Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2497/12 (M. K.-I.)

Odluka donesena 12. 03. 2014.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2497/12

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2497/12, rješavajući apelaciju Monike Karan-Ilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Monike Karan-Ilić, podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 040290 12 Kž 5 od 25. maja 2012. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 040290 12 K od 18. maja 2012. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Monike Karan-Ilić podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 040290 12 Kž 5 od 25. maja 2012. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 040290 12 K od 18. maja 2012. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Monika Karan-Ilić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) koju zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčkog, podnijela je 2. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 040290 12 Kž 5 od 25. maja 2012. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 040290 12 K od 18. maja 2012. godine. Apelantkinja je 9. septembra i 4. novembra 2013. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunila apelaciju tako što je dostavila osporene odluke i punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Osnovnog suda zatraženo je 21. oktobra 2013. godine, a od Tužilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) 5. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud je 29. oktobra 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud 4. novembra 2013. godine i Tužilaštvo 13. februara 2014. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkinji 19. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Osnovni sud, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, donio je Rješenje broj 96 0 K 040290 12 K od 18. maja 2012. godine kojim je apelantkinji, protiv koje se vodi krivični postupak zbog krivičnog djela – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), produžen pritvor na osnovu člana 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), te određeno da pritvor po tom rješenju može trajati najduže dva mjeseca računajući od 20. maja 2012. godine kada apelantkinji ističe pritvor po prethodnom rješenju. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je rješenjem tog suda od 21. decembra 2011. godine apelantkinji određen pritvor, te da je nakon toga dva puta produžavan po dva mjeseca. Osnovni sud je ukazao da se apelantkinjin branilac usprotivio prijedlogu za produženje pritvora, te da je, pri tome, naveo "da je tačno da se apelantkinja krila, odnosno da se nalazila u bjekstvu, ali ne od organa gonjenja, već od građana zbog svih djela za koja se sumnjičila u navedeno vrijeme". Međutim, Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je apelantkinja počinila krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ (jer je potvrđena optužnica protiv apelantkinje, te da navodi iz optužnice ni u jednom dijelu nisu osporeni). Osnovni sud je dalje naveo da je apelantkinja više godina bila nedostupna organima krivičnog gonjenja Bosne i Hercegovine, da se krila u više gradova, i to u Prijedoru, Banjaluci i Kozarskoj Dubici, što proizlazi iz izvještaja Policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Policija) broj 02-230-1429/04 od 12. januara 2005. godine, kao i da se krila pod imenom Nataša Končar, što proizlazi iz obavještenja koje je kod apelantkinje pronađeno i radničke mjesečne karte. Po mišljenju Osnovnog suda, sve navedene okolnosti ukazuju na apelantkinjinu upornost da prikrije svoj pravi identitet, kao i prebivalište, te da sve te okolnosti opravdavaju bojazan da bi apelantkinja, ukoliko ne bude u pritvoru, mogla pobjeći i na taj način onemogućiti provođenje i okončanje krivičnog postupka. Takođe, Osnovni sud je naveo da je razmotrio i prijedlog apelantkinjinog branioca da se apelantkinji umjesto pritvora odredi mjera jemstva ili neka mjera zabrane. Međutim, po mišljenju Osnovnog suda, tim mjerama se ne bi moglo obezbijediti apelantkinjino prisustvo u daljnjem toku krivičnog postupka, s obzirom na vrijednost imovine koja je ponuđena za jemstvo, koja je nesrazmjerno mala u odnosu na težinu krivičnog djela koje je apelantkinji stavljeno na teret. Takođe, Osnovni sud je naveo da se, po mišljenju tog suda, ni s mjerom zabrane ne bi obezbijedilo nesmetano vođenje krivičnog postupka, s obzirom da organi krivičnog gonjenja nisu mogli uhapsiti apelantkinju od 2004. godine, iako su za apelantkinjom bile izdate i domaća i međunarodna potjernica.

7. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv navedenog rješenja, Apelacioni sud je donio Rješenje broj 96 0 K 040290 12 Kž 5 od 25. maja 2012. godine kojim je odbio žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da i dalje postoje razlozi iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP zbog kojih joj je pritvor i određen. Naime, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantkinja više godina bila nedostupna organima krivičnog gonjenja Bosne i Hercegovine jer se krila u više gradova, što proizlazi iz izvještaja Policije od 12. januara 2005. godine, te da se krila pod drugim imenom, što sve ukazuje na njenu upornost da sakrije svoj identitet i prebivalište, a da sve te okolnosti opravdavaju bojazan da bi apelantkinja, ukoliko joj ne bude produžen pritvor, mogla pobjeći i na taj način onemogućiti okončanje krivičnog postupka. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da takvo stanovište prvostepenog suda kao osnovano i argumentovano u potpunosti prihvata i taj sud. Apelacioni sud je naveo da su navedene činjenice potvrđene tokom trajanja tog postupka i da ničim nisu ozbiljno dovedene u pitanje. Naime, Apelacioni sud je ukazao da je apelantkinja znala da se protiv nje vodi krivični postupak, te da je bila u bjekstvu i krila svoj pravi identitet. S obzirom na to, Apelacioni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori odbrane da prvostepeni sud nije na pravilan i potpun način utvrdio sve relevantne činjenice u vezi s obezbjeđivanjem apelantkinjinog prisustva krivičnom postupku. Apelacioni sud je ukazao da je odbrana u potpunosti zanemarila činjenicu da je apelantkinja bila nedostupna organima krivičnog gonjenja duži niz godina, te da je za njom bila raspisana i međunarodna potjernica, budući da se na drugi način nije moglo obezbijediti njeno prisustvo u cilju vođenja predmetnog krivičnog postupka.

8. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud razmotrio prijedlog apelantkinjinog branioca da se apelantkinji umjesto mjere pritvora odredi mjera jemstva ili neka od mjera zabrane. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se predloženim mjerama ne bi moglo sa sigurnošću obezbijediti apelantkinjino prisustvo daljnjem toku krivičnog postupka. Naime, imajući u vidu ponuđenu vrijednost imovine na ime jemstva (nekretnina u vrijednosti od 83.000,00 KM) i težinu krivičnog djela za koje se apelantkinja tereti, Apelacioni sud je ukazao da je prvostepeni sud, postupajući u skladu s odredbama člana 128. ZKP, zaključio da je ponuđeno jemstvo nesrazmjerno u odnosu na težinu krivičnog djela. Pri tome, Apelacioni sud je ukazao da su za težinu svakog krivičnog djela, pa i krivičnog djela koje se apelantkinji stavlja na teret, bitni zakonom propisani minimum i maksimum kazne koja se može izreći za određeno krivično djelo. Apelacioni sud je naveo da sve ostale okolnosti na koje se odbrana pozvala predstavljaju okolnosti koje bi mogle doći u obzir prilikom odmjeravanja kazne, ukoliko apelantkinja bude proglašena krivom za to krivično djelo, a nikako okolnosti koje se odnose na težinu krivičnog djela. S obzirom na to, Apelacioni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda o tome da je iznos koji je ponuđen na ime jemstva nesrazmjeran težini krivičnog djela, te da nije dovoljna garancija za uspješno vođenje krivičnog postupka. U pogledu apelantkinjinih ličnih i porodičnih prilika, kao i imovnog stanja