Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-851/11 (J. I.)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-851/11
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 851/11, rješavajući apelaciju Jure Iličića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jure Iličića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000425 09 Rev od 9. decembra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001 633 od 13. oktobra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jure Iličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Gorice, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 23. februara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000425 od 9. decembra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011 0 Gž 08 001 633 od 13. oktobra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda, te od Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 30. decembra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. januara 2014. godine, a Okružni sud 30. januara 2014. godine. Tuženi, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 31. decembra 2013. godine, do trenutka donošenja ove odluke nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. februara 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1439/05 od 6. juna 2008. godine obavezao tuženog da apelantu preda privremeno oduzetu stvar-putničko vozilo preciznije označeno u izreci presude (u daljnjem tekstu: oduzeto vozilo). Istom presudom je određeno da se tuženi može osloboditi ove obaveze ukoliko apelantu isplati protivvrijednost oduzete stvari u iznosu od 22.229,42 KM sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja.
6. U obrazloženju prvostepene presude je, pored ostalog, navedeno da je apelant u tužbi od 10. oktobra 2005. godine tražio da mu tuženi preda oduzeto vozilo, te da je istakao da se tuženi može osloboditi ove obaveze ukoliko mu isplati protivvrijednost oduzete stvari u označenome novčanom iznosu. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je tuženi u odgovoru na tužbu, pored ostalog, tvrdio da se apelantov tužbeni zahtjev odnosi na materijalnu štetu nastalu za vrijeme rata i da se s tim u vezi pozivao na Zakon o načinu ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ratnoj šteti).
7. Dalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je apelant vlasnik oduzetog vozila, da mu je vozilo privremeno oduzeto od pripadnika vojne policije kao organa tuženog, te da privremeno oduzeto vozilo nije vraćeno apelantu. Najzad, na temelju dokaza koje je predložio tuženi utvrđeno je da on u svojim evidencijama nema podataka o oduzetom vozilu, ali, po ocjeni Osnovnog suda, ovo ne isključuje mogućnost da on raspolaže privremeno oduzetim vozilom. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, a rukovodeći se članom 37. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), kojim je regulirano da vlasnik tužbom može zahtijevati od držaoca da mu vrati individualno određenu stvar, apelantov tužbeni zahtjev za povrat oduzetog vozila ocijenjen je osnovanim. Najzad, Osnovni sud je zaključio da se radi o obavezi facultas alternativa na strani tuženog, prema kojoj može birati jedan od dva predmeta kojim će ispuniti svoju obavezu, i to na način da apelantu vrati oduzeto vozilo koje obaveze se može osloboditi i isplatom protivvrijednosti oduzete stvari.
8. Okružni sud je Presudom broj 011 0 Gž 08 001 633 od 13. oktobra 2008. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio, tako da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.
9. U obrazloženju osporene presude je ukazano da je apelant dokazao da je vlasnik oduzetog vozila, kao individualno određene stvari, čiji identitet se mogao utvrditi na osnovu provedenih dokaza, da je ono mobilisano od organa tuženog, te da je nesporno da mu vozilo nije vraćeno. Dalje, ukazano je da u toku postupka nije utvrđeno i da je oduzeto vozilo u posjedu tuženog, odnosno u njegovoj faktičkoj vlasti, a što je jedan od osnovnih elementa reivindikacione tužbe u smislu člana 37. ZOVPO. S tim u vezi je ukazano na akt Ministarstva odbrane – Zajednički štab Oružanih snaga BiH, Generalštab VRS-Tim za rasformiranje od 3. jula 2007. godine iz kog proizlazi da tuženi nema podataka o oduzetom vozilu, zbog čega ga ne može ni vratiti. Također, ukazano je da apelant nije dokazao ni da je oduzeto vozilo uništeno ili otuđeno. Dalje, Okružni sud je istakao da je apelant tužbeni zahtjev postavio kao facultas alternativa a ne kao alternativni zahtjev. S tim u vezi je ukazano da tužilac u parnici nije ovlašten istovremeno tražiti predaju u posjed stvari i isplatu vrijednosti te stvari, odnosno koji od zahtjeva će moći istaći zavisit će od toga da li se stvar nalazi u državini tuženog, pa je njeno vraćanje moguće ili se iz nekih razloga više nalazi u državini tuženog. Dalje, Okružni sud je ukazao da, ukoliko je tuženi na osnovu Uredbe o provođenju materijalne obaveze, mobilisao apelantovo vozilo i poslije rata ga nije vratio, da je bilo nužno da mu se apelant obrati radi njegovog vraćanja. S tim u vezi je ukazano da je tuženi još u odgovoru na apelantovu tužbu od 10. oktobra 2005. godine opravdano ukazao na Zakon o ratnoj šteti, koji je stupio na snagu 29. novembra 2005. godine, a prema kom se postupak priznavanja prava na naknadu materijalne štete nastale za vrijeme rata provodi putem vansudskog poravnanja kod Pravobranilaštva RS, ali samo u predmetima koji nisu pravosnažno okončani do stupanja na snagu ovog zakona.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 P 000425 09 Rev od 9. decembra 2010. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu.
11. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. S tim u vezi je ukazano da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelant vlasnik oduzetog vozila, koje mu je oduzeo organ tuženog. Međutim, u konkretnom slučaju nije utvrđeno da se predmetno vozilo nalazi kod tuženog, zbog čega, po ocjeni Vrhovnog suda, nedostaje jedna od pretpostavki za pravnu zaštitu iz člana 37. ZOVPO. Shodno navedenom, zaključeno je da je apelantov zahtjev da mu tuženi vrati oduzeto vozilo neosnovan. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantovu tvrdnju da je oduzeto vozilo u faktičkoj vlasti tuženog s obzirom da je oduzeto od organa tuženog. S tim u vezi je ukazano da je u skladu sa članom 37. ZOVPO relevantna činjenica za usvajanje tužbenog zahtjeva da je tuženi u času podnošenja tužbe prvostepenom sudu i donošenja prvostepene presude bio u posjedu oduzetog vozila, što ne proizlazi iz dokaza koje je apelant proveo, kako je pravilno zaključio i drugostepeni sud. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi prigovori o osnovanosti tužbenog zahtjeva na temelju člana 3. Zakona o ratnoj šteti. Po ocjeni Vrhovnog suda, ovo bi bilo bitno da je apelant u tužbi istakao zahtjev za vraćanje novčane protivvrijednosti oduzete stvari. S tim u vezi je ukazano da je apelant svoj tužbeni zahtjev opredijelio tako da je zahtjevao predaju u posjed oduzetog vozila, dajući mogućnost tuženom da se obaveze predaje stvari može osloboditi isplatom označenog novčanog iznosa. Po ocjeni Vrhovnog suda, ovakav tužbeni zahtjev nije zahtjev za ispunjenje obaveze alternativnom činidbom (član 55. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) kada su obje alternativne činidbe predmet spora, već facultas alternativa (član 178. ZPP), shodno kojoj, ako je tužitelj ovlašten tražiti samo jednu činidbu, može istovremeno sa podnošenjem tužbe ili do zaključenja glavne rasprave, tuženom ponuditi da mu umjesto predaje stvari isplati određeni iznos novca. Dalje, ukazano je da u tom slučaju (facultas alternativa) tužitelj ne ističe drugi zahtjev, već prepušta tuženom još jedan način oslobađanja od njegove obaveze, a zbog čega ne postoji objektivna kumulacija zahtjeva.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, iz apelantovih navoda proizlazi da smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao da je nesporno utvrđeno da je on vlasnik oduzetog vozila, kao i da se ono nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Također, apelant tvrdi da je u tužbenom zahtjevu istakao alternativni zahtjev za naknadu štete isplatom adekvatnog iznosa. Shodno navedenom, apelant smatra da je pravilnom primjenom materijalnog prava, ZOVPO i Zakona o ratnim potraživanjima, njegovom tužbenom zahtjevu za povraćaj individualno određene stvari trebalo biti udovoljeno, te da mu je trebala biti dosuđena naknada štete prouzrokovana protivpravnim pribavljanjem imovinske koristi – nevraćanjem oduzetog vozila od tuženog.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao da su razlozi za donošenje osporene presude ovog suda navedeni u njenom obrazloženju i da su, stoga, apelantovi navodi neosnovani.
14. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u cijelosti ostaje kod razloga i obrazloženja iz osporene presude, a koji su potvrđeni i presudom Vrhovnog suda.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 85/03, 58/05, 74/05, 63/07 i 49/09 ) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 55.
(...)
Tužilac može dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi istaći u jednoj tužbi, i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.
(...)
Član 178.
Ako je tužilac u tužbi tražio da mu se dosudi određena stvar, a istovremeno je u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan umjesto stvari primiti određeni novčani iznos, sud će, ako usvoji tužbeni zahtjev, izreći u presudi da se tuženi može osloboditi od davanja stvari ako plati taj novčani iznos.
16. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/08 i 36/09 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 37.st.1. i 2.
Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
17. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik RS“ br. 10/05, 1/09, 49/09 i 118/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se postupak, uslovi i kriterijumi za ostvarivanje prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja do 19. juna 1996. godine (...), Član 3.
Pravo na naknadu materijalne štete, nastale u periodu iz člana 1. ovog zakona, imaju pravna i fizička lica čija su potraživanja nastala po osnovama:
- mobilisanih ili oduzetih materijalno-fizičkih sredstava i opreme;
(...)
Član 3a.
Ostvarivanje prava iz člana 1. ovog zakona vrši se u postupku pred Pravobranilaštvom Republike Srpske.
(…)
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000425 09 Rev od 9. decembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. decembra 2010. godine a apelacija je podnesena 21. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3. e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije, te iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
(...)
25. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza.
26. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na postupak povodom apelantove tužbe za vraćanje oduzetog automobila koji je bio njegovo vlasništvo, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
27. Apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je u osporenim presudama proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelant tvrdi da je u postupku pred redovnim sudovima dokazao da je vlasnik oduzetog vozila i da se ono nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, kao i da je njegov tužbeni zahtjev bio alternativno određen, tj. da je zahtijevao naknadu štete. Shodno navedenom, apelant smatra da je njegov tužbeni zahtjev pravilnom primjenom ZOVPO i Zakona o ratnim potraživanjima trebalo usvojiti.
28. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
30. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja kako osporenih presuda, tako i presude Osnovnog suda, koji je apelantov tužbeni zahtjev usvojio, proizlazi da je, prema ocjeni sva tri suda, za raspravljanje apelantovog tužbenog zahtjeva bio relevantan član 37. ZOVPO. Ustavni sud podjeća da je navedenom odredbom regulirano da vlasnik tužbom od posjednika može tražiti povrat individualno određene stvari, te da je pri tome dužan dokazati da je vlasnik stvari, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Najzad, irelevantno je kako je vlasnik-tužilac ostao bez posjeda stvari, tj. da li je stvar dobrovoljno predao, da li je izgubio, da li mu je ukradena i sl.
31. U konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima je utvrđeno da je apelant vlasnik oduzetog vozila. Što se tiče drugog uvjeta u smislu člana 37, tj. da se oduzeto vozilo nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, sudovi su zauzeli različiti stav. Osnovni sud, koji je usvojio apelantov tužbeni zahtjev, smatrao je da činjenica da tuženi nema podataka u svojim evidencijama o oduzetom vozilu, što je utvrđeno na temelju provedenih dokaza i što apelant nije ni osporavao, ne znači da se oduzeto vozilo ne nalazi u njegovoj faktičkoj vlasti. Međutim, Vrhovni i Okružni sud su zauzeli stav da apelant nije dokazao da je oduzeto vozilo u faktičkoj vlasti tuženog, zbog čega su njegov tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. U prilog ovom stavu oba suda su istakla da faktička vlast na stvari čija se predaja traži mora postojati u trenutku podnošenja tužbe, odnosno donošenja presude, pa da se potvrda o oduzimanju vozila iz 1992. godine ne može prihvatiti kao dokaz da se oduzeto vozilo nalazi u faktičkoj vlasti tuženog i u trenutku podnošenja tužbe, odnosno donošenja presude.
32. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da vlasnička tužba za predmet ima predaju, odnosno povrat individualno određene stvari. U tom smislu teret dokazivanja je na vlasniku da se u trenutku kada podnosi tužbu za povrat tako određene stvari, odnosno u trenutku donošenja presude individualno određena stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pritom, faktička vlast ne mora da znači i neposredni posjed takve stvari od tuženog, jer faktička vlast može da se vrši i preko druge osobe kojoj je ta stvar predata. U konkretnom slučaju kao dokaz da se oduzeti auto nalazi u faktičkoj vlasti tuženog apelant je predočio potvrdu o oduzimanju vozila izdatu od organa tuženog 1992. godine. Međutim, tuženi je u toku postupka dokazao da u svojim evidencijama nema podataka o oduzetom vozilu. Pri takvom stanju stvari Ustavni sud smatra, s obzirom da apelant nije dokazao ni da je oduzeto vozilo tuženi otuđio ili da je uništeno, zaključak Vrhovnog i Okružnog suda da apelant, na kom je bio teret dokazivanja, nije dokazao da se oduzeto vozilo nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, pa da njegov tužbeni zahtjev nije osnovan u smislu člana 37. ZOVPO, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak pogrešne primjene materijalnog prava.
33. Dalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Vrhovnog i Okružnog suda da u tužbi nije istakao alternativni zahtjev za naknadu štete. U vezi s tim apelant ističe da je ovakav zahtjev istaknut i u tužbi i u toku prvostepenog postupka, kao i da je prvostepenom presudom takav zahtjev i usvojen.
34. U vezi sa ovim dijelom navoda Ustavni sud primjećuje da je u izreci prvostepene presude navedeno da se tuženi obavezuje da apelantu preda oduzeto vozilo, te da se ove obaveze može osloboditi ukoliko apelantu isplati protivvrijednost oduzetog vozila. Dalje, u obrazloženju prvostepene presude je ukazano da je apelant u tužbi tražio da mu tužena preda privremeno oduzeto vozilo, kao i da se tuženi ove obaveze može osloboditi ukoliko mu isplati protivvrijednost oduzetog vozila. Najzad, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da se radi o obavezi facultas alternativa po kojoj tuženi može da bira jedan od dva predmeta kojim će ispuniti obavezu, i to: da apelantu vrati oduzeto vozilo a od koje obaveze se može osloboditi ukoliko apelantu isplati protivvrijednost oduzetog vozila, a shodno čemu je apelantov tužbeni zahtjev usvojen. Shodno navedenom, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ni prvostepeni sud nije usvojio njegov alternativni zahtjev za naknadu štete, jer takav zahtjev nije bio ni istaknut u postupku, već je odlučivao o njegovom zahtjevu kao o facultas alternativa određujući da se tuženi može osloboditi obaveze predaje oduzetog vozila isplatom protivvrijednosti oduzetog vozila.
35. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su i Vrhovni i Okružni sud zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev postavljen kao facultas alternativa. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je članom 178. ZPP regulirano da, ako je tužilac u tužbi tražio da mu se dosudi određena stvar, a istovremeno je u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan umjesto stvari primiti određeni novčani iznos, sud će, ako usvoji tužbeni zahtjev, izreći u presudi da se tuženi može osloboditi od davanja stvari ako plati taj novčani iznos. Kada se ima u vidu sadržaj apelantovog tužbenog zahtjeva koji je interpretiran u prvostepenoj presudi, te citirana zakonska odredba ne može se prihvatiti kao osnovna apelantova tvrdnja da je pogrešan zaključak Vrhovnog i Okružnog suda da u konkretnom slučaju nije bio postavljen alternativni tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje, a kako je i ukazano u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda, da je članom 55. ZPP propisano da tužilac može dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi istaći u jednoj tužbi i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan. U konkretnom slučaju apelant je tražio predaju individualno određene stvari-oduzetog vozila, ističući da se tuženi ove obaveze može osloboditi ukoliko mu isplati protivvrijednost oduzetog vozila. Ustavni sud zapaža da je, s obzirom na navedeno, apelant tuženom prepustio mogućnost da izabere na koji način će ispunit svoju obavezu: predajom stvari ili isplatom pritivvrijednosti, ali nije tražio da, u slučaju da sud odluči da je neosnovan zahtjev za predaju stvari, odlučuje o njegovom zahtjevu da mu tuženi nadoknadi protivvrijednosti oduzetog vozila. U takvim okolnostima, s obzirom na to da, prema članu 2. ZPP, sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u osporenim odlukama redovnih sudova kada su zaključili da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan, odnosno da apelant u tužbi nije istakao alternativni zahtjev za naknadu novčane protivvrijednosti oduzete stvari.
36. Najzad, apelant je istakao da su redovni sudovi njegovom tužbenom zahtjevu trebali udovoljiti shodno Zakonu o ratnoj šteti, ali ovaj navod nije i posebno obrazlagao. Također, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda ukazano da bi odredbe navedenog zakona bile od značaja da je apelant u svom tužbenom zahtjevu tražio vraćanje novčane protivvrijednosti oduzete stvari, a što, kako je u ovoj odluci već ukazano, nije bio slučaj. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove navode ni u ovom dijelu.
37. Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim tvrdnjama, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi pogrešno utvrdili odlučnu činjenicu, tj. da nije dokazao da se oduzeto vozilo nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, kao i da su pogrešno ocijenili, shodno članu 178. ZPP, da je apelant svoj tužbeni zahtjev postavio kao fakultas alternativa, a ne kao alternativni zahtjev u smislu člana 55. ZPP, te najzad, da su pogrešno zaključili da se nisu stekli uvjeti iz člana 37. ZOVPO a zbog čega su njegov tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.
38. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava nije posebno obrazložio, već da se navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na efektivni pravni lijek
40. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku, budući da je protiv presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je razmotrio apelantove revizione navode i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Činjenica da revizija nije rezultirala apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje, niti da su na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe na način koji ostavlja utisak proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.
42. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na efektivni pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu kada je apelantu na raspolaganju bila mogućnost da izjavi reviziju protiv osporenje drugostepene presude koju je apelant i koristio, te kada je Vrhovni sud razmotrio aplantove navode i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić