Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1836/11 (Z. Z.)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1836/11
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1836/11, rješavajući apelaciju Zarija Zarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zarija Zarića, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 81 0 P 001277 11 Gž 2 od 18. februara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zarija Zarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjih Žlijebaca, opština Bratunac, kojeg zastupa Mira Zekić, advokat iz Bratunca, podnio je 21. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 001277 11 Gž 2 od 18. februara 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda je zatraženo 23. decembra 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od tuženog Stojana Jovanovića (u daljnjem tekstu: tuženi) kao učesnika u postupku, 17. januara 2014. godine.
3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 6. januara 2014. godine, a tuženi 4. februara 2014. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju proslijeđeni su apelantovom zastupniku 5. februara 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Osnovni sud u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je postupajući u ponovnom postupku Rješenjem broj 82 0 P 001277 10 P od 3. decembra 2010. godine utvrdio da je tuženi 29. septembra 2008. godine, na način preciznije označen u izreci, izvršio smetanje apelanta u mirnom i faktičkom posjedu prava službenog prolaza sezonskim kolskim putem ukupne dužine 37 m, širine 2,5 m, na način pobliže definisan izrekom presude, radi prilaza apelanta u parcelu u njegovom posjedu također pobliže označenu izrekom presude, čime je onemogućio apelantu da koristi navedeni kolski sezonski put. Tuženom je takođe zabranjeno da ubuduće na isti ili sličan način smeta apelantu u mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti sezonskim kolskim putem, pod prijetnjom zakonskih posljedica, te mu je naloženo da odmah uspostavi pređašnje stanje posjeda, tako što će sve vratiti u prvobitni položaj kako bi apelantu omogućio pristup parceli koju posjeduje. Tuženi je takođe obavezan da apelantu na ime troškova postupka plati iznos od 3.440,00 KM.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 13. oktobra 2008. godine podnio tužbu protiv tuženog Osnovnom sudu, navodeći da je jedini i isključivi vlasnik i posjednik parcela pobliže označenih izrekom presude, koje koristi duži niz godina, i da je korisnik parcele vlasništvo Milenka Aleksića, na kojim gaji zasade malina i kupina i kosi travu. Kako navodi u tužbi, navedene parcele graniče s parcelom tuženog tako da je radi pristupa svojim parcelama koristio i prelazio preko parcele tuženog, kolskim putem (u daljnjem tekstu: sporni put), na kojem je imao pravo služnosti prolaza i koji je koristio „otkad zna za sebe“, koji su takođe koristili i njegovi preci, jer drugi prilaz svojim parcelama nema. Navedeni put je koristio sve dok ga tuženi na način opisan kao u izreci presude u tome nije onemogućio. Dalje je navedeno da je Osnovni sud prethodno Rješenjem broj 82 0 P 001277 08 P od 2. novembra 2009. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, ali da je je Okružni sud (u vijeću sastavljenom od sudija Sadike Bojić, Alme Salihbegović i Ivice Sekulića) rješavajući apelantovu žalbu Rješenjem broj 82 0 P 001277 10 Gž od 24. februara 2010. godine apelantovu žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje s obrazloženjem da prvostepeni sud nije na pouzdan način razjasnio činjenice bitne za pravilnu primjenu materijalnog prava, kao i propuste tog suda vezane za izvođenje dokaza uviđajem. Navedeno je da je, postupajući u ponovnom postupku po rješenju Okružnog suda, Osnovni sud na temelju izvedenih dokaza (iskaza saslušanih svjedoka, uviđaja na licu mjesta, uvida u nalaz i mišljenje vještaka Mirka Grujića, inženjera geodezije) utvrdio da je nesporno da je tuženi na dijelu svoje parcele i spornom putu postavio žičanu ogradu, da je zasadio maline u redovima povezane žicom i paprike, i da na istom pravcu postoje dva stabla breskve. Dalje je utvrđeno da trag kolnika spornog puta takođe nije vidljiv jer je uklonjen oranjem. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je zaključio da je tuženi na opisan način 29. septembra 2008. godine smetao apelanta u mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti prolaza spornim putem, naglašavajući da je apelant blagovremeno podnio tužbu sudu protiv tuženog zbog smetanja posjeda, što je obrazložio tako da je apelant upoznat s posljedicama blagovremenosti ili neblagovremenosti tužbe jer je već ranije imao spor s tuženim u istoj pravnoj stvari, kada je prigovorio blagovremenosti podnošenja tužbe.
8. Okružni sud, u vijeću sastavljenom od sudija Sadike Bojić, Alme Salihbegović i Miroljuba Mitrovića je Rješenjem broj 82 0 P 001277 11 Gž 2 od 18. februara 2011. godine žalbu tuženog uvažio, preinačio Rješenje Osnovnog suda broj 82 0 P 001277 10 P 2 od 3. decembra 2010. godine i u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je ovim rješenjem obavezan da tuženom isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 160,00 KM.
9. U obrazloženju je istaknuto da je Okružni sud, uvidom u spise predmeta prvostepenog suda, utvrdio da su osnovani žalbeni navodi tuženog, da apelant nije dokazao kada je smetanje posjeda izvršeno, kada je za to saznao kao i za počinioca, budući da niti jedan od izvedenih dokaza pouzdano to ne utvrđuje, zbog čega je zaključio da je tužba za smetanje posjeda neblagovremeno podnesena. Naime, Okružni sud je na temelju iskaza svjedoka utvrdio da je do spora između apelanta i tuženog došlo kada je tuženi zasadio maline, ne izjašnjavajući se određenije o mjesecu ili o godini, a da su pojedini svjedoci takođe naveli da je do spora došlo prije četiri do pet godina. Budući da ni apelant sudu nije ponudio pouzdanije činjenice o vremenu počinjenog smetanja posjeda, po ocjeni tog suda sve navedeno je dovelo u sumnju sam datum smetanja posjeda naveden u tužbenom zahtjevu apelanta (29. septembar 2008. godine). Okružni sud je, imajući u vidu navedeno, ukazao da u smislu člana 70. stav 3. i člana 77. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), „sudska zaštita zbog smetanja posjeda pruža se prema posljednjem mirnom stanju posjeda (na koje nema uticaja pravo na posjed) i nastalom smetanju“, i „da se sudska zaštita zbog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda može tražiti u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinioca (najkasnije u objektivnom roku od godinu dana od nastalog smetanja)“. Dakle, radi se o prekluzivnom roku, protekom kojeg se definitivno gubi pravo na sudsku zaštitu, i da je činjenice vezane za stanje posjeda, smetanje posjeda i blagovremenost tužbe prema čl. 7. i 123. ZPP-a dužan dokazati tužitelj. Navedeno je da ni jedan od izvedenih dokaza ne utvrđuje pouzdano tačan datum smetanja posjeda, zbog čega ove činjenice Okružni sud smatra spornim i na temelju čega je zaključio da one nisu dokazane i s tim u vezi da je apelantova tužba za smetanje posjeda neblagovremeno podnesena. Okružni sud takođe smatra neprihvatljivim stav prvostepenog suda da je tužba blagovremeno podnesena jer je apelant upoznat s posljedicama blagovremenosti podnošenja tužbe, s obzirom da je već ranije vodio spor s tuženim u istoj pravnoj stvari, u kojem je sud tužbu tuženog odbacio kao neblagovremeno podnesenu, i da je saznanje apelanta o pravilima vezanim za rok podnošenja tužbe zbog smetanja posjeda logična pretpostavka. Navedeno je da te okolnosti ne isključuju obavezu dokazivanja činjenica da je tužba u skladu sa zakonom podnesena blagovremeno. Prema tome, kako je teret dokazivanja bio na apelantu to je Okružni sud primjenom čl. 123. i čl. 126. ZPP-a zaključio da je njegov zahtjev bilo moguće jedino odbiti, pa je iz žalbenog razloga tuženog, postupajući prema čl. 224. stav 1. tačka 5. u vezi s čl. 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a, radi pravilne primjene materijalnog prava osporeno rješenje preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio. Okružni sud takođe smatra da su dijelom osnovani i drugi žalbeni navodi tuženog, vezani za neodređenost apelantovog tužbenog zahtjeva, da prvostepeni sud nije u potpunosti slijedio upute rješenja Okružnog suda od 24. februara 2010. godine u smislu člana 228. ZPP-a, međutim da ne smatra da je potrebnim da ih posebno obrazlaže, jer u konačnom nemaju bitnog uticaja na odluku ovog suda, iz naprijed navedenih razloga.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant ukazuje da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer se rješenje Okružnog suda temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Stoga navodi da je taj sud postupio nezakonito kada je prvostepenu presudu preinačio i apelantovu tužbu odbio kao neblagovremeno podnesenu, jer smatra da je u tom slučaju bio dužan da održi glavnu raspravu, prvostepenu presudu ukine i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak ili tužbu odbaci kao neblagovremeno podnesenu. Apelant takođe smatra nespornim da se radi o prekluzivnom roku, na koji je sud dužan da vodi računa po službenoj dužnosti, ali da je tuženi dužan da dokaže činjenicu da je rok za podnošenje tužbe propušten. Apelant takođe tvrdi da su članovi vijeća drugostepenog suda već ranije odlučivali u istoj pravnoj stvari, da prvi put nisu uočili da se radi o neblagovremenoj tužbi već da su donijeli odluku kojom su ukinuli prvostepeno rješenje i predmet vratili na ponovni postupak. Dakle, budući da je sud u istoj pravnoj stvari imao drugačiji pristup predmetu, smatra da taj sud nije nezavisan ni nepristrasan, zbog čega smatra da mu je mu je prekršeno pravo na ravnopravnost strana u postupku. Takođe ističe da mu je osporenom odlukom zbog proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđeno i pravo na imovinu zbog toga što mu je tuženi onemogućio da obrađuje 8.500 m² obradivog zemljišta, kome je jedini pristup bio preko parcele tuženog, i da su tri generacije unazad u njegovoj porodici koristile taj sporni put radi prilaza parceli jer nema drugog pristupa, tako da su one neobrađene već nekoliko godina, zbog čega trpi veliku materijalnu štetu.
b) Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom tog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na koje se poziva u apelaciji. Ukazuje da je taj sud postupajući po službenoj dužnosti, pazeći na primjenu materijalnog prava, utvrdio da apelant nije dokazao blagovremenost podnošenja tužbe za smetanje posjeda na temelju činjeničnih okvira utvrđenih u prvostepenom postupku. Stoga predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
12. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 36/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03 i 85/03) Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: […] 4.) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
13. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima(«Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 te «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/03) Član 77.
Sudska zaštita od uznemiravanja, odnosno oduzimanja posjeda može se tražiti u roku od trideset dana od saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od godinu dana od nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda).
Član 78.
Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalog smetanja, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
[…]
VI. Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 82 0 P 001277 11 Gž 2 od 18. februara 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 23. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 21. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija rješenje Okružnog suda, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
21. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na smetanje posjeda, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije.
22. U apelaciji se apelant žali, uglavnom, na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava smatrajući da tuženi treba da dokaže da on nije blagovremeno podnio tužbu za smetanje posjeda.
23. Budući da apelant osporava rješenje Okružnog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka Okružnog suda donesena u predmetnom postupku zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnog prava.
25. U odnosu na navode apelacije koji se odnose na nedostatke rješenja Okružnog suda i nezakonitost postupanja, jer je bez provođenja glavne rasprave preinačio prvostepeno rješenje i tužbeni zahtjev apelanta odbio na njegovu štetu, Ustavni sud nalazi da su ovi apelantovi navodi neosnovani jer je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je žalbu tuženog uvažio, prvostepeno rješenje preinačio, i apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio ( čl. 224. stav 1. tačka 5. u vezi sa čl. 229. stav 1. tačka 4. ZPP). Prema tome, s obzirom na sadržaj relevantnih odredbi ZPP, kojim je propisano da drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili nakon održane rasprave preinačiti prvostepenu presudu, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Okružnog suda kad je, u okolnostima konkretnog slučaja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava preinačio prvostepenu presudu bez održavanja rasprave pred tim sudom. Naime, iz odredbe člana 229. stav 1. točka 4. (na kojoj je Okružni sud utemeljio svoju odluku) proizilazi da održavanje rasprave pred drugostepenim sudom ovisi o odluci suda u svakom konkretnom slučaju, dakle, predstavlja njegovo diskreciono pravo a ne obavezu.
26. Ustavni sud takođe ne nalazi proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da okolnost da je apelant upoznat s posljedicama blagovremenosti podnošenja tužbe ne isključuju obavezu apelanta kao tužitelja da u smislu čl. 123. i 126. ZPP-a dokaže činjenice na kojim temelji svoj zahtjev, a s obzirom na vrstu spora - smetanje posjeda nesporno je da je upravo apelant morao dokazati da je tužbu podnio u roku od 30 dana u smislu odredbe člana 77. ZOSPO. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra se iz obrazloženja osporene presude ne može zaključiti da je došlo do povrede procesnih prava, jer su u odluci navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava.
27. Apelant dalje navodi da su članovi vijeća Okružnog suda u istoj pravnoj stvari već odlučivali, pri čemu su imali dva različiti pristupa predmetu, jer su prvi put donijeli odluku kojom su ukinuli prvostepeno rješenje i predmet vratili na ponovni postupak, zbog čega smatra da se radi o sudu koji nije nezavisan i nepristran.
28. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u pogledu odluke koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija, ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Da je neki sudija pristran zbog opterećenosti predrasudama moguće je zaključiti samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. U okviru objektivnog testa, mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost.
29. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o pristranosti zasniva isključivo na tome da je isto vijeće Okružnog suda zauzelo jedan stav prilikom donošenja rješenja od 24. februara 2010. godine, a sasvim drugačiji pravni stav prilikom donošenja osporenog rješenja od 18. februara 2011. godine. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz stanja spisa proizilazi da su dvije sutkinje, i to Sadika Bojić i Alma Salihbegović, učestvovale u apelantovom predmetu kao sudije žalbenog vijeća prilikom donošenja navedenih rješenja. U kontekstu navedenog Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 357. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku propisano da "sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa". Ustavni sud zapaža da iz činjenica apelantovog slučaja kao nesporno proizilazi da se ne radi o navedenoj situaciji budući da proizilazi da vijeće, odnosno navedene sutkinje nisu učestvovale u donošenju odluke nižeg suda, već se radi o učestvovanju istih sutkinja u donošenju odluka suda iste instance u dvije (žalbene) faze istog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o objektivnoj pristranosti u smislu člana 357. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 971/10 od 10. aprila 2013. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje na subjektivnu pristranost navedenih sutkinja. Ovo stoga što se, kako je naprijed navedeno, subjektivna nepristranost pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže, što u konkretnom slučaju apelant nije učinio, jer samo pravno stanovište članova sudskog vijeća s kojima se apelant ne slaže ne može biti razlog za zaključak o subjektivnoj pristranosti navedenih sutkinja žalbenog vijeća. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o pristranosti članova vijeća Okružnog suda neosnovani.
30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud za svoje odlučenje dao detaljna i jasna obrazloženja, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo da su pozitivno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelant, također, navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe ukazujući na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio osporeno rješenje, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo da su pozitivno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je apelant ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim rješenjem na bilo koji način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić