Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5227/13 (R. D.)

Odluka donesena 12. 03. 2014.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Apelacija preuranjena
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5227/13

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5227/13, rješavajući apelaciju R. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija R. D., podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 140509 13 Kž 3 od 10. decembra 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 140509 13 Kv 2 od 2. decembra 2013. godine, u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. D., podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 140509 13 Kž 3 od 10. decembra 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 140509 13 Kv 2 od 2. decembra 2013. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. R. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nijaz Đuliman, advokat iz Mostara, podnio je 19. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 140509 13 Kž 3 od 10. decembra 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 140509 13 Kv 2 od 2. decembra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 14. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud, Kantonalni sud i Tužiteljstvo su dostavili odgovore na apelaciju 20, 21. i 24. januara 2014. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Rješenjem broj 58 0 K 140509 13 Kpp od 12. oktobra 2013. godine, Općinski sud [sudija za prethodni postupak] je apelantu odredio pritvor u trajanju od najduže mjesec dana počevši od 10. oktobra 2013. godine, iz razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da iz podnesenog prijedloga za određivanje pritvora i dostavljenih dokaza uz prijedlog (pobliže navedenih i opisanih u obrazloženju) proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Također, kako je Općinski sud utvrdio, postoje i posebni razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a FBiH, odnosno naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, kao i druge osobe od kojih je, kako se osnovano sumnja, nabavljao opojnu drogu kokain. Zatim, Općinski sud je utvrdio da, u smislu odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da postoje i posebni razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. U vezi s tim je navedeno da se u Mostaru povećao broj konzumenata opojnih droga, a sa povećanjem konzumenata opojnih droga povećava se i broj izvršitelja drugih krivičnih djela, a najčešće krivičnih djela protiv imovine jer korisnici opojnih droga na taj način dolaze do novca za njenu kupovinu.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Općinski sud [vijeće] je donio Rješenje broj 58 0 K 140509 13 Kv od 16. oktobra 2013. godine kojim je, u odnosu na razloge za određivanje pritvora apelantu iz odredbi člana 146. stav 1. tač. b) i c) žalbu odbio, a u odnosu na razlog za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) žalbu uvažio. U obrazloženju rješenja Općinski sud je, između ostalog, istakao da je osporena odluka pravilna u dijelu kojim je određen pritvor apelantu iz osnova propisanih odredbama člana 146. stav 1. tač. b) i c). S druge strane, kako je dalje naveo Općinski sud, krivično djelo za koje se apelant sumnjiči je tipično djelo urbane sredine i praktično se svaki dan prodaja droge odvija u centru grada, pa se ta okolnost ne može smatrati vanrednom i posebnom niti može imati utjecaja na donošenje odluke za pritvaranje po osnovu razloga iz tačke d) člana 146. ZKP FBiH, slijedom čega je u tom dijelu apelantova žalba uvažena.

8. Odlučujući o prijedlogu Tužiteljstva za produženje pritvora apelantu od 6. novembra 2013. godine kao i prijedlogu apelantovog branitelja za ukidanje pritvora apelantu od 5. novembra 2013. godine, Općinski sud [vijeće] je Rješenjem broj 58 0 K 140509 13 Kv 2 od 8. novembra 2013. godine prijedlog Tužiteljstva odbio a prijedlog apelantovog branitelja usvojio i slijedom toga ukinuo pritvor apelantu te odredio da se apelant odmah pušta na slobodu. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Tužiteljstvo na ročištu održanom 8. novembra 2013. godine predložilo da se apelantu pritvor produži za dva mjeseca. Dalje, Općinski sud je istakao da je u pogledu osnovnog razloga za određivanje pritvora - da postoji osnovana sumnja o počinjenju krivičnog djela, Tužiteljstvo dostavilo dovoljno dokaza. Međutim, kako je dalje istakao Općinski sud, u konkretnom slučaju više ne postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Zatim, u pogledu postojanja razloga za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a FBiH, Općinski sud je istakao kako smatra da ne postoji ni ovaj razlog. Naime, prema stavu Općinskog suda, potrebno je konkretno navesti koje sve radnje Tužiteljstvo treba još završiti, a koje nije iz opravdanih razloga završilo tokom dosadašnje istrage, te da se odredi koji je rok potreban.

9. Odlučujući o žalbi Tužiteljstva, Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 K 140509 13 Kž od 14. novembra 2013. godine žalbu uvažio i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 150. ZKP FBiH propisano da o prijedlogu za ukidanje pritvora u toku trajanja istrage odlučuje sudija za prethodni postupak a ne vijeće, pa da se stoga taj dio pobijanog rješenja ukida i upućuje Općinski sud da navedeni prijedlog dostavi sudiji za prethodni postupak. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud, cijeneći postojanje razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tačka b), bio dužan ocijeniti dokaze koje je Tužiteljstvo priložilo uz prijedlog za produženje pritvora i iz izvedenih dokaza ocijeniti da li je došlo do pokušaja da se plati svjedoku A. H. D. da promijeni iskaz i ocijeniti da li je to naročita okolnost koja ukazuje da apelant uz pomoć drugih osoba vrši uticaj na svjedoke, pa tek onda odlučiti o tome da li postoji navedeni pritvorski razlog. Također, prema stavu Kantonalnog suda pogrešan je i zaključak Općinskog suda u pogledu obrazloženja za pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c).

10. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je Rješenjem broj 58 0 K 140509 13 Kv 2 od 19. novembra 2013. godine prijedlog Tužiteljstva odbio kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Tužiteljstvo na okolnosti postojanja razloga za određivanje pritvora iz osnova navedenih u odredbama člana 146. stav 1. tačka b) saslušalo četiri poimenično navedena svjedoka, čije je iskaze Općinski sud interpretirao te naglasio da se iz njih ne može na nesumnjiv način zaključiti da su dokazane odlučne tvrdnje da je apelant vršio utjecaj na svjedoka A.H.D. da promijeni iskaz nudeći mu novac. Dalje je u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH Općinski sud naglasio da iz priloženih dokaza nije sporno da je apelant kažnjavan i te da su mu izricane uvjetne osude, ali ne za krivična djela protiv zdravlja ljudi. Osim toga, vijeće je naglasilo da je apelant na slobodi od 8. novembra 2013. godine, te da ne postoje dokazi da je preduzimao bilo kakvu radnju koja bi bila naznaka o ponavljanju krivičnog djela.

11. Odlučujući o žalbi Tužiteljstva, Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 K 140509 13 Kž 2 od 28. novembra 2013. godine žalbu uvažio i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da u istrazi, kao fazi krivičnog postupka, nije potrebno vrijednosno cijeniti iskaze svjedoka jer se takva ocjena može vršiti samo u kontradiktornom postupku. Pri tome je Kantonalni sud ukazao i na dokaz dostavljen uz prijedlog za produženje pritvora iz kojeg proizilazi da je jedan od svjedoka izjavio da ga nakon davanja iskaza njegovog sina u Tužiteljstvu prate nepoznate osobe, a tu činjenicu Općinski sud nije sagledao u kontekstu ostalih dokaza. Pored toga, Kantonalni sud je naglasio da je Općinski sud potpuno zanemario činjenice da je utvrdio kako postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo prodajom opojne droge kokaina, do koje se ne može doći slučajno, i to u periodu od aprila 2013. godine pa nadalje od kada su prema njemu provedene i posebne istražne radnje.

12. Naročito je Kantonalni sud istakao da, iz instruktivnih razloga, ukazuje Općinskom sudu da je bespotrebno održao ročište povodom prijedloga za produženje pritvora nakon ukidanja ranijeg rješenja kojim je odbio prijedlog Tužiteljstva, budući da je takvo ročište održano nakon podnesenog prijedloga Tužiteljstva, tako da nije potrebno ponovo, povodom rješenja Kantonalnog suda, održavati ročište, te da je potrebno da Općinski sud ponovno odluči o podnesenom prijedlogu vodeći računa o hitnosti, s obzirom na vrijeme od podnesenog prijedloga.

Osporena rješenja

13. Rješenjem broj 58 0 K 140509 13 Kv 2 od 2. decembra 2013. godine, Općinski sud je apelantu [koji se nalazio na slobodi do donošenja rješenja] produžio pritvor u trajanju od dva mjeseca računajući od dana lišavanja slobode [zbog razloga propisnih članom 146. stav 1. tač. b) i c)]. U obrazloženju rješenja je naveden tok postupka od donošenja Rješenja broj 58 0 K 140509 13 Kpp od 12. oktobra 2013. godine, te da je 6. novembra 2013. godine Tužiteljstvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu. Zatim, Općinski sud je istakao da je Tužiteljstvo dostavilo dovoljno dokaza iz kojih nesumnjivo proizilazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo. U vezi s tim je navedeno da je izvršenom posebnom istražnom radnjom simuliran otkup predmeta koji je izvršen 16. septembra 2013. godine. Tom prilikom je prikriveni istražitelj FUP-a kodnog imena Adnan dogovorio kupovinu opojne droge od osobe A. H. D., za koju se u toku istrage utvrdilo da ima česte kontakte sa apelantom od kojeg kupuje opojnu drogu. Navedeno je da je na dogovoreni dan otkupa opojne droge A. H. D. došao s apelantom koji ga je dovezao na svom motoru, nakon čega je A. H. D. stupio u kontakt s prikrivenim istražiteljem i predao mu pet paketića sa NN materijom za koje mu je prikriveni istražitelj platio iznos od 530,00 KM. Dalje je navedeno da su navedeni paketići NN materije vještačeni, te je prema nalazu i mišljenju vještaka od 18. septembra 2013. godine utvrđeno da se radi o kokainu. Sve navedeno što se dešavalo 16. septembra 2013. godine, na dan otkupa, kao i činjenicu da je A.H.D. na mjesto otkupa dovezao apelant i sam čin otkupa zabilježen je u Izvještaju o provođenju posebnih istražnih radnji Tajno praćenje i tehničko snimanje osoba od 9. oktobra 2013. godine. Također, kako je naveo Općinski sud, A. H. D. je saslušan u svojstvu svjedoka 11. oktobra 2013. godine i u svom iskazu je potvrdio navedene činjenice te je, u prilog tome, navedeno šta je sve taj svjedok izjavio. Također, navedeno je i da je prilikom pretresa apelantovog stana pronađena i oduzeta vaga za precizno vaganje koja je navedena u Izvještaju o izvršenom pretresu od 10. oktobra 2013. godine. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da protiv apelanta postoji dovoljno dokaza, da postoji osnovana sumnja kao opći uvjet za produženje pritvora.

14. Što se tiče posebnog uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka b), Općinski sud je naveo da je Tužiteljstvo saslušalo svjedoke A. H. D., E. F., M. D., te S. M. i da je analizom svih tih iskaza zaključio da su dokazane odlučne činjenice da je apelant preko S. J. vršio utjecaj na svjedoka A. H. D. da promijeni iskaz nudeći mu novac. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da su iskazi A. H. D. i iskaz svjedoka S. M. o odlučnim činjenicama sasvim suprotni. Međutim, kako je dalje istakao Općinski sud, kada se uzmu u obzir iskazi svjedoka E. F. i M. D., njihovom analiziranjem se zaključuje da je došlo do pokušaja da se plaćanja A.H.D. u zamjenu da promijeni iskaz. Slijedom toga, Općinski sud je istakao da su dostavljeni dokazi dovoljni za zaključak da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke.

15. Nadalje u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c), Općinski sud je istakao da je iz izvoda iz kaznene evidencije na apelantovo ime od 12. oktobra 2013. godine vidljivo da je u više navrata kažnjavan i da su mu izrečene uvjetne osude, i to presudama Općinskog suda od 18. februara 1998. godine - za krivično djelo iznude; 17. decembra 2008. godine - za krivično djelo izazivanja opće opasnosti; 24. marta 2011. godine - za krivično djelo teške tjelesne ozljede. Dalje je navedeno kako je utvrđeno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od jedne do 10 godina, znači može se izreći kazna zatvora od tri godine i teža. Pri tome je Općinski sud istakao da se protiv apelanta vodi istraga zbog postojanja osnovane sumnje da nabavlja i prodaje drogu kokain, da su provedene posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba uz korištenje prikrivenog istražitelja, da je provedena posebna istražna radnja simuliranog otkupa a nakon čestih kontakata apelanta s A. H. D., da je apelant dovezao tog svjedoka na mjesto otkupa droge, da ga je apelant čekao u blizini, da je droga oduzeta od A. H. D., da je u apelantovoj kući pronađena i oduzeta precizna vaga koja je očito služila za višestruko vaganje droge kokaina. Prema zaključku Općinskog suda, ranije osude nisu utjecale na apelanta da više ne vrši krivična djela. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da postoji strah da će apelant ponoviti krivično djelo.

16. Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 K 140509 13 Kž 3 od 10. decembra 2013. godine apelantovu žalbu odbio, kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ponovio hronologiju postupka te istakao da je pravilan zaključak Općinskog suda da je Tužiteljstvo u svom prijedlogu za produženje pritvora iznijelo dovoljno razloga za zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se sumnjiči. Kantonalni sud je naglasio da je o zaključku da postoji dovoljno osnovane sumnje Općinski sud dao sasvim jasne i uvjerljive razloge (na str. 2. i 3. pobijanog rješenja) i taj zaključak utemeljio na analizi i ocjeni vjerodostojnih dokaza. Osim toga, u odnosu na postojanje pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud u pobijanom rješenju pravilno izložio sadržaj iskaza svjedoka A. H. D., S. M. i E. F. i izveo pravilan zaključak da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Pri tome je Kantonalni sud ukazao kako je za postojanje ovog pritvorskog razloga potrebno utvrditi da postoje naročite okolnosti, koje ukazuju da će apelant ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, a takvu naročitu okolnost predstavlja pokušaj plaćanja svjedoku da promijeni svoj iskaz o čemu je Općinski sud dao dovoljno jasne i uvjerljive razloge.

17. Osim toga, u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, Kantonalni sud je istakao da, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, ocjenjuje da je Općinski sud u pobijanom rješenju iznio dovoljno jasnih i konkretnih činjenica, koje u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Navedene činjenice, koje se vežu za način izvršenja krivičnog djela, za čije postojanje je utvrđeno dovoljno osnovane sumnje, odnosno da je apelant opojnu drogu kokain nabavljao i prodavao, pri čemu je iz njegove kuće oduzeta precizna vaga čija je namjena za višestruko vaganje droge, Općinski sud je vezao uz činjenicu da je apelant više puta pravomoćno osuđivan, što mu nije pomoglo da više ne vrši krivična djela i pravilno zaključio da u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Zbog toga, kako je istakao Kantonalni sud, pravilnost zaključka Općinskog suda da i dalje postoji ovaj osnov za pritvor ne dovode u pitanje ni apelantovi žalbeni navodi da on nakon ukidanja pritvora nije pokušao izvršiti krivično djelo, niti je za vrijeme poslije toga utjecao na svjedoke, jer ti navodi nisu relevantni za ocjenu o tome je li potrebno produžiti pritvor u istrazi po prijedlogu Tužiteljstva. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno odlučio kada je apelantu produžio pritvor.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant veoma opširno opisuje istorijat postupka te ponavlja navode koje je iznosilo Tužiteljstvo u toku postupka. Navodi da je Tužiteljstvo 6. novembra 2013. godine podnijelo Prijedlog za produženje pritvora protiv njega zbog razloga propisanih u odredbama člana l46. stav l. tač. b) i c) ZKP-u FBiH, pri tome ne navodeći vremenski period za koji se pritvor traži, te da je Općinski sud održao ročište 8. novembra 2013. godine, na kojem je apelantu i njegovom braniocu data mogućnost da se izjasne o navodima iz Prijedloga. Dalje navodi da u daljnjem toku postupka Općinski sud nije proveo dokaze i nesporno utvrdio da su osnovani razlozi za određivanje pritvora, već je vanraspravno, a prema uputama Vijeća Kantonalnog suda, donio Rješenje o produženju pritvora na vremenski period od dva mjeseca, što znači da apelantu nije omogućeno da se izjasni pred nadležnim sudom. Prigovara da je nejasno na osnovu čega je sud utvrdio da je nesporna osnovana sumnja, pogotovo što se „osnov sumnje izvlači iz iskaza saslušanog svjedoka A. H. D., kojem je Tužiteljstvo dalo imunitet“. Također, ističe da pri određivanju navedene mjere pritvora nije „konkretizovana individualizacija“ njegovih radnji, koje ukazuju na postojanje stvarne opasnosti da će boravkom na slobodi uticati na već saslušane svjedoke i ponoviti krivično djelo. Također, navodi da je do ponovnog lišavanja slobode (2. decembra 2013. godine) bio na slobodi 24 dana, u kojem periodu Tužiteljstvo nije ponudilo dokaze da je poduzimao bilo kakvu radnju prema svjedocima, niti radnju koja bi bila usmjerena ponavljanju krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Također, navodi da je Općinski sud zaključio da postoji zakonski razlog za određivanje mjere pritvora prema njemu i zbog toga što je ranije osuđivan, te prihvata dokazanim da je „optuženi“ počinio radnju izvršenja koja mu se stavlja na teret, odnosno već se naslućuje krivična odgovornost apelanta i prije optuženja, (na više mjesta se koristi termin „optuženi“ umjesto apelant) što se protivi osnovnim krivičnopravnim principima presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, sadržanim u članu 6. stav 2. Evropske konvencije i njoj saglasnim odredbama čl. 3. i 146. ZKP FBiH. Na kraju, apelant traži da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporeno rješenje i naloži Općinskom sudu da donese novu odluku odmah, odnosno da Ustavni sud sam odluči o meritumu predmeta. Također, predlaže da Ustavni sud donese i privremenu mjeru kojom će naložiti Općinskom sudu da se apelant odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana prijema Odluke Ustavnog suda, izvede i sasluša pred nadležnim sudom na okolnost produženja pritvora.

b) Odgovor na apelaciju

19. Općinski sud je u odgovoru istakao da su svi apelantovi navodi neosnovani te je u tom smislu ponovio činjenice i dokaze na osnovu koji je utvrdio da postoje razlozi propisani odredbama člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP FBiH za produžavanje mjere pritvora.

20. Kantonalni sud je istakao da je i u apelaciji navedeno da se apelant po prijedlogu za produženje pritvora izjašnjavao na ročištu, te da je pogrešan njegov stav da je izjašnjavanje (ukoliko se već izjasnio), potrebno za slučaj kada se ukine rješenje prvostepenog suda koje je doneseno po prijedlogu za produženje pritvora. Sasvim je neosnovana i argumentacija u apelaciji u kojoj se navodi da je osumnjičeni, nakon što je pušten na slobodu, proveo 24 dana na slobodi i da za to vrijeme Tužiteljstvo nije prikupilo dokaze kojim bi se utvrdilo da je apelant pokušao za to vrijeme uticati na svjedoke. Pa zar bi se apelant izložio riziku, kako je istakao Kantonalni sud, ako je pušten na slobodu po rješenju koje će biti preispitivano pred drugostepenim sudom, da pokušava i vrši pritisak na svjedoke za koje je u prijedlogu bilo navedeno da je to vršio i na kojim se dokazima zasnivala osnovanost jednog od pritvorskih razloga. Pogrešno je, po ocjeni Kantonalnog suda, a s aspekta utvrđivanja naročitih okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i apelantovo stajalište kako nije od značaja pritisak na svjedoke, koji su već saslušani u istrazi, da mijenjaju iskaz, jer su navodno oni dali svoj iskaz. Kantonalni sud je naglasio da je brižljivo, savjesno i pravilno ocijenio sve izvedene dokaze, i o tome dao jasne razloge u obrazloženju svoje odluke.

21. Tužiteljstvo je istaklo da je 6. novembra 2013. godine uputilo Općinskom sudu prijedlog za produženje pritvora apelantu, povodom kojeg je 8. novembra 2013. godine Općinski sud održao ročište na kojem su se očitovali apelant i njegov branitelj. Zatim, da je Općinski sud ponovo 19. novembra 2013. godine održao ročište povodom istog prijedloga, na kojem su se apelant i njegov branitelj po drugi put očitovali o podnesenom prijedlogu. Također, kako je istakao Općinski sud, nije jasno na koje se dokaze i nesporne činjenice apelant nije očitovao prije određivanja pritvora, s obzirom da su održana dva ročišta po istom prijedlogu za produžavanje pritvora.

V. Relevantni propisi

22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga Član 238. stav 1.

(1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09,12/10 i 8/13) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 146. stav 1. tač b) i c) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

b) ako [ ] naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo [ ]a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, Trajanje pritvora tokom istrage Član 149. stav 2.

(2)Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.) prema obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

VI. Dopustivost

24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 K 140509 13 Kž 3 od 10. decembra 2013. godine i Rješenje Općinskog suda broj 58 0 K 140509 13 Kv 2 od 2. decembra 2013. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija protiv navedenih rješenja je podnesena 19. decembra 2013. godine, te proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

28. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjima o produžavanju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

29. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo rješenja kojim je apelantu određen i produžen pritvor. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s aspekta dopustivosti pokretali identična pitanja (vidi Ustavni sud, odluka AP 2849/09 od 11. novembra 2009. godine, tač. 19. i 20. dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) da osporena rješenja ne predstavljaju „utvrđenje osnovanosti krivične optužbe“ protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

30. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.

VI. Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

32. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

33. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne.

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1 (c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

34. U konkretnom slučaju apelant je lice koje je lišeno slobode i nalazi se u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda o određivanju i produžavanju pritvora, pa se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantiraju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, u odnosu na ZKP FBiH, ali uz istodobno poštivanje standarda iz člana 5. Evropske konvencije.

35. Ustavni sud ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode shodno članu 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenoga člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor drugi relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.

36. Ustavni sud opaža da je Općinski sud naveo dokaze koje je dostavilo Tužiteljstvo uz prijedlog za određivanje i produžavanje pritvora na osnovu kojih je utvrdio postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za određivanje i produžavanje mjere pritvora apelantu. Također, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja kojim je apelantu produžen pritvor proizlazi da je Općinski sud o produžavanju pritvora apelantu odlučio nakon održanih ročišta u dva navrata, i to 8. i 19. novembra 2013. godine, na kojim su apelant i njegov branitelj imali mogućnost da se izjasne o podnesenom prijedlogu, što ni u apelaciji ne osporavaju. Naime Ustavni sud smatra, nasuprot apelacionim navodima, da je u osporenim rješenjima Općinski sud dao vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret kao općeg uvjeta iz člana 146. stav 1. ZKP FBiH za produžavanje (a prije toga i za određivanje) pritvora, a koje dokaze je, također, razmatrao i Kantonalni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi na rješenje o produžavanju pritvora. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da su redovni sudovi naveli da je Tužiteljstvo uz prijedlog priložilo dokaze o izvršenoj posebnoj istražnoj radnji simulirani otkup predmeta, dokaze o kontaktima svjedoka A. H. D. s apelantom u vezi s kupovinom droge od njega, kao i dokaze iz kojih proizlazi kako je navedenog svjedoka na mjesto otkupa, navedenog dana dovezao apelant, da ga je u blizini čekao da proda drogu, te da je utvrđeno vještačenjem kako navedena prodana materija predstavlja opojnu drogu kokain, a što je sve zabilježeno provođenjem posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba. Osim toga, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi kako je u apelantovom stanu pronađena i precizna vaga, koja u praksi služi za precizno vaganje droge. Stoga, Ustavni sud smatra da rješenja Općinskog i Kantonalnog suda nisu u suprotnosti s odredbama ZKP FBiH i Evropske konvencije i da sadrže razloge za postojanje općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. ZKP FBiH.

37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, suprotno apelacionim navodima, utvrdio da je pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP FBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud utvrdio da u konkretnom slučaju postoji koluzijska opasnost kao pritvorska osnova iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH. Dalje, Ustavni sud opaža kako je Općinski sud argumentovano obrazložio razloge iz kojih proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da je apelant već pokušao, putem drugih osoba da ometa istragu utjecanjem na svjedoke, odnosno na ključnog svjedoka da promijeni svoj iskaz, odnosno da postoji koluzijska opasnost.

38. Dalje, Ustavni sud opaža da je Općinski sud produžio pritvor apelantu i iz razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud utvrdio da u konkretnom slučaju postoji i iteracijska opasnost. S tim u vezi, Ustavni sud opaža da je Općinski sud zaključio da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant mogao boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. Ustavni sud smatra da je Općinski sud argumentovano obrazložio razloge iz kojih proizlazi da postoji i iteracijska opasnost u konkretnom slučaju. U takvim zaključcima Općinskog suda, koje je potom potvrdio i Kantonalni sud, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, te smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Iz navedenog proizlazi da su, suprotno apelacionim navodima, redovni sudovi dali iscrpne i konkretne razloge za zaključak da su u apelantovom slučaju ispunjeni i posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP FBiH. U takvom zaključku, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta koje su detaljno prezentirane u osporenim rješenjima, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, te smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o kršenju prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije zasniva isključivo na svom viđenju okolnosti koje su sudovi ocijenili i uzeli u obzir prilikom odlučivanja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da redovni sudovi nisu pravilno i nesporno utvrdili razloge da mu se pritvor produži, odnosno Ustavni sud ocjenjuje da u odnosu na istaknute navode koji se tiču davanja razloga za produženje pritvora nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

39. Zatim, u pogledu apelantovih navoda da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti neovisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, st. 76. i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, Presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», a koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.

40. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Općinski sud 8. novembra 2014. godine održao ročište povodom prijedloga za produženje pritvora apelantu na kojem je apelant imao mogućnost da osporava navode Tužiteljstva vezane za podneseni prijedlog. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant, u skladu s relevantnim odredbama ZKP FBiH, mogao i da jeste uložio žalbu Kantonalnom sudu protiv prvostepenog rješenja kojim mu je produžen pritvor, što, samo po sebi, govori da mu nije uskraćeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Naime, ZKP FBiH propisuje postojanje pravnog lijeka kojim se odluka o pritvoru, odnosno odluka o produženju pritvora može osporavati, te hitne rokove u kojima se, s obzirom na prirodu ove mjere lišavanja slobode, mora odlučivati. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju ove zakonske odredbe u cijelosti ispoštovane budući da je evidentno da je apelant, dakle, imao i da je koristio mogućnost izjavljivanja žalbe sudu koji je razmotrio zakonitost lišavanja slobode i dao iscrpne razloge zašto su neosnovani apelantovi žalbeni navodi, odnosno zašto je pravilno rješenje o produženju pritvora. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovih prava garantiranih članom 5. stav 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant bio upoznat sa svim razlozima za produžavanje pritvora, kada odluka o produžavanju pritvora sadrži vrlo iscrpne i jasne razloge, kako u pogledu postojanja općeg uvjeta za produžavanje pritvora tako i posebnih pritvorskih razloga te kada su apelant i njegov branitelj na dva održana ročišta imali mogućnost da ospore navode iz prijedloga Tužiteljstva za produžavanje pritvora apelantu. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav

4. Evropske konvencije, jer je apelant koristio mogućnost izjavljivanja žalbe sudu koji je razmotrio zakonitost lišavanja slobode i dao iscrpne razloge zašto su neosnovani apelantovi žalbeni navodi, odnosno zašto je pravilno rješenje o produženju pritvora.

42. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena, budući da je krivični postupak protiv apelanta u toku.

43. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5227/13 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio