Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-663/11 (INA BH d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-663/11
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 663/11, rješavajući apelaciju INA BH d.d. Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 12. ožujka 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija INA BH d.d. Sarajevo izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 901089 09 Rev od 21. listopada 2010.
godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 901089 09 Pz od 12. listopada 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 901089 99 Ps od 26. rujna 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. INA BH d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Častimir Mandarić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 11. veljače 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 901089 09 Rev od 21. listopada 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 901089 09 Pz od 12. listopada 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 901089 99 Ps od 26. rujna 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te Hercegovačko-neretvanskog kantona – Ministarstva unutarnjih poslova Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupana Kantonalno javno pravobraniteljstvo, zatraženo je 11. prosinca 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju 23. prosinca 2013. godine, a Kantonalni sud je odgovor dostavio 20. prosinca 2013. godine. Tuženi je odgovor dostavio 18. prosinca 2013. godine.
4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. veljače 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Općinski sud je Presudom broj 07 58 Ps 901089 99 Ps od 26. rujna 2008. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tuženog radi isplate, odbio kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi da mu na ime duga isplati označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove postupka. Apelant je obvezan tuženom naknaditi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.
7. Apelant je u tijeku postupka tvrdio da je policijskim postajama u okviru Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske republike Herceg-Bosna (u daljnjem tekstu: MUP HRHB) u označenom vremenskom razdoblju isporučivao gorivo, u prilog čemu je predočio naznačene račune. Također, apelant je tvrdio da je tuženi pravni sljednik MUP-a HRHB, pa da je dužan isplatiti mu dug nastao po osnovi isporuke goriva.
8. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da u postupku nije bilo sporno da je gorivo isporučivano policijskim postajama u okviru MUP-a HRHB, ali da je u tijeku postupka tuženi, pored ostalog, isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, tj. da on nije pravni sljednik bivše Hrvatske republike Herceg Bosna (u daljnjem tekstu: HRHB). Općinski sud je, odlučujući o ovom prigovoru tuženog, pored ostalog, ukazao da je točkom A.4. Sporazuma o oživotvorenju Federacije BiH predviđeno da će paralelno sa prijenosom funkcija sa Vlade RBiH na Vladu Federacije BiH doći do prijenosa svih funkcija postojećih civilnih vlasti i tijela na području Federacije BiH pod kontrolom HVO-a na institucije Federacije BiH a te će se vlasti i tijela raspustiti mjesec dana nakon usvajanja zakonskih prijedloga u pojedinim oblastima. Sukladno navedneom, zaključeno je da tuženi nije pravni sljednik MUP-a HRHB Mostar.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Ps 901089 09 Pz od 12. listopada 2009.
godine apelantov priziv djelomično uvažio u pogledu odluke o troškovima postupka i u tom dijelu prvostupanjsku presudu preinačio na način da je apelanta obvezao da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu nižem od onoga koji je bio određen prvostupanjskom presudom, dok je u preostalom dijelu prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude je ukazano da taj sud u cijelosti prihvaća razloge i obrazloženja prvostupanjskog suda u pogledu (ne) postojanja pasivne legitimacije tuženog, odnosno da tuženi ni po kojoj osnovi nije pravni sljednik institucija HRHB pa se ne može obvezati na naknadu potraživanja nastalih u razdoblju kada su te institucije djelovale.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 901089 09 Rev od 21. listopada 2010. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostupanjske presude odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da su odluke nižestupanjskih sudova pravilne i da je po ocjeni i tog suda apelantov tužbeni zahtjev trebalo odbiti zbog istaknutog prigovora nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog. Dalje, neutemeljenim je ocijenjeno apelantovo pozivanje na članak 80. Zakona o unutarnjim poslovima Hercegovačko-neretvanskog kantona („Službene novine HNK“ broj 2/98). Naime, apelant je tvrdio da iz navedene odredbe proizlazi da ministar donosi propise koji se tiču materijalnog poslovanja, što, po njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da je tuženi pravni sljednik HRHB, jer se do stupanja na snagu tih propisa imaju primjenjivati zatečeni propisi pa da se radi o propisima administrativnog aranžmana HRHB koji se imaju primijeniti na konkretni slučaj. S tim u svezi je ukazano da je u stavku 2. članka 80. Zakona o unutarnjim poslovima HNK regulirano da će se propisi iz članka 79. ovog članka donijeti u roku od dva mjeseca od stupanja na snagu ovog zakona, a u stavku 3. da će se do stupanja na snagu propisa iz stavka 2. i drugih propisa u oblasti unutarnjih poslova iz nadležnosti kantona, primjenjivati zatečeni propisi koji su bili na snazi na području kantona. Dalje, ukazano je da su u članku 79, koji je u svezi sa člankom 80. Zakona o unutarnjim poslovima HNK, bliže navedeni propisi koje će donijeti ministar uz suglasnost sa svojim zamjenikom, pa je tako u stavku 1. alineja 5. propisano da će se donijeti propisi o materijalnom poslovanju sa predmetima naoružanja i opreme u ministarstvu, što upućuje na zaključak da se ne radi o propisima koji se odnose na materijalno poslovanje ministarstva, niti se radi o propisima administrativnog aranžmana HRHB, kako je apelant tvrdio. Sukladno navedenom, zaključeno je da članak 80. Zakona o unutarnjim poslovima HNK nije primjenjiv.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
12. Apelant tvrdi da je u tijeku postupka, pozivajući se na odredbe materijalnog prava, detaljno iznosio razloge osnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu postojanja pasivne legitimacije tuženog. Po apelantovom mišljenju, redoviti sudovi su proizvoljnim tumačenjem odredbi na kojima temelje svoje odluke zauzeli pogrešan stav u pogledu pasivne legitimacije tuženog. Pritom, apelant ukazuje da je u postupku dokazao da je na temelju poslovne suradnje tuženom za isporučenu robu uredno ispostavio fakture koje do podnošenja tužbe ovaj nije osporio. Zbog navedenog, te obzirom na navode iz priziva i revizije iz kojih je očigledno da je tuženi pasivno legitimiran, apelant smatra da obrazloženja osporenih presuda ne sadrže valjane razloge za odlučenja redovitih sudova.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da ostaje kod razloga danih u obrazloženju svoje odluke i da smatra da su apelantovi navodi o povredi navedenih prava neutemeljeni.
14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da ostaje kod razloga i obrazloženja iz svoje odluke i da ne smatra da su apelantu povrijeđena bilo koja prava, kao ni prava na koja ukazuje u apelaciji u postupku pred tim sudom.
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju ukazao da apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda njegovih prava u postupku pred tim sudom, te da smatra da je njegova odluka donijeta sukladno zakonu.
16. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istaknuo da apelant ne navodi koje odredbe materijalnog prava su arbitrarno primijenjene, odnosno za koje odlučne okolnosti sudovi nisu dali valjane razloge za presuđenje, zbog čega smatra da je apelacija neutemeljena.
V. Relevantni propisi
17. Sporazum o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
II. Odluke
A. Prenos odgovornosti na Federaciju (...)
4. Paralelno sa prenosom funkcija s Vlade Republike na Vladu Federacije, doći će do prenosa svih funkcija postojećih civilnih vlasti i organa u područjima Federacije pod kontrolom HVO-a na institucije Federacije, a te će se vlasti i organi raspustiti mjesec dana nakon usvajanja spomenutih zakonskih prijedloga.
(...)
18. Zakon o unutarnjim poslovima Hercegovačko-neretvanskog kantona („Službene novine HNK“ broj 2/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 79.
Ministar je ovlašten da uz saglasnost sa svojim zamjenikom donese bliže propise o: (...)
-materijalnom poslovanju sa predmetnima naoružanja i opreme u Ministarstvu;
(...)
Član 80.
(...)
Propisi iz člana 79. ovog Zakona donijet će se u roku od dva mjeseca od stupanja na snagu ovog zakona.
Do stupanja na snagu propisa iz stava 2. ovog člana i drugih propisa iz područja unutrašnjih poslova iz nadležnosti Kantona shodno će se primjenjivati zatečeni propisi koji su bili na snazi na području Kantona do dana stupanja na snagu ovog Zakona.
VI. Dopustivost
19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 901089 09 Rev od 21. listopada 2010. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 14. prosinca 2010. godine, a apelacija je podnesena 11. veljače 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak odnosi na naplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga će Ustavni sud ispitati apelantove navode o povredi ovog prava.
27. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da su redoviti sudovi pogrešno zaključili kako tuženi nije pravni sljednik MUP-a HRHB, zbog čega su pogrešno primijenili materijalno pravo i njegov tužbeni zahtjev odbili zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog.
28. U svezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, imajući u vidu pitanja koja apelant ističe, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
30. U konkretnom slučaju redoviti sudovi su zaključili da tuženi nije pasivno legitimiran u konkretnom sporu jer se ne može smatrati pravnim sljednikom MUP-a HR HB. U prilog ovom stavu, redoviti sudovi su, pored ostalog, ukazali na član A.4. Sporazuma o oživotvorenju Federacije BiH, kojim je regulirano da će, paralelno sa prijenosom funkcija sa Vlade RBiH na Vladu Federacije BiH, doći do prijenosa svih funkcija postojećih civilnih vlasti i tijela na području Federacije BiH pod kontrolom HVO-a na institucije Federacije BiH a te će se vlasti i tijela raspustiti mjesec dana nakon usvajanja zakonskih prijedloga u pojedinim oblastima.
31. Ustavni sud smatra da ovakav stav redovitih sudova nije proizvoljan i, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne dovodi u pitanje pravilnu primjenu materijalnog prava. S tim u svezi Ustavni sud ukazuje da ni iz Ustava Federacije BiH, kao ni iz citirane odredbe Sporazuma, odnosno Zakona o unutarnjim poslovima HNK, koji je donijet nakon zaključenja Sporazuma, kojim je regulirano ustrojstvo, nadležnost, prava i dužnosti tuženog, nije regulirano da bilo koja od nižih organizacijskih jedinica unutar Federacije preuzima odgovornost za ranije nastala prava i obveze koje je Federacija u postupku prijenosa preuzela od civilnih vlasti i tijela pod kontrolom HVO-a (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 977/06 od 17. studenog 2008. godine, točka 40, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2774/10 od 22. ožujka 2013. godine, tačka 41, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
32. Najzad, u svezi sa apelantovim izričitim ukazivanjem na članak 80. Zakona o unutarnjim poslovima HNK, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ukazao da se ni navedena odredba ne može tumačiti na način koji bi bio u prilog apelantovoj tvrdnji da je tuženi pravni sljednik MUP-a HRHB. Vrhovni sud je ukazao da je člankom 79. Zakona o unutarnjim poslovima HNK regulirano da će ministar, uz suglasnost sa zamjenikom, pored ostalog, donijeti i pravilnik o materijalnom poslovanju sa predmetima naoružanja i opreme u Ministarstvu, što upućuje na zaključak da se ne radi o propisima koji se odnose na materijalno poslovanje ministarstva, kako je apelant tvrdio u tijeku postupka, odnosno da se ne radi o propisima administrativnog aranžmana
HRHB.
33. Imajući u vidu činjenična utvrđenja koja među strankama i nisu bila sporna, te relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud smatra da razlozi i obrazloženja koje su ponudili redoviti sudovi, na kojima su utemeljili zaključak da tuženi nije pasivno legitimiran suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavljaju dojam proizvoljnosti i pogrešne primjene materijalnog prava.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
Ostali navodi
35. Obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra nesvrsishodnim da posebice ispituje identične apelantove navode u odnosu na pravo iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi primjenu materijalnog prava utemeljili na razlozima i obrazloženjima koja ne ostavljaju dojam proizvoljnosti i arbitrarne primjene materijalnog prava.
37. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić