Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1170/10 (M.J.)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Povrat stana
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 18
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 6
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1170/10
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1170/10, rješavajući apelaciju M.J., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija M.J.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku povrata stana pokrenutom pred Službom za stambene poslove Opštine Tuzla, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 004651 11 Uvp od 22. novembra 2012. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija M.J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 004651 11 Uvp od 22. novembra 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M.J. iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 5. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku povrata stana koji je pokrenuo 8. marta 1999. godine pred Službom za stambene poslove Opštine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) pod brojem 05-23-648/99.
2. Apelant je dopunio apelaciju 23. juna 2010. godine i 20. maja 2011. godine. Apelant je 18. marta 2013. godine dopunio apelaciju osporivši Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 004651 11 Uvp od 22. novembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), te Službe zatraženo je u periodu od 8. decembra 2010. godine do 22. maja 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 28. maja 2013. godine, Kantonalni sud 29. juna, 26. septembra i 17. oktobra 2011. godine, te 27. maja 2013. godine, Ministarstvo 31. maja 2013. godine i Služba 20. decembra 2010. godine i 10. juna 2013. godine.
5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 9. decembra 2013. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je 8. marta 1999. godine podnio Službi zahtjev za povrat predmetnog stana. Nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio je apelantov otac koji je umro u Tuzli 10. jula 1992. godine (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava). Apelant je zahtjev za povrat stana podnio kao član porodičnog domaćinstva svog oca, te je uz zahtjev priložio ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen sa ocem i ovjeren kod Osnovnog suda u Tuzli 4. jula 1989. godine.
8. Služba je Rješenjem broj 05-02/3-23-648/99 od 3. aprila 2002. godine odbila apelantov zahtjev za povrat stana.
9. Kantonalni sud je Presudom broj U-122/02 od 28. avgusta 2002. godine apelantovu tužbu podnesenu zbog neodlučivanja Ministarstva o njegovoj žalbi protiv Rješenja Službe za stambene poslove odbacio kao preuranjenu.
10. Ministarstvo je Rješenjem broj 12-06/3-23-955/02 od 9. decembra 2003. godine uvažilo apelantovu žalbu, poništilo prvostepeno Rješenje Službe broj 05-02/3-23-648/99 od 3. aprila 2002. godine i predmet vratilo na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je ukazano da uz zahtjev za vraćanje stana nije priloženo rješenje nadležnog suda o određivanju nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nakon smrt nosioca stanarskog prava koju činjenicu je propustio da utvrdi prvostepeni organ.
11. Služba je Zaključkom broj 05-02/5-23-648/99 od 10. oktobra 2005. godine prekinula postupak povrata stana po apelantovom zahtjevu, pozivajući se na član 142 Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), jer apelant nije priložio rješenje nadležnog suda o određivanju nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nakon smrti njegovog oca, kao ni dokaz da je takav postupak pokrenuo.
12. Ministarstvo je Rješenjem broj 12-06/1-23-955/05 od 20. januara 2006. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu podnesenu protiv zaključka Službe od 10. oktobra 2005. godine (o prekidu postupka). U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da u spisu postoji ugovor o korišćenju stana na ime apelantovog brata koji je umro 10. februara 1995. godine, nakon čije smrti je njegova supruga F.J. prenijela na svoje ime stanarsko pravo na predmetnom stanu. Ministarstvo je istaklo da je u konkretnoj pravnoj stvari odlučna činjenica ko ima pravo da nastavi sa korišćenjem predmetnog stana nakon smrti nosioca stanarskog prava, tj. da li apelant koji je napustio stan, ili apelantov brat, odnosno njegova porodica, koji su trenutni korisnici stana. S obzirom na to da je članom 22 Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) propisano da, ako članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum o tome ko će od njih biti nosilac stanarskog prava, nadležni sud će u vanparničnom postupku, na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana, odrediti koji od njih će biti nosilac stanarskog prava, te se pravo korišćenja predmetnog stana pojavljuje kao prethodno pitanje za koje je nadležan sud, pa je, po ocjeni Ministarstva, odluka prvostepenog organa u skladu sa članom 142 ZUP-a.
13. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-U-06-000 112 od 28. novembra 2006. godine uvažio apelantovu tužbu i poništio osporeno rješenje Ministarstva i Zaključak Službe i predmet vratio Službi na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude je ukazano da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 22 ZSO, jer se ne radi o članovima porodičnog domaćinstva koji su nastavili zajedno koristiti stan s obzirom na to da je apelant sam istakao da je predmetni stan napustio 15. maja 1992. godine, pa je zaključeno da je njegovo pravo vezano za prava izbjeglih i raseljenih lica a po kom osnovu je apelant i tražio povrat stana.
14. Odlučujući u ponovnom postupku Služba je Rješenjem broj 05-02/I-1-ČM-23-648/99 od 4. maja 2007. godine utvrdila da je apelant bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, pa da mu pripada pravo na vraćanje-uvođenje u posjed predmetnog stana. Istim rješenjem je utvrđeno da je F.J. bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, pa da joj pripada pravo da nastavi sa korišćenjem predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da je na temelju sprovedenih dokaza utvrđeno da je J.F. bila član porodičnog domaćinstva u momentu smrti nosioca stanarskog prava, iako na ovoj adresi nije bila prijavljena do 1998. godine. U vezi s tim ukazano je da je njen suprug bio prijavljen na istoj adresi od 1981. godine, da je u rodnom listi njihove kćerke navedeno da je njihova adresa stanovanja-adresa predmetnog stana, da iz potvrde JKP „Vodovod“ proizilazi da je nosilac stanarskog prava imao prijavljenih šest članova porodičnog domaćinstva, te je ukazano na iskaze svjedoka K.T., M.H. i H.S. koji su potvrdili da je F.J. bila član porodičnog domaćinstva u trenutku smrti nosioca stanarskog prava.
15. Ministarstvo je Rješenjem broj 12/01-1-23-955/02 od 2. avgusta 2007. godine apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da je pravilno utvrđeno da je F.J. zakonit korisnik predmetnog stana, kao supruga apelantovog brata Z.J., koji je stekao stanarsko pravo prenosom od nosioca stanarskog prava.
16. Ministarstvo je Rješenjem broj 12/01-I-23-955/02-1 od 3. avgusta 2007. godine odbilo kao neosnovanu žalbu F.J. protiv istog prvostepenog rješenja (Rješenja Službe broj 05- 02/I-1-ČM-23-648/99 od 4. maja 2007. godine). U obrazloženju rješenja je ukazano da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da je apelant bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u trenutku napuštanja stana pa da mu pripada pravo na vraćanje u posjed stana.
17. Služba je Zaključkom broj 05-02/I-1-ČM-23-648/99 od 14. avgusta 2007. godine dozvolila izvršenje prinudnim putem svog rješenja od 4. maja 2007. godine (kojim je utvrđeno da je apelant bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, pa da mu pripada pravo na vraćanje-uvođenje u posjed predmetnog stan). U obrazloženju zaključka je ukazano da je F.J. naloženo rješenjem ovog organa da omogući apelantu ulazak u stan, pa kako se to u ostavljenom roku nije ostvarilo, to se rješenje ima prinudno izvršiti. Istog dana Služba se obratila i PU Tuzla za asistenciju.
18. Apelant je protiv Rješenja Ministarstva broj 12/01-1-23-955/02 od 3. avgusta 2007. godine (kojim je odbijena kao neosnovana žalba F.J. izjavljena protiv rješenja Službe) tužbom od 10. septembra 2007. godine pokrenuo upravni spor. F.J. je protiv istog rješenja, takođe, pokrenula upravni spor.
19. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 U 000473 07 U od 28. novembra 2008. godine tužbu F.J. kojom je pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 3. avgusta 2007. godine odbio kao neosnovanu.
20. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-U-07-000375 od 2. decembra 2008. godine apelantovu tužbu ocijenio osnovanom i rješenje Ministarstva od 3. avgusta 2007. godine poništio i predmet vratio na odlučivanje prvostepenom organu. U obrazloženju presude je ocijenjena kao pogrešna i na činjeničnom stanju i izvedenim dokazima neutemeljena ocjena Ministarstva i prvostepenog organa da je F.J. u momentu smrti nosioca stanarskog prava bila član njegovog porodičnog domaćinstva, a zbog čega su prvostepeni i drugostepeni organ propustili i da pravilno primijene materijalno pravo, odnosno da F.J. tretiraju kao privremenog korisnika u skladu sa članom 2 stav 3 Zakona o prestanku primijene Zakona o napuštenim stanovima a kojom je propisano da svako stanarsko pravo i ugovor o korišćenju stana zaključen između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi, uključujući i ugovor supruga F.J. od 13. decembra 1994. godine o korišćenju stana, kao i ugovor koji je F.J. zaključila 23. februara 1995. godine.
21. Služba je, odlučujući u ponovnom postupku, zakazala dva ročišta za usmenu raspravu da bi na ročištu od 21. oktobra 2009. godine prihvatila prijedlog opštinskog pravobranioca, zastala sa vođenjem postupka dok se ne pribavi mišljenje Kantonalnog suda koji je u istoj pravnoj stvari donio dvije različite presude.
22. Kantonalni sud je Rješenjem o ispravci od 15. decembra 2009. godine ispravio Presudu broj 003-0-U-07-000375 od 2. decembra 2008. godine na način da je u izreci presude označeno da se poništavaju i rješenje Ministarstva i Službe.
23. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Uvp-09-000103 od 14. januara 2010. godine uvažio zahtjev F.J. za vanredno preispitivanje sudske odluke i presudu Kantonalnog suda od 2. decembra 2008. godine preinačio i riješio na način da se tužba uvažava i rješenja Ministarstva broj 12/01-1-23-955/02 od 2. avgusta 2007. godine kojim je odlučeno o apelantovoj žalbi (protiv rješenja Službe od 4. maja 2007. godine (kojim je utvrđeno da apelantu pripada pravo na uvođenje u posjed stana a F.J. pravo da dalje nastavi sa korišćenjem predmetnog stana) i broj 12701-1-23-955/02-1 od 3. avgusta 2007. godine (kojim je odbijena kao neosnovana žalba F.J. izjavljena protiv istog rješenja Službe) poništavaju i predmet vraća na ponovno odlučivanje po izjavljenim žalbama. U obrazloženju presude je ukazano da je Ministarstvo, u skladu sa čl. 135 i 242 ZUP-a, bilo dužno sprovesti jedan postupak po žalbama koje su izjavili apelant i F.J. na rješenje Službe od 4. maja 2007. godine i donijeti jedno rješenje. Vrhovni sud je ukazao i da je u istoj upravnoj stvari isti Kantonalni sud Presudom broj 003-0-U-07-000473 od 2. decembra 2008. godine (postupajući po apelantovoj tužbi protiv istog rješenja Ministarstva) uvažio njegovu tužbu, osporeni akt poništio i predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostepenom organu, iako u izreci presude uopšte nije navedeno da je poništen i prvostepeni akt.
24. Vrhovni sud je, takođe, donio Presudu broj 03 0 U 000473 09 Uvp od 14. januara 2010. godine, kojom je uvažio zahtjev F. J. za vanredno preispitivanje Presude broj 03 0 U 000473 07 U od 28. novembra 2008. godine i osporeno Rješenje Ministarstva broj 12/01-1-23-955/02- 1 od 3. avgusta 2007. godine poništio i predmet vratio na ponovno odlučivanje o izjavljenim žalbama.
25. Ministarstvo je Rješenjem broj 12/01-1-23-955/02 od 24. maja 2010. godine (nakon donošenja presuda Vrhovnog suda) apelantovu žalbu i žalbu F.J. podnesenu protiv rješenja Službe od 4. maja 2007. godine (kojim je utvrđeno da apelantu pripada pravo na uvođenje u posjed stana a F.J. pravo da dalje nastavi sa korišćenjem predmetnog stana) odbilo kao neosnovane. U obrazloženju rješenja je ukazano da je pravilno utvrđeno da je F.J. zakonit korisnik predmetnog stana, kao supruga Z.J., koji je stekao stanarsko pravo prenosom od nosioca stanarskog prava. Takođe, u obrazloženju rješenja je ukazano da je apelant bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u trenutku napuštanja stana pa da mu pripada pravo na vraćanje u posjed tog stana.
26. Apelant je protiv rješenja Ministarstva tužbom od 24. juna 2010. godine pokrenuo upravni spor. U periodu od 13. septembra 2010. godine do 29. aprila 2011. godine četiri puta je podnosio urgencije Kantonalnom sudu radi postupanja po njegovoj tužbi.
27. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 U 004651 10 U od 27. septembra 2011. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu protiv rješenja Ministarstva od 24. maja 2010. godine.
28. Vrhovni sud je Presudom broj 03 0 U 004651 11 Uvp od 22. novembra 2012. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 22. septembra 2011. godine odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude je ukazano da iz sprovedenih dokaza proizilazi da su apelant i F.J. u različitim periodima bili članovi porodičnog domaćinstava nosioca stanarskog prava u smislu člana 6 stav 2 ZSO. Shodno navedenom, zaključeno je da apelantu pripada pravo da i dalje koristi predmetni stan na temelju člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Dalje, ukazano je da je F.J., zajedno sa umrlim suprugom i njihovom kćerkom, bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u trenutku njegove smrti, tj. 10. jula 1992. godine pa da i njoj pripada pravo da nastavi koristiti predmetni stan, jer se članovima porodičnog domaćinstva smatraju i djeca nosioca stanarskog prava, kao i njihovi bračni drugovi. Vrhovni sud je ukazao da je bez značaja da li je apelant korisnik predmetnog stana ili član porodičnog domaćinstva, jer su ove dvije kategorije izjednačene po zakonu. Dalje, Vrhovni sud je istakao da apelantove navode, a koji su se u pretežnom dijelu ticali pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nije mogao ispitivati shodno članu 41 stav 4 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Najzad, Vrhovni sud je zaključio da Kantonalni sud nije proizvoljno primijenio zakon jer je za svoju odluku dao jasne i obrazložene razloge, apelantu je bilo omogućeno da se izjašnjava o svim činjenicama značajnim za razrješenje stvari, kao i da predlaže i sprovodi dokaze, a zbog čega se ne može zaključiti da je primjena prava bila na njegovu štetu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelant je u apelaciji podnijetoj 5. aprila 2010. godine istakao da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant je istakao da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je u apelaciji iznio hronologiju toka postupka, ukazujući koliko je vremenski proteklo između svake od preduzetih radnji. Dalje, apelant tvrdi da su prvostepeni i drugostepeni organ postupali zlonamjerno i da su ga diskriminisali po nacionalnoj osnovi. S tim u vezi apelant ukazuje na to da je prvostepeni organ, nakon što je prvi put ukinuto njegovo rješenje, tek nakon dvije godine donio zaključak kojim se postupak prekida, odnosno da je bilo potrebno više od sedam godina od podnošenja zahtjeva za povrat stana da bi prvostepeni organ utvrdio da mu pripada pravo na vraćanje stana. Takođe, apelant ukazuje da je samo u svrhu odugovlačenja postupka i zaštite F.J. odlučujući o njihovim žalbama na prvostepeno rješenje, Ministarstvo prostornog uređenja nepotrebno donijelo dva posebna rješenja. Takođe, apelant ukazuje i da je Kantonalni sud, odlučujući po njegovoj i tužbi F.J., o istom pitanju donio dvije različite odluke. Najzad, apelant je istakao da nikad nije uveden u posjed predmetnog stana i pored zaključka prvostepenog organa, jer se tome usprotivila F.J. Apelant je zatražio da Ustavni sud utvrdi da je diskriminisan u ostvarivanju prava na pravično suđenje i prava na imovinu a kako bi, kako je naveo, mogao da tužbom pokrene spor radi naknade materijalne i nematerijalne štete.
30. U dopuni apelacije od 23. juna 2010. godine apelant je dostavio rješenje Ministarstva prostornog uređenja od 24. maja 2010. godine a u dopuni apelacije od 20. maja 2011. godine apelant je istakao da je protiv navedenog rješenja Ministarstva prostornog uređenja tužbom pokrenuo upravni spor, ali da i pored njegove četiri urgencije, Kantonalni sud nije preduzeo ništa po njegovoj tužbi.
31. U dopuni apelacije od 18. marta 2013. godine apelant je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 03 0 U 004651 11 Uvp od 22. novembra 2012. godine. Apelant je istakao da je Vrhovni sud potpuno zanemario ugovor o doživotnom izdržavanju na koji je, pored ostalog, ukazivao u svom zahtjevu. Po njegovom mišljenju, ako je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, onda ni primjena materijalnog prava ne može biti pravilna, a zbog čega smatra da je Vrhovni sud morao voditi računa i o ovoj činjenici. Takođe, po njegovom mišljenju, postoji razlika između članova porodičnog domaćinstva koji su, nakon formiranja svoje porodice, nastavili da žive trajno sa nosiocem stanarskog prava a što je njegov slučaj i u prilog čemu ukazuje i na ugovor o doživotnom izdržavanju i lica koja su prestala da budu članovi porodičnog domaćinstva, koja su formirala svoju porodicu i nisu imala saglasnost nosioca stanarskog prava da nastave da koriste stan, a što je bio slučaj sa njegovim bratom Z.J. koji se iselio i otišao u podstanare. Na temelju navedenog, te na tvrdnji da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, apelant zaključuje da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer se, po njegovom mišljenju, ne može govoriti o pravilnoj primjeni materijalnog prava ako činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno.
b) Odgovor na apelaciju
32. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te da se apelantovi navodi uglavnom tiču pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u upravnom postupku.
33. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije od 29. juna 2011. godine, a u vezi sa navodima o dužini postupka, istakao da je postupak od prijema tužbi pa do donošenja presuda trajao nešto više od jedne godine, pa da u postupku pred ovim sudom nije došlo do kršenja prava u vezi sa dužinom trajanja postupka. U odgovoru na apelaciju od 26. septembra 2011. godine Kantonalni sud je istakao da je 28. juna 2010. godine primio apelantovu tužbu, da je ona dostavljena na odgovor F.J., da je apelant zatražio održavanje rasprave na koju nije pristupila F.J., pa da je rasprava na apelantov prijedlog odgođena za 27. septembar 2011. godine. U odgovoru dostavljenom 17. oktobra 2011. godine Kantonalni sud je istakao da je donio Presudu broj 03 0 U 004651 10 U 27. septembra 2011. godine. U odgovoru dostavljenom 27. maja 2013. godine Kantonalni sud je istakao da ostaje kod razloga i obrazloženja iz svoje presude od 27. septembra 2011. godine.
34. Ministarstvo je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da u postupku pred ovim organom nije došlo do povrede apelantovih prava na koja u apelaciji ukazuje.
35. Služba je u odgovoru na apelaciju od 2. decembra 2010. godine istakla da se ne može izjašnjavati o apelantovim navodima o dužini postupka, jer je spis 17. jula 2010. godine dostavljen Ministarstvu radi dostave Kantonalnom sudu kod kog je apelant pokrenuo upravni spor. U odgovoru dostavljenom 10. juna 2013. godine istaknuto je da Služba ostaje kod razloga i obrazloženja iz svog rješenja od 4. maja 2007. godine, da je apelant uveden u posjed predmetnog stana 23. decembra 2011. godine, te da je po apelantovom zahtjevu doneseno više odluka koje je ukidao drugostepeni organ ili nadležni sud. V.Relevantni propisi
36. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, „Službeni list RBiH“ broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu čla novi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21. stav 1.
Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.
37. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 43/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 10.
Postupak u predmetima po zahtjevu iz člana 4. ovog Zakona smatra se hitnim. Član 18.
Postupak za vraćanje stana u posjed nosiocu stanarskog prava utvrđen ovim zakonom provodit će se u skladu sa Zakonom o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) ako ovim zakonom nije drugačije određeno
38. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
6. Načelo efikasnosti Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, sto obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
39. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 41.
Protiv pravomoćne odluke kantonalnoga suda donijete u upravnome sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanrednim preispitivanjem sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnome sudu Federacije ili kantonalnom sudu.
Vrhovnome sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog povrede federalnoga zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnoga zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.
(...)
Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
Član 45.
Nadležni sud rješava o zahtjevu iz članka 41. ovoga Zakona, po pravilu u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz članka 41. ovoga Zakona navedenih u zahtjevu.
VI. Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
42. Dalje, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
43. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak u međuvremenu, nakon podnošenja apelacije, okončan Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 U 004651 11 Uvp od 22. novembra 2012. godine ali da je, nezavisno od toga, predmetna apelacija u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku bila dopustiva i u vrijeme podnošenja apelacije, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda. Naime, predmetni postupak u vrijeme podnošenja apelacije se nalazio pred Ministarstvom prostornog uređenja, nakon što je presudama Vrhovnog suda br. 070-0-Uvp-09-000103 i 03 0 U 000473 09 Uvp od 14. januara 2010. godine poništeno osporeno rješenje Ministarstva prostornog uređenja i predmet vraćen tom organu na ponovno odlučivanje. Osim toga, kao što je već navedeno, predmetni postupak je u međuvremenu, nakon podnošenja apelacije, okončan presudom Vrhovnog suda. Dakle, predmetni postupak se do odlučivanja o apelaciji nalazio u dva navrata pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom u upravnom sporu, a u odnosu na te instance, s obzirom na relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima, ne postoji efektivan pravni lijek u pogledu dužine postupka (vidi, inter alia Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3311/08 od 12. oktobra 2011, godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
44. Dalje, u dopuni apelacije od 18. marta 2013. godine apelant je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 03 0 U 004651 11 Uvp od 22. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporenu presudu primio 21. februara 2013. godine a dopuna apelacije je podnesena 18. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
46. Apelant smatra da su mu u postupku po njegovom zahtjevu za povrat stana, a koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju, te da je diskriminisan protivno članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u uživanju navedenih prava.
Pravo na pravično suđenje
47. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
(...)
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
48. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)
49. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava na povrat stana. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam «građanskih prava i obaveza» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv. U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava
50. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer je ovaj sud zanemario da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno a zbog čega ni primjena materijalnog prava, tj. člana 6 ZSO, koju Vrhovni sud može ispitivati po zahtjevu za vanredno preispitivanje, nije bila pravilna.
51. U vezi sa ovim dijelom navoda, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
52. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
53. Ustavni sud ukazuje je članom 41 stav 4 ZUS-a određeno da se zahtjev za vanredno preispitivanje ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da je apelant svoj zahtjev uglavnom temeljio na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju a koje navode, shodno čl. 41 i 45 ZUS-a, Vrhovni sud u ovom postupku nije mogao ni ispitivati. Dalje, iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je na temelju uvida u spis Vrhovni sud zaključio da je u postupcima koji su vođeni pred nadležnim organima uprave utvrđeno da su i apelant i F.J. u različitim periodima imali status člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava a na kojoj činjenici su oboje i temeljili svoje pravo na predmetni stan. Shodno navedenom, a suprotno apelantovim navodima, koji su ponovljeni i u apelaciji, Vrhovni sud je zaključio da su članovi porodičnog domaćinstva i korisnici stana u smislu člana 6 ZSO izjednačeni u svom položaju. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje i da je članom 21 stav 1 ZSO regulisano da korisnici stana iz člana 6 stav 1 ZSO, a u kom statusu je, po apelantovom mišljenju, F.J., koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste stan pod uslovima propisanim zakonom. Shodno navedenom, a suprotno apleantovim tvrdnjama, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud u osporenoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno član 6 ZSO.
54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Suđenje u razumnom roku
55. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer u trenutku podnošenja apelacije, tj. 5. aprila 2010. godine, postupak po njegovom zahtjevu za povrat stana od 8. marta 1999. godine nije bio okončan.
a) Relevantni principi
56. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
57. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju postupak povrata stana pokrenut apelantovim zahtjevom od 8. marta 1999. godine. Ovaj postupak je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 22. novembra 2012. godine. Shodno navedenom, proizilazi da je postupak trajao 13 godina, osam mjeseci i 14 dana.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
58. U konkretnom slučaju apelant je pokrenuo postupak povrata stana kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. S obzirom na to da iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je u postupku bilo nesporno da je apelant i bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom činjeničnom i pravnom pitanju koje bi opravdalo trajanje postupka više od 13 godina.
Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima određeno da se postupak po zahtjevu za povrat stana smatra hitnim. Takođe, ZUP po kom se ovaj postupak sprovodi propisuje načelo efikasnosti prema kom su organi u rješavanju u upravnim stvarima dužni obezbijediti efikasno ostvarivanje prava i interesa građana a što obuhvata dobru organizaciju na izvršenju povjerenih poslova, brzo, efikasno, potpuno i kvalitetno rješavanje upravne stvari uz njeno svestrano razmatranje. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da se iz dokumenata koji su mu predočeni ne može zaključiti da je apelant svojim ponašanjem ili propuštanjem uticao na dužinu postupka. Ustavni sud zapaža da je apelant, u skladu sa odredbom člana 216 ZUP-a i 22 ZUS-a, imao mogućnost podnijeti žalbu, odnosno tužbu zbog „ćutanja administracije“, jer o njegovom zahtjevu, odnosno žalbi nije riješeno u zakonskom roku. Na temelju stanja u spisu, Ustavni sud zapaža da je apelant jednom podnosio Kantonalnom sudu tužbu zbog „ćutanja administracije“ i da je njegova tužba odbačena kao preuranjena. Međutim, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je, prema navedenim propisima, žalba zbog tzv. Ćutanja administracije propisana samo kao mogućnost, ali ne i apelantova obaveza, budući da njegovo nekorišćenje nije sprečavalo nadležna tijela da odluče o njegovom zahtjevu u smislu relevantnih odredaba ZUP-a. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini predmetnog postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu i dopustivosti broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).
59. S druge strane, u odnosu na ponašanje upravnih organa i sudova u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je u odgovoru na navode iz apelacije Služba istakla da apelantu nije povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, jer je u toku postupka ovaj organ donio više odluka koje je ukinuo drugostepeni organ. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je po apelantovom zahtjevu iz 1999. godine prvi put donijeta odluka 2002. godine, tj. nakon nešto više od tri godine. Nakon što je ova odluka ukinuta, istoj Službi je trebalo više od tri godine da donese zaključak kojim prekida postupak, a koji je poništen presudom Kantonalnog suda iz 2006. godine. Najzad, Služba je po apelantovom zahtjevu, nakon sprovedenog posebnog ispitnog postupka u kom je najzad raspravila i utvrdila činjenice relevantne za razrješenje konkretne upravne stvari, donijela rješenje u maju 2007. godine. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i dokumenta predočena Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da je Služba postupala u skladu sa obavezom hitnog postupanja u smislu člana 10 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odnosno u skladu sa članom 6 ZUP-a kojim je propisano načelo efikasnosti. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Ministarstvo, a u odnosu na koje su se takođe odnosile i naprijed citirane zakonske odredbe u konkretnom postupku, ne nudeći bilo kakve razloge i obrazloženja, odlučujući po apelantovoj i žalbi F.J. protiv prvostepenog rješenja, donijelo dva posebna rješenja zbog čega je apelant pokretao upravni spor, a F.J. ulagala i zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, a što je ovaj postupak nepotrebno produžilo, tako da je o žalbama obje strane protiv prvostepenog rješenja odlučeno tek nakon tri godine. Shodno navedenom, ne može se prihvatiti ni tvrdnja Ministarstva prostornog uređenja da u postupku pred ovim organom nisu povrijeđena apelantova prava. Najzad, Ustavni sud primjećuje da su i Kantonalni i Vrhovni sud po tužbama u upravnom sporu, odnosno po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke odlučivali u dva navrata u periodima do godinu dana, a što je nesporno u određenoj mjeri doprinijelo dužini predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra, ocjenjujući predmetni postupak u cjelini, da su u okolnostima konkretnog slučaja dužini postupka u odlučujućoj mjeri doprinijeli Služba i Ministarstvo koji su zanemarili svoje zakonske obaveze hitnog postupanja, odnosno obavljanja povjerenih poslova u skladu sa načelom efikasnosti.
60. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
61. Ustavni sud zapaža da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu identični navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nediskriminacija
62. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
63. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
64. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, tj. da je diskriminisan zbog svoje nacionalne prripadnosti, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnost da je različito tretiran, niti je takvo što vidljivo iz osporenih presuda, Ustavni sud smatra da je apelantov navod o diskriminaciji paušalan, a eventualna proizvoljnost i diskriminišuća primjena zakona nisu očigledne. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
65. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
66. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak povrata stana koji nije pokretao složena činjenična i pravna pitanja trajao 13 godina, osam mjeseci i 14 dana, a čijoj dužini su u odlučujućoj mjeri doprinijeli nadležni organi uprave zbog propusta da, u skladu sa zakonskom obavezom, postupaju hitno i u skladu sa načelom efikasnosti, a koji pri tome nisu ponudili razloge i obrazloženja koja bi mogla biti opravdanje za ovako dugo trajanje postupka.
67. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud svoju odluku zasnovao na činjenicama utvrđenim u postupku na koje je primijenio relevantno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
68. Isto tako, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnost da je različito tretiran, niti je takvo što vidljivo iz osporenih presuda.
69. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
70. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić