svojine na spornim nekretninama u korist prvotužioca, kao i zahtjev da se prvoapelant obaveže da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje sporne nekretnine. Tužioci su obavezani da apelantima nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 19.625,00 KM.

9. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je u toku postupka bilo nesporno da je predmetni poslovni prostor drugoapelant kupio na osnovu Ugovora o kupoprodaji zaključenog 16. novembra 1981. godine u Trebinju sa SIZ-om stanovanja Trebinje kao prodavcem, te da je na osnovu tog ugovora drugoapelant postao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Osnovni sud je istakao da, s obzirom da u zemljišnim knjigama i knjigama Katastra Opštine Trebinje nije bila ustrojena evidencija etažne svojine, dakle nisu postojale knjige u koje bi se posebno upisivale etažne svojine (na čemu je rad bio započet, ali nikada nije dovršen), navedeni ugovor je za drugoapelanta bio dokaz svojine na predmetnom poslovnom prostoru i samo je odlagan u knjigu odloženih ugovora. Takođe je navedeno da su činjenice o nepostojanju evidencije etažne svojine opštepoznate. Dalje je navedeno da je nesporna i činjenica da je taj poslovni prostor drugoapelant prodao prvoapelantu, što je utvrđeno na osnovu Ugovora o kupoprodaji sačinjenog između apelanata 12. novembra 1999. godine i ovjerenog kod Osnovnog suda u Visokom pod brojem OV-3240/99 od 12. novembra 1999. godine, te da je prvoapelant za navedeni prostor uplatio drugoapelantu iznos od 84.000,00 KM. Osnovni sud je utvrdio i da je drugoapelant prodao poslovni prostor prvoapelantu nakon pribavljene odluke svog Upravnog odbora, a koji je prethodno pribavio saglasnost za njegovu prodaju od Ministarstva za industriju, energetiku i rudarstvo Zeničko-dobojskog kantona. Takođe je navedeno da je nesporna činjenica da je u zk. Ul. broj 1209 k.o. Trebinje kao korisnik nekretnine upisan KTK „Visoko“ iz Visokog.

10. Osnovni sud je prvenstveno konstatovao da je neosnovano pozivanje tužilaca na Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon), budući da, prema stavu 2 Preambule tog zakona, proizilazi „da se tim zakonom izričito i navedeno uspostavlja 'postupak privatizacije', a ne svojinski odnosi ili da je prvotužilac na osnovu istog zakona postao vlasnik, odnosno nosiocem prava svojine i pravnim sljednikom na spornom poslovnom prostoru“. Takođe je istaknuto da su odredbom člana 21 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima propisani načini sticanja prava svojine, te da stoga tužilac nije ni na jedan od propisanih načina stekao pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru. Osnovni sud je dalje istakao da je kod utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je drugoapelant po Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima (član 33) stekao pravo svojine, odnosno pravo korišćenja kao segment prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru na osnovu ugovora o kupoprodaji od 16. januara 1981. godine (kako se radilo o poslovnom prostoru kao etaži u sklopu stambene zgrade S-66, nije se mogao izvršiti upis u javne knjige, jer nije bila ustrojena evidencija etažne svojine, niti su postojale knjige u koje bi se takve svojine upisivale, što je opštepoznata činjenica za područje k.o. Trebinje, gdje se poslovni prostor i nalazi, pa su se takvi ugovori samo odlagali u knjigu odloženih ugovora i služili su kao dokaz svojine), da je kao vlasnik mogao raspolagati njim u smislu člana 3 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima u granicama određenim zakonom a u konkretnom slučaju to je Zakon o prometu nepokretnosti koji se u oba entiteta primjenjuje kao važeće materijalno pravo. Takođe je istaknuto da se, prema odredbi člana 5 stav 1 Zakona o prometu nepokretnosti, drugoapelant ima smatrati nosiocem prava korišćenja kao segmenta prava raspolaganja i prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru, te ga je po odredbi stava 2 navedenog člana mogao otuđivati i prodavati pod uslovima određenim zakonom. S obzirom na utvrđene činjenice, po mišljenju Osnovnog suda, sporni ugovor o kupoprodaji zaključen između apelanata se ne može smatrati ništavim niti po odredbi člana 5 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti a niti po odredbi člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) „jer nije u suprotnosti niti sa jednim pomenutim zakonskim propisom“. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev tužilaca kao neosnovan.

11. Drugostepenom presudom Okružnog suda broj 015-0-Pž-07-000 028 od 22. januara 2008. godine usvojene su žalbe tužilaca i Presuda Osnovnog suda broj Ps-73/05 od 17. novembra 2006. godine je preinačena tako što je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca.

12. Okružni sud je smatrao da su apelanti sporni ugovor o prodaji poslovnog prostora zaključili protivno odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon) po kojem je priznato pravo entiteta da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koje nisu u privatnoj svojini, pa je primjenom čl. 2 i 3 tog zakona u vezi sa članom 103 ZOO odlučio kao u izreci presude.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000-560 od 21. januara 2010. godine revizija apelanata je djelimično uvažena, Presuda Okružnog suda broj 015-0-Pž-07-000 028 od 22. januara 2008. godine je preinačena u dijelu u kojem je utvrđeno da je prvotužilac kao pravni sljednik imovine drugoapelanta na teritoriji Republike Srpske postao vlasnik spornih nekretnina (poslovnog prostora) i da se obaveže Zemljišnoknjižni ured Osnovnog suda da izvrši upis prava svojine na spornim nekretninama u korist prvotužioca tako što je navedeni zahtjev prvotužioca odbijen kao neosnovan. U preostalom dijelu (kojim je utvrđeno da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen između apelanata i kojim je prvoapelant obavezan da prvotužiocu preda u posjed i na slobodno raspolaganje predmetni poslovni prostor, te odlučeno o troškovima postupka) revizija apelanata je odbijena.

14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je Osnovni sud, nakon sprovedenog postupka, utvrdio da je između SIZ-a stanovanja Trebinje kao prodavca i KTK „Visoko“- OOUR snabdijevanje i promet Visoko kao kupca 16. novembra 1981. godine zaključen ugovor o prodaji poslovnog prostora u Trebinju kao posebnog dijela stambene zgrade C-66 sagrađen na k.č. broj 423/1 upisan u zk. ul. broj 1514 k.o. Trebinje, ovjeren kod Osnovnog suda u Visokom pod brojem I-OV-3240/99 12. novembra 1999. godine; da je drugoapelant u zk. ulošku broj 1209 k.o. Trebinje uknjižen kao korisnik nekretnina u „A-I“ listu i kao vlasnik „dućana“ upisanog u „A-II“ listu sa 1/1; da su po Odluci Vlade Republike Srpske broj 02- 267 od 28. juna 1994. godine („Službeni glasnik RS“ broj 15/94) uvedene mjere za otklanjanje vanrednih okolnosti kod prednika prvotužioca KTK „Visoko“ iz Visokog sa sjedištem u Sokocu, koje je od posebnog interesa za Republiku Srpsku, po kojoj je pravni prednik prvotužioca sljednik imovine KTK „Visoko“ iz Visokog na teritoriji Republike Srpske, SR Jugoslavije i u inostranstvu (član 2 navedene odluke); da su po Odluci Vlade Republike Srpske broj 02- 35 od 2. juna 1996. godine uvedene mjere za otklanjanje vanrednih okolnosti u trgovinskom preduzeću „Alhos promet“ Sarajevo, koje je od posebnog interesa za Republiku Srpsku, koji je sljednik imovine preduzeća „Alhos promet“ Sarajevo koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske; da je po Odluci Vlade Republike Srpske broj 02- 127/97 od 28. februara 1997. godine izvršeno spajanje preduzeća, i to: Osnovnog državnog preduzeća Kožarsko-tekstilni kombinat KTK Sokolac, Osnovnog državnog preduzeća „Alhos promet“ Sarajevo, Sokolac i Osnovnog državnog preduzeća Fabrika odjevne konfekcije „Sokolac“ u jedinstveno državno preduzeće pod nazivom Osnovno državno preduzeće Kožarsko-tekstilni kombinat „Alhos“ Sarajevo-Sokolac sa sjedištem u Sokocu, čije je organizovanje upisano u sudski registar Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu Rješenjem broj U-127/97 od 10. marta 1997. godine; da su drugoapelant (kao prodavac) i prvoapelant (kao kupac) 12. novembra 1999. godine zaključili pismeni ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora ovjeren kod Opštinskog suda u Visokom pod brojem I OV- 3240/99; da je prvoapelant za navedeni prostor platio drugoapelantu iznos od 84.000,00 KM; da je o toj prodaji obaviještena Agencija za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona prema čijem obavještenju broj 01- 04-2891/02 predmetne nekretnine „ne mogu biti obuhvaćene“ postupkom privatizacije u Federaciji Bosne i Hercegovine, te da predmetni poslovni prostor drži u posjedu prvoapelant.

15. Međutim, Vrhovni sud je smatrao da je drugoapelant po osnovu ugovora od 16. novembra 1981. godine zaključenog sa SIZ-om stanovanja Trebinje stekao pravo raspolaganja, a ne pravo privatne svojine nad spornom nekretninom. Naime, u vrijeme zaključenja navedenog ugovora pa sve do izbijanja ratnog sukoba na teritoriji bivše SR Bosne i Hercegovine 1992. godine, po odredbama člana 6 Zakona o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ br. 63/76 do 11/88, u daljnjem tekstu: ZUR) i drugim tada važećim zakonima, drugoapelant je kao preduzeće bio u društvenoj svojini, pa su i sporne poslovne prostorije bile u društvenoj svojini. Dalje je istaknuto da je donošenjem Zakona o društvenom kapitalu („Službeni list SFRJ“ br. 84/89 i 46/90) omogućena transformacija preduzeća u društvenoj svojini u preduzeća u mješovitoj svojini (dionička društva ili društva sa ograničenom odgovornošću) koja su dodatni kapital pribavljala izdavanjem internih dionica svojim radnicima, koje nisu mogle biti na tržištu vrijednosnih papira (čl. 1 i 1a) tog zakona). Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, sporne poslovne prostorije po tada važećim propisima nisu postale i nisu mogle postati privatna svojina pravnog prednika drugoapelanta, a ni radnika ulagača, pa se pitanje svojine na predmetnom poslovnom prostoru nije moglo razriješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenoj, kasnije državnoj i mješovitoj svojini.

16. S tim u vezi je Vrhovni sud dalje naveo da je odredbom člana 2 stav 1 Okvirnog zakona dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji koja nisu u privatnoj svojini, a odluka da li je preduzeće ili banka u privatnoj svojini donosi se prema propisima entiteta (član 2 stav 2 navedenog zakona). Dalje, zakonima koje donose entiteti koji sprovode privatizaciju je obuhvaćena samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta (član 3 navedenog zakona), sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koja se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagaće taj entitet ili pravna lica ovlašćena zakonom tog entiteta da ih prikupe (član 4 stav 1 istog zakona), a entiteti će se smatrati odgovornim za potraživanja prema preduzećima i bankama koja se privatizuju (član 4 stav 2 navedenog zakona).Takođe je istaknuto da su Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 24/98 do 109/05, u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) propisani uslovi i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima, pa je odredbom člana 3 tog zakona određeno da je predmet privatizacije državni kapital u preduzećima u državnoj i mješovitoj svojini.

17. Stoga je Vrhovni sud smatrao da, kako je Okvirnim zakonom dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji a koja nisu privatna svojina, drugoapelant kao imalac prava raspolaganja (a ne i prava svojine), zaključenjem ugovora o prodaji predmetnog poslovnog prostora sa pravoapelantom, prvoapelantu je prenio više prava nego što ih on ima. Naime, navedenim zakonom nije priznato sticanje prava svojine na imovini preduzeća koja se nalaze na teritoriji entiteta koja je ušla u imovinu tog preduzeća prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja je prije izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SR Bosne i Hercegovine 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, nego je priznato pravo entitetu da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji koja nisu u privatnoj svojini, tj. da po Zakonu o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije preduzeća, a pravo svojine stiče ono pravno, odnosno fizičko lice koje je po sprovedenom postupku kupilo društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća.

18. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je, u konkretnom slučaju, ugovor o prodaji kog su zaključili apelanti 12. novembra 1999. godine suprotan navedenom Okvirnom zakonu, koji je lex specialis, kao prinudnom propisu koji je bio na snazi u vrijeme njegovog zaključivanja i stoga je ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO.

19. Vrhovni sud je dalje istakao da su utvrđivanjem ništavosti spornog ugovora o prodaji poslovnog prostora od 12. novembra 1999. godine nastale pravne posljedice ništavosti tog ugovora od njegovog zaključenja (ex tunc), tj. posljedice su takve da takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, pa zbog toga na strani prvoapelanta nema pravnog osnova za držanje u posjedu spornog poslovnog prostora. S druge strane, kako je prednik prvotužioca osnovan i dijelom na imovini prednika drugoapelanta koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, a prvotužilac je upisan u registar Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu pod brojem U-127/97 od 10. marta 1997. godine čiji upis drugoapelant nije osporavao u zakonom propisanom postupku za upis u sudski registar („Službeni list SFRJ“ br. 13/83 i 17/90), koji se primjenjuje u Republici Srpskoj na osnovu člana 12 Ustavnog zakona zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 24/98 do 39/03) i Zakona o upisu u sudski registar („Službeni glasnik RS“ br. 24/98 do 39/03), to, po shvatanju Vrhovnog suda, prvotužiocu, u smislu odredbe člana 41 Zakona o osnovno svojinskopravnim odnosima, pripada jače pravo na posjed spornih nekretnina.

20. Međutim, Vrhovni sud je smatrao da je neosnovan zahtjev prvotužioca da se izvrši upis prava svojine na spornim nekretninama u njegovu korist. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je KTK sa sjedištem u Sokocu organizovan pomenutom odlukom Vlade Republike Srpske od 28. juna 1994. godine na imovini svih preduzeća navedenih u članu 2 te odluke i da između matičnog preduzeća drugoapelanta i prednika prvotužioca nije zaključen ugovor o regulisanju međusobnih odnosa, što znači da statusnim promjenama prednika prvotužioca tokom 1994. godine, kao i promjenama od 10. marta 1997. godine nije se mogla zasnovati pravna sljednost (sukcesija) prednika prvotužioca na spornom poslovnom prostoru, a time ni pravo svojine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnom tumačenju propisa relevantnih za donošenje zakonite odluke, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud je proizvoljno tumačio odredbu člana 2 Okvirnog zakona kojom se priznaje pravo entitetima da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu privatna svojina, a odluka da li je preduzeće ili banka privatna svojina biće donesena prema propisu entiteta. Ova odredba, po mišljenju apelanata, ne može se primjenivati kao lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima i Zakon o preduzećima. S obzirom na to da su navedeni propisi proizvoljno tumačeni, proizvoljan je i zaključak da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO.

b) Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da pobijanom presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena prava apelanata, te da je pravilnom ocjenom dokaza koje su parnične stranke izvele pred prvostepenim sudom Vrhovni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu presudu i za svoju odluku u pogledu odlučnih činjenica dao valjane razloge.

23. Okružni i Osnovni sud, te tužioci su u usvojim odgovorima, takođe, naveli da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu. V.Relevantni propisi

24. U Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 14/98) relevantne odredbe glase: Član 2.

Oblast djelovanja Zakona

1. U skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: GFAP), ovaj zakon izričito priznaje pravo entitetā da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom svojini.

Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom svojini bit će donesena prema propisima entitetā. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom svojini ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine.

2. Ostvarivanje prava entitetā da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9. GFAP-a bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji s ciljem usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP-a, konkretno Aneksom 9.

3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena u skladu sa važećim zakonima o restituciji.

Član 3.

Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti Skupština entitetā će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om.

Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta.

[…] Član 4.

1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravna lica ovlaštena da ih prikupe u skladu sa zakonima tog entiteta.

25. U Zakonu o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 12/98) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: subjekti) sa kojima ulaze u proces privatizacije. Početni bilans se sastoji od:

1)Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekta, kao i vrijednost prava i obaveza za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana. […] Član 19.

Preduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu.

Član 20.

Preostale stvari i prava u pasivnom podbilansu, po izvršavanju odobrenog programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju.[…]

26. U Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 24/98) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.

Član 18.

U pasivnom podbilansu preduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9. do 15. ovog zakona.

Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade.

27. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80, koji se primjenjuje na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske ) relevantne odredbe glase:

Član 20.

Pravo vlasništva stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

28. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103.

Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 560 od 21. januara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 22. februara 2010. godine, a apelacije su podnesene 22. marta i 13. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

k) Pravo na imovinu.

35. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima, ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

[…]

36. Ustavni sud ukazuje na to da riječ «imovina», u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), «imovina» koja se štiti može biti samo «postojeća imovina» (vidi, Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, tačka 48), ili barem imovina za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi, Evropski sud, Pine Valley Developments Ltd. i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A broj 332, tačka 31).

37. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet spora utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji sporne nekretnine (poslovnog prostora) koja se nalazi u Trebinju, koji su zaključili drugoapelant kao prodavac i prvoapelant kao kupac. Dakle, radi se o imovinskopravnom sporu u kojem se odlučivalo o imovinskim pravima prvoapelanta i drugoapelanta, te, stoga, predmetni postupak potpada pod obim člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravo pitanje u više odluka. Tako je, npr., u Odluci broj AP 2157/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 82/09 i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), rješavajući apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda kojom su preinačene nižestepene presude i proglašen ništavim kupoprodajni ugovor čiji je predmet bio poslovni prostor na teritoriji Republike Srpske, Ustavni sud utvrdio kršenje prava na imovinu, jer je zaključio da je „Vrhovni sud arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Članom 20 ovog zakona regulisan je pravni osnov sticanja prava svojine, a kada je u pitanju sticanje prava svojine na osnovu pravnog posla, kao što je to slučaj sa apelantima, onda je svojina stečena upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano članom 33 navedenog zakona“.

U citiranoj odluci Ustavni sud je naveo i da je „drugoapelant prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornog poslovnog prostora, što znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrisana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlašćenja da raspolaže tom stvari. To je i učinjeno zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa apelantima 20. januara 2001. godine. Na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov-111/2001 od 22. februara 2002. godine, u zemljišnim knjigama je upisano pravo svojine na poslovnom prostoru u korist apelanata. Upis u zemljišne knjige, kojim se stiču stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o svojini i pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminisan ni Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima (Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka i Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima)“. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao i na to da uknjižba prava svojine u korist apelanata, koja ima konstitutivni karakter, znači da uknjižena prava dobijaju značaj apsolutnog djelovanja (erga omnes), a ne relativnog (inter partes) koji bi postojao samo između ugovornih strana a što je Vrhovni sud u osporenoj odluci u tom predmetu zanemario, isto kao i druga djelovanja zemljišnoknjižnog upisa, kao što su fikcija apsolutne tačnosti i pouzdanja, te drugi principi zemljišnog prava. U Odluci broj AP 2157/08 Ustavni sud je zaključio da su postupanjem Vrhovnog suda, odnosno „zanemarivanjem jasnih i izričitih odredaba Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama apelanti, koji su upisom u zemljišne knjige postali vlasnici sporne nekretnine i titulari jednog apsolutnog prava u kojem je koncentrisana najviša pravna vlast, podvrgnuti arbitrarnom tretmanu. Zbog toga, miješanje u njihovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom kako to zahtijeva član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“. Gotovo identičan stav je Ustavni sud zauzeo i u Odluci broj AP 351/10 od 28. maja 2010. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 103/10 i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

39. Ustavni sud smatra da se navedeni stav izražen u Odluci broj AP 2157/08 može primijeniti i na konkretan slučaj, pa se Ustavni sud u potpunosti poziva na obrazloženje iz citirane odluke. Naime, i u konkretnom slučaju su predmet kupoprodajnog ugovora koji je zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta bile sporne nekretnine koje se nalaze u Trebinju, dakle na teritoriji Republike Srpske. Sporne nekretnine su u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora, kako to proizilazi iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda, bile upisane u zemljišne knjige kao svojina drugoapelanta (čije je sjedište u Federaciji Bosne i Hercegovine), jer je konstatovano da je drugoapelant u zk. ulošku broj 1209 k.o. Trebinje uknjižen kao korisnik nekretnina u „A-I“ listu i kao vlasnik „dućana“ upisanog u „A-II“ listu sa 1/1 a navedeni status u sebi, u smislu relevantnih odredbi Zakona i stava izraženog u Odluci broj AP-2157/08 (tačka 50), znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrisana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlašćenja da raspolaže tom stvari. Dalje, sporne nekretnine su bile u posjedu prvoapelanta, te je on, iako prema stanju spisa još uvijek nije ishodovao upis u zemljišne knjige, zaključenjem ugovora kao zakonit i savjestan kupac koji se pouzdao u zemljišne knjige (prema kojim je, dakle, drugoapelant bio uknjižen kao vlasnik spornog poslovnog prostora) za koje, shodno stavu u Odluci broj AP 2157/08, važi fikcija apsolutne tačnosti i pouzdanja, stekao valjan pravni osnov za sticanje prava svojine po osnovu pravnog posla.

40. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju, kao i u slučaju iz predmeta broj AP 2157/08 Vrhovni sud zanemario relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, budući da je nesporno da je prvoapelant, shodno odredbama člana 20, stekao valjan pravni osnov sticanja prava svojine na spornim nekretninama. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da se Vrhovni sud osporenom presudom na arbitraran i nezakonit način, dakle suprotno standardima člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, umiješao u imovinu apelanata.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

42. S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacijā u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada miješanje u pravo apelanata na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno kada je sud arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da je drugoapelant u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik spornih nekretnina, te da je prvoapelant, u smislu člana 20 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, stekao pravni osnov sticanja prava svojine na osnovu pravnog posla, odnosno zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa drugoapelantom.

44. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Na osnovu člana 41 Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Miodrag Simović i sudija Mato Tadić su dali izjave o neslaganju u skladu sa izdvojenim mišljenjem u Odluci broj AP 1781/12 usvojenoj na Plenarnoj sjednici održanoj 23. januara 2014. godine, koja pokreće ista ustavnopravna pitanja.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1056/10 („Butrex“ d.o.o. Trebinje) | Sudska praksa | Aktio