lica koje daje jemstvo, tj. apelantkinjine bake, Apelacioni sud je naveo da su te prilike takve kakvim se i pokazuju, ali da to nije moglo uticati na drugačiju odluku suda, imajući u vidu težinu krivičnog djela za koje se apelantkinja tereti, kao i to da je apelantkinja od 2004. godine bila nedostupna organima gonjenja, te da su za apelantkinjom bile raspisane domaća i međunarodna potjernica. Takođe, Apelacioni sud je naveo da je i za taj sud nesporna činjenica da je apelantkinja majka maloljetnog djeteta, kao i da se stara o posinku, te da nju i članove njene porodice pogađa mjera pritvora. Međutim, Apelacioni sud je naveo da se ne treba ni u jednom trenutku zanemariti činjenica da se apelantkinji stavlja na teret teško krivično djelo, a naročito da ne treba gubiti iz vida razloge koji su doveli do potrebe da se apelantkinji odredi mjera pritvora. Konačno, u pogledu navoda odbrane kojima se pokušava dati na važnosti da se apelantkinja nalazi u pritvoru već pet mjeseci, Apelacioni sud je naveo da se, po ocjeni tog suda, ne radi o nesrazmjerno i neopravdano dugom trajanju izrečene mjere pritvora, s obzirom na težinu krivičnog djela, razloge zbog kojih je pritvor određen, te odredbe člana 137. stav 2. ZKP kojima je propisana mogućnost trajanja pritvora.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je prva procesna radnja, s ciljem da se obezbijedi prisustvo osumnjičenog/optuženog u krivičnom postupku, slanje poziva, zatim da se, ukoliko je dostava neuredna, vrši provjera radi utvrđivanja adrese stanovanja, te da se u slučaju neodazivanja pozivu bez opravdanja naređuje prinudno dovođenje, odnosno ukoliko ne postoji tačna adresa - da se raspisuje potjernica, pa da se tek onda određuje pritvor po osnovu bjekstva (jer se tek tada smatra da je to lice u bjekstvu). Apelantkinja navodi da nadležni organi nisu preduzeli navedene procesne radnje na pravilan način, po zakonu predviđenom redoslijedu i sadržini, te da stoga nisu bili ispunjeni zakonski uslovi da bi se moglo zaključiti da je neko lice u bjekstvu. Apelantkinja dalje navodi da je paušalan stav suda da to što je mijenjala adrese stanovanja znači da se krila, kao i to da je krila svoj identitet tako što se služila drugim imenom. Naime, apelantkinja navodi da su sudovi tokom postupka u svojim odlukama navodili da se apelantkinja prijavila u evidenciju prebivališta pod imenom Nataša Končar, te da se krila pod tim imenom. Pri tome, apelantkinja navodi da je tačno da se prilikom lišavanja slobode policiji predstavila kao Nataša Končar, ali da je to bila posljedica straha od postupanja policije i drugih državnih organa koji je uzrokovan prethodnim nezakonitim postupanjem tih organa, ali da nije bila uvedena u evidenciju građana pod tim imenom, budući ta osoba postoji (tj. ta osoba je sestra njenog vanbračnog partnera) koja se saglasila da apelantkinja koristi njeno ime u slučaju kontakta sa nadležnim organima. Takođe, apelantkinja navodi da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja nije vidljivo o kakvom "obavještenju" je riječ, tako da se odbrana o tome nije ni mogla izjasniti. Imajući u vidu navedeno, apelantkinja smatra su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je apelantkinja bila u bjekstvu, te pogrešno ocijenili da postoji opasnost od bjekstva, odnosno da sudovi u konkretnom slučaju nisu uspjeli da naprave razliku između "bjekstva" i "izbjegavanja kontakta s državnim organima".

10. Dalje, apelantkinja navodi da su redovni sudovi, prilikom razmatranja prijedloga odbrane da se apelantkinji umjesto mjere pritvora odredi mjera jemstva, cijenili težinu krivičnog djela samo kroz propisanu sankciju za predmetno krivično djelo (a da nisu uzeli u obzir da se radnje koje su stavljene apelantkinji na teret nalaze na dnu ljestvice u okviru mogućih oblika tog krivičnog djela), te da nisu cijenili apelankinjine lične i porodične prilike i imovno stanje lica koje daje jemstvo (član 128. stav 1. ZKP). Apelantkinja navodi da sudovi, dakle, nisu razmatrali jemstvo na zakonit način, dok se o drugim alternativnim mjerama koje je odbrana predložila nisu izjasnili, niti dali valjano obrazloženje. Konačno, apelantkinja navodi da je majka maloljetnog djeteta i da se stara o posinku, kao i da se već šest mjeseci nalazi u pritvoru, te da se te činjenice, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, protive zaključku da u takvoj situaciji postoji opasnost od bjekstva.

b) Odgovor na apelaciju

11. Apelacioni sud je naveo da je u svom rješenju dao sve razloge i ukazao na sve činjenice kojima se rukovodio prije nego što je zaključio da je apelantkinjina žalba protiv prvostepenog rješenja neosnovana. Apelacioni sud je naveo da prilikom donošenja njegovog rješenja nije učinjena povreda ZKP, čija bi se eventualna povreda mogla dovesti u vezu s povredom prava iz Evropske konvencije. Stoga je Apelacioni sud predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Osnovni sud je naveo da je, analizirajući sve dokaze, nesumnjivo utvrdio da je apelantkinja znala da se protiv nje vodi krivični postupak zbog krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, da su to znali i njen branilac i njen otac, da je i pored toga apelantkinja napustila svoje boravište u Brčkom, te se krila po raznim mjestima u Bosni i Hercegovini, upotrebljavajući lažna dokumenta da bi prikrila svoj identitet, sve do njenog otkrivanja, kada je lišena slobode, a to je nakon skoro sedam godina od određivanja pritvora. Osnovni sud je dalje naveo da nije prihvatio druge mjere obezbjeđenja apelantkinjinog prisustva na glavnom pretresu, kao što je ponuđeno jemstvo, jer je cijenio da se tom mjerom ne bi moglo obezbijediti njeno prisustvo glavnom pretresu s obzirom na apelantkinjinu istrajnost da se krije. Takođe, Osnovni sud je naveo da je apelantkinji produžen pritvor i nakon donošenja prvostepene presude od 17. maja 2013. godine, te da je nakon pravosnažnosti te presude apelantkinja 17. oktobra 2013. godine upućena na izdržavanje kazne zatvora u kazneno-popravni zavod u Istočnom Sarajevu.

13. Tužilaštvo je navelo da je Kantonalno tužilaštvo u Tuzli 18. avgusta 2004. godine predmetni krivično-pravni spis dostavilo Tužilaštvu na nadležno postupanje, nakon čega je Tužilaštvo preuzelo daljnji tok istrage u tom predmetu. Tužilaštvo je navelo da je svojim aktom od 20. decembra 2004. godine zahtijevalo od ovlaštenih službenih lica da apelantkinju liše slobode shodno odredbama člana 139. stav 1. u vezi s članom 132. stav 1. tačka d. ZKP. U vezi s tim, Tužilaštvo je navelo da su ovlaštena službena lica preduzela aktivnosti s ciljem da pronađu apelantkinju, čija je posljednja prijavljena adresa bila u Brčkom, te da su obavijestili Tužilaštvo da je apelantkinja napustila Brčko. Tužilaštvo je dalje navelo da je, nakon toga, 28. decembra 2004. godine raspisana potraga za apelantkinjom, te da su MUP Republike Srpske, MUP Federacije BiH, DGS i Agencija za istrage i zaštitu BiH obaviješteni da apelantkinju potražuje Policija Brčko distrikta BiH. Tužilaštvo je navelo da je s ciljem efikasnijeg rada na lociranju apelantkinje ostvaren kontakt s njenim ocem i majkom, kao i da je s ciljem da se pronađe njena adresa obavljen i razgovor s njenim vanbračnim partnerom i sinom, ali da nisu uspjeli pribaviti njenu tačnu adresu. Takođe, Tužilaštvo je navelo da je Osnovni sud donio rješenje o određivanju pritvora apelantkinji 28. januara 2005. godine, da je zatim raspisao domaću i međunarodnu potjernicu za apelantkinjom, te da je apelantkinja lišena slobode 21. decembra 2011. godine u Prijedoru. U vezi s navedenim, Tužilaštvo je ukazalo da je u toku postupka postupalo u skladu s odredbama ZKP, kao i sudovi, te da u konkretnom slučaju nije bilo prekoračenja zakonom datih ovlaštenja i povrede apelantkinjinih prava.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine" broj 44/10) relevantne odredbe glase:

Član 123. stav 1. (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđivanje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.

Član 128. stav 1. (1)Jemstvo uvijek glasi na novčani iznos koji se određuje s obzirom na težinu krivičnog djela, lične i porodične prilike optuženog i imovno stanje lica koje daje jemstvo.

Član 132. stav 1. (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:a)ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, [...]

VI. Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

17. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelantkinje, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv nje, jer je njima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka (vidi Ustavni sud, odluka AP 2849/09 od 11. novembra 2009. godine, tač. 19. i 20. dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostala prava

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 K 040290 12 Kž 5 od 25. maja 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom da je apelacija protiv navedenog rješenja podnesena jula 2012. godine, Ustavni sud ukazuje da je apelacija podnesena u roku koji je propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelantkinja pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 5. Evropske konvencije i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

22. U vezi s navodima o kršenju ovih prava, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta i apelantkinjinih navoda proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o osporavanju zakonitosti lišavanja slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije, a ne o uskraćivanju slobode kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Slijedom toga, Ustavni sud će ispitati samo apelantkinjine navode u odnosu na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...]

c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne. [...]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.

25. U konkretnom slučaju apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

26. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

27. Ustavni sud ukazuje da je, u smislu člana 132. stav 1. ZKP, opšti uslov za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. U konkretnom slučaju apelantkinja i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je učinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Međutim, apelantkinja osporava da su postojali drugi relevantni razlozi za produženje pritvora propisani odredbama člana 132. stav 1. tačka a) ZKP. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali da je apelantkinja više godina bila nedostupna organima krivičnog gonjenja Bosne i Hercegovine, odnosno da se krila u više gradova u Bosni i Hercegovini i pod drugim imenom, te da okolnosti opravdavaju produženje pritvora po osnovu člana 132. stav 1. tačka a) ZKP. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je pitanje kada se optuženi krije faktičko pitanje, te da se pod tim podrazumijevaju mjere i radnje koje je to lice preduzelo s namjerom da izbjegne odazivanje, odnosno prisustvo u krivičnom postupku (npr. skrivanje u mjestu prebivališta tako da za njega ne znaju njegovi ukućani, susjedi i sl., ako promijeni adresu, a o tome ne obavijesti sud itd.). Ustavni sud ukazuje da se u tom slučaju optuženi (koji status ima apelantkinja jer je potvrđena optužnica protiv nje) može naći potragom, te narediti dovođenje, nakon čega mu se može odrediti pritvor, s tim da u svakom slučaju mora da bude utvrđeno faktičko stanje, postojanje konkretnog osnova, koje treba da bude obrazloženo. Dovodeći u vezu navedeno s utvrđenim činjeničnim stanjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi da nadležni organi nisu na pravilan način preduzeli određene procesne radnje (u pogledu slanja poziva, provjere radi utvrđivanja adrese stanovanja, prinudnog dovođenja itd.), te da stoga nisu bili ispunjeni zakonski uslovi da bi se moglo zaključiti da je neko lice u bjekstvu, potpuno neosnovani. Takođe, Ustavni sud smatra da apelantkinjini ostali navodi koji se odnose na to da su redovni sudovi u svojim ranijim odlukama (dakle, u odlukama koje nisu predmet ovog apelacionog ispitivanja) navodili da se apelantkinja pod drugim imenom prijavila u evidenciju prebivališta, kao i navodi koji se odnose na "obavještenje" (na koje je prvostepeni sud ukazao u svom rješenju), sami po sebi ne dovode u pitanje zaključak redovnih sudova da se apelantkinja krila, odnosno ne ukazuju na proizvoljno postupanje redovnih sudova u tom pogledu.

28. Konačno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantkinjin prijedlog da se umjesto pritvora odredi jemstvo ili mjera zabrane, dajući pri tome u obrazloženjima svojih odluka detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, suprotno apelantkinjinim navodima, prilikom odlučivanja o određivanju mjere jemstva cijenili sve kriterije iz člana 128. stav 1. ZKP (o čemu se posebno detaljno i jasno izjasnio drugostepeni sud odlučujući o apelantkinjinim identičnim žalbenim navodima), te su, između ostalog, cijenili i apelantkinjine lične prilike (da je majka maloljetnog djeteta, kao i da se stara o posinku) pri čemu su dali razloge zašto u datim okolnostima mjera jemstva nije adekvatna za obezbjeđivanje apelantkinjine prisutnosti, čime su ispoštovali proceduralne zahtjeve ZKP, kao i standarde iz člana 5. Evropske konvencije.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih rješenja, dali detaljno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP, koje, po mišljenju Ustavnog suda, nije ni proizvoljno niti neprihvatljivo samo po sebi. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega je opravdano daljnje zadržavanje apelantkinje u pritvoru, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad principom poštovanja prava na slobodu pojedinca.

30. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantkinjino pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Ostali navodi

31. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja kršenje ovog prava nije posebno obrazložila, tako da proizlazi da se suština navoda o povredi ovog prava odnosi na navodnu nezakonitost apelantkinjinog pritvora, o čemu je Ustavni sud već odlučio u okviru analize člana 5. Evropske konvencije. Imajući u vidu zaključak u vezi s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada sud utvrdi da je ispunjen poseban pritvorski razlog za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP, te u vezi s tim u obrazloženju rješenja o produženju pritvora navede detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje.

33. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da su apelantkinjini navodi o kršenju tog prava identični navodima iznesenim u vezi navodnog kršenja prava na ličnu slobodu i bezbjednost.

34. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2497/12 (M. K.-I.) | Sudska praksa | Aktio