Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5466/10 (Š. O.)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-5466/10
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5466/10, rješavajući apelaciju Šemsudina Oglića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šemsudina Oglića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900266 09 od 28. septembra 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007 0 Gž 08 000 232 od 23.
oktobra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Šemsudin Oglić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara kojeg zastupaju Faruk Ćupina i Sanja Začinović, advokati iz Mostara, podnio je 7. decembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900266 09 od 28. septembra 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007 0 Gž 08 000 232 od 23. oktobra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, te Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Envera Čizmića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kao učesnika u postupku, zatraženo je 28. oktobra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. novembra 2013. godine, a Kantonalni sud 18. novembra 2013. godine. Općinski sud i tužitelj nisu dostavili odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 27. novembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj P-600/04 od 24. novembra 2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se apelant obaveže da iseli i preda u posjed tužitelju, slobodnu od lica i stvari, porodičnu kuću ukupne površine 88 m², izgrađenu na nekretnini koja je pobliže precizirana u izreci presude, u ulici Šehovina broj 7 u Mostaru (u daljnjem tekstu: predmetna kuća). U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj u tužbi i na ročištima istakao, a što je i provedenim dokazima nesporno utvrđeno, da su 1959. godine prednici tužitelja otac Junuz Čizmić i brat Senad Čizmić kupili tu kuću od Fadile Drljević kao vlasnice kuće, te da je u zemljišnim knjigama na toj kući upisano pravo vlasništva u korist tužitelja i njegovog brata sa ½ djela. Općinski sud je također naveo da je uvidom u Rješenje PIO Filijala Mostar broj 470 od 16. maja 1955. godine utvrdio da je apelantovoj majci priznato svojstvo nositeljice stanarskog prava na stanu u toj kući, te da je ona koristila za stanovanje njenu ukupnu površinu „od 80 m²“. Općinski sud je također utvrdio da je apelant u svojstvu člana porodičnog domaćinstva živio u zajednici sa svojom majkom, te da se još uvijek nalazi u posjedu te kuće, jer ju je nastavio koristiti i nakon majčine smrti, koja je umrla 1974. godine. Također, Općinski sud je naveo da je apelant uredno izmirivao svoje obaveze po osnovu stanovanja, u vidu plaćanja mjesečne zakupnine-stanarine, tužitelju odnosno njegovoj porodici. Općinski sud je dalje obrazložio da je uvidom u zapisnik Službe za stambene poslove, rekonstrukciju i katastar nekretnina Općine Mostar Stari grad (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) od 26. marta 2001. godine utvrdio da je u njemu konstatovano da je apelant u prisustvu komisije općinske službe - Uprave za stambene poslove i predstavnika PIO - Filijala u Mostaru uveden u posjed stana u ulici Tekija broj 51a u Mostaru, na kojem mu je priznato svojstvo nosioca stanarskog prava. Međutim Općinski sud je istakao da navedeni zapisnik nije ocijenio valjanom ispravom u smislu odredbe člana 132. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a), budući da on „ne sadrži broj, datum i pečat službe koja ga je sačinila“. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da apelantu u smislu odredbi čl. 6. i 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima koje je citirao pripada pravo da nesmetano nastavi da koristi stan odnosno kuću, budući da je po mišljenju Općinskog suda nesporno dokazano da je apelant kao član porodičnog domaćinstva trajno živio u zajednici sa svojom majkom kao nositeljicom stanarskog prava, te da je i nakon smrti majke 1974. godine ostao u posjedu kuće u kojoj živi sa svojom porodicom. Općinski sud je također zaključio da tužitelj na osnovu provedenih dokaza nije, u smislu odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazao svoju tvrdnju da je apelant stekao stanarsko pravo na drugom stanu koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, odnosno da su se u smislu odredbe člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima stekli uslovi da apelant trajno prestane koristiti spornu kuću.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 007 0 Gž 06 000 058 od 18. maja 2006. godine odbijena je žalba tužitelja i prvostepena presuda je potvrđena s obrazloženjem da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima.
8. Postupajući po reviziji tužitelja, Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-06-000 926 od 19. juna 2007. godine ukinuo presudu Kantonalnog suda od 18. maja 2006. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje sa uputom da cijeni okolnosti da li je apelantovoj majci priznat status nositeljice stanarskog prava na prostoru u toj kući u površini od 16 m² ili 88 m², te da li je apelant u skladu s odredbom člana 22. Zakona o stambenim odnosima prenio stanarsko pravo s majke, koja je umrla, na svoje ime.
9. Kantonalni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 007-0-Gž-08-000 232 od 23. oktobra 2008. godine kojom je žalbu tužitelja uvažio, te prvostepenu presudu preinačio i obavezao apelanta da iseli i preda u posjed tužitelju predmetnu kuću na način preciziran u izreci presude uz naknadu troškova postupka u iznosu od 2.300,00 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te naveo da je osnovan žalbeni navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, propisano da „vlasnik može tužbom zahtijevati povraćaj individualno određene stvari i mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, te da se ona nalazi u faktičkom posjedu tuženog“. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je tužitelj u toku postupka dokazao da je suvlasnik sa svojim bratom na predmetnoj kući sa ½ dijela, te da se apelant nalazi u posjedu kuće jer smatra da mu u skladu s odredbom člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima pripada pravo da nesmetano koristiti kuću i nakon smrti svoje majke, budući da je kao član porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima) živio u zajednici sa svojom majkom sve do njene smrti. Kantonalni sud je također naveo da je apelantovoj majci bilo priznato svojstvo nositeljice stanarskog prava na prostoru od 16 m², a ne 88 m², a što evidentno proizlazi iz dokaza u spisu. Također, Kantonalni sud je ukazao da prema stanju spisa, apelant u toku postupka nije dokazao da je nakon majčine smrti, koja je umrla 1974. godine, u roku od tri mjeseca zatražio od vlasnika-tužitelja prenos stanarskog prava na svoje ime, a shodno odredbi člana 22. Zakona o stambenim odnosima. Pored navedenog Kantonalni sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantu kao nosiocu stanarskog prava vraćen u posjed stan u ulici Tekija broj 52 u Mostaru, a što je prvenstveno utvrđeno na osnovu uvjerenja službe za stambene poslove broj 13-II-25-1252/04 od 21. jula 2004. godine.
10. Imajući u vidu odredbu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojom je propisano da „vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, pri čemu vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (apelanta), Kantonalni sud je primjenom navedene zakonske odredbe zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonske pretpostavke propisane u citiranoj odredbi člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima te je u skladu s odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
11. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 P 900266 09 od 28. septembra 2010. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje i pravne stavove nižestepenih sudova, te je zaključio da su neosnovani apelantovi revizioni prigovori. Naime, Vrhovni sud je ukazao na nespornu činjenicu da je u zemljišnim knjigama na predmetnoj kući upisano pravo vlasništva u korist tužitelja i njegovog brata Senada Čizmića sa ½ dijela, te da je apelantovoj majci bilo priznato svojstvo nositeljice stanarskog prava na stambenom prostoru u kući površine od 16 m², a ne 88 m², s tim da je predmetnu kuću koristila za stanovanje u ukupnoj površini od 88 m² sve do smrti 1974. godine. Također, Vrhovni sud je naveo da je apelant u svojstvu člana porodičnog domaćinstva stanovao s majkom u toj kući, te da ju je i nakon majčine smrti nastavio koristiti temeljeći svoje pravo na odredbi člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da apelant u toku postupka nije dokazao da je nakon smrti svoje majke zatražio prenos stanarskog prava na svoje ime shodno odredbi člana 22. Zakona o stambenim odnosima. Budući da iz provedenih dokaza (Uvjerenje službe za stambene poslove broj 13-II-25-1252/04 od 21. jula 2004. godine) proizlazi da je apelant kao nosilac stanarskog prava uveden u posjed stana u ulici Tekija broj 51a, Vrhovni sud je zaključio da apelant nema pravo da u smislu odredbe člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima nastavi sa korištenjem stana, odnosno te kuće (član 22. stav 3. Zakona o stambenim odnosima). Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je u skladu s odredbom člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja zbog čega je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da su sudovi pogrešno zaključili da nema pravo „da nastavi s korištenjem stana“, jer nije u skladu s odredbom člana 22. Zakona o stambenim odnosima dokazao da je zatražio prenos stanarskog prava na svoje ime nakon majčine smrti. S tim u vezi apelant je istakao da je u toku cijelog postupka tvrdio i dokazao da je u toj kući živio s majkom kao član porodičnog domaćinstva sve do njene smrti 1974. godine, te smatra da iz dokaza koji su provedeni u toku postupka jasno proizlazi da je shodno odredbi člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima „stekao stanarsko pravo na tom stanu“, što je po apelantovom mišljenju prvostepeni sud i pravilno zaključio. Naime, apelant je istakao da navedeno prvenstveno proizlazi iz Uvjerenja općine Stari grad Mostar broj 03-06-07/03 od 17. marta 2003. godine jer je iz njega „vidljivo da je tokom 1991. godine živio u kući sa svojom porodicom“. Također, apelant je istakao da i iz zahtjeva za utvrđenje nužnih radova i rješenja Općinske komisije za urbanizam od 11. juna 1986. godine proizlazi da je on tokom 1986. godine kao nosilac stanarskog prava podnosio zahtjev za nužne opravke zgrade.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju naveo da su u osporenoj odluci Vrhovnog suda pravilno primijenjene relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima na način koji po mišljenju suda nije u suprotnosti s Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Kantonalni sud smatra da je svoju presudu donio pravilnom primjenom materijalnog prava, te da nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
16. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89, te „Službeni list RBiH“ broj 2/93 i „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu čla novi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
Član 22.stav 3.
Ako davalac stana na korišćenje smatra da ni jedno od lica, koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi s korišćenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 900 266 09 Rev od 28. septembra 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. oktobra 2010. godine, a apelacija je podnesena 8. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud prije svega zapaža da je postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda vođen povodom zahtjeva tužitelja radi iseljenja apelanta i predaje u posjed predmetnog stana, dakle, da je predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
24. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdili da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev, te da su svoj zaključak temeljili na relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud svoje odluke po navedenim pitanjima obrazložili na argumentovan i jasan način koji ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno i koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da su navedeni sudovi u svojim presudama, suprotno apelantovim navodima, utvrdili da je apelantova majka bila nositeljica stanarskog prava na stambenom prostoru u toj kući od 16 m², te da apelantu ne pripada pravo da nastavi s korištenjem stana imajući u vidu činjenicu da apelant nije u roku od tri mjeseca nakon majčine smrti zatražio od vlasnika – tužitelja prenos stanarskog prava na svoje ime u smislu odredbe člana 22. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Pored toga, Vrhovni sud i Kantonalni sud su utvrdili i činjenicu da je apelant kao nosilac stanarskog prava uveden u posjed u ulici Tekija broj 52a u Mostaru, te da stoga nema pravo da nastavi s korištenjem stana odnosno kuće u smislu odredbe člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kao i ZPP-a na kojima su Vrhovni sud i Kantonalni sud utemeljili svoje odluke, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda i Kantonalnog suda niti u zaključku da je zahtjev tužitelja osnovan. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske.
Pravo na imovinu
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva dali jasne razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić