Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-876/12 (Općina Centar Sarajevo)
Odluka donesena 28. 03. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 83a
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-876/12
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 876/12, rješavajući apelaciju Općine Centar Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 28. marta 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Općine Centar Sarajevo.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 042383 09 Gž od 17. februara 2012. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Općine Centar Sarajevo, podnijela je 6. marta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 042383 09 Gž od 17. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 042383 07 P od 28. aprila 2009. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak izvršenja pravosnažne Presude Općinskog suda broj 65 0 P 042383 07 P od 28. aprila 2009. godine do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 6. septembra 2013. godine, od Općinskog suda 9. septembra 2013. godine, a od Vojislava Komlenovića (u daljnjem tekstu: tužitelja), kao učesnika u postupku, 10. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. septembra 2013. godine, tužitelj 23. oktobra 2013. godine, a Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 28. oktobra 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 042383 07 P od 28. aprila 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 042383 09 Gž od 17. februara 2012. godine, utvrđeno je da je tužitelj po osnovu korištenja stana bez zaključenog ugovora o korištenju prije 6. decembra 2000. godine stekao sva svojstva nosioca stanarskog prava na stanu u Sarajevu, bliže opisanom u izreci presude, na kojem pravo raspolaganja ima apelantica i obavezana je apelantica da tužitelju prizna sva prava i obaveze koje po osnovu zakona pripadaju nosiocima stanarskog prava koji su stanarsko pravo stekli do 6. decembra 2000. godine (stav 1. izreke), Apelantica je obavezana da navedeni stan preda u posjed tužitelju, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 940,00 KM (stav 2. izreke).
7. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je tužitelj koristio predmetni stan sa svojom porodicom na osnovu rješenja preduzeća u kojem je bio zaposlen, da je nakon dobijanja rješenja mislio da će dalje radnje oko zaključenja ugovora o korištenju stana preuzeti njegovo preduzeće, da je stan neprekidno koristio od useljenja 1981. godine do 1996. godine, kada je privremeno napustio stan radi susreta sa porodicom koja se nalazila na Palama, te da se u predmetni stan nije mogao vratiti zbog toga što se drugo lice uselilo u stan. Općinski sud je smatrao, iako je nesporno da je tužiteljev zahtjev podnesen Upravi za stambena pitanja pravosnažno odbijen zbog toga što je tužitelj neblagovremeno podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, odnosno tužitelj nije mogao dokazati da je njegov advokat Seid Hadžiselimović, koji je umro, predao zahtjev a likvidator kancelarije advokat Jasminka Hujdurović nije mogla pronaći nikakvu dokumentaciju o tužiteljevom zahtjevu, da tužitelj opravdano misli da je predmetni stan njegov dom, u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, tužitelj je u predmetnom stanu živio neprekidno od ulaska u posjed do 1996. godine, ponašao se kao da ima zaključen ugovor o korištenju stana, plaćao sve režije, odlazio na posao a njegovo dijete išlo u školu iz predmetnog stana, za vrijeme rata boravio u stanu i primao humanitarnu pomoć. Dalje, predmetni stan nakon tužiteljevog privremenog napuštanja nije proglašen napuštenim, pa je tužitelj u kontinuitetu više od osam godina boravio u predmetnom stanu prije 6. decembra 2000. godine s obzirom na to da se privremeni izlazak iz stana, a radi sastanka sa porodicom, ne može smatrati prekidom kontinuiteta korištenja stana. Općinski sud je, također, istakao da apelantica nije iskoristila svoje pravo na pokretanje postupka za iseljenje tužitelja iz navedenog stana zbog čega je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima i člana 8. Evropske konvencije.
8. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude, prije svega, istakao da je, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, Općinski sud u prvostepenoj presudi naveo sve dokaze koje su stranke predložile na pripremnom ročištu i izvele na glavnoj raspravi, da sadržaj isprava i izjava datih na raspravnim zapisnicima odgovara navodima tih dokaza u obrazloženju presude, te da je provedene dokaze Općinski sud ocijenio u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o praničnom postupku, pa je zaključio da nije počinjena povreda postupka na koju je žalba ukazala.
9. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine žalbene navode da je odluka Općinskog suda nezakonita zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tj. člana 30. Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi je istaknuto da i Kantonalni sud smatra da tužitelj ispunjava uvjete propisane odredbom člana 30. Zakona o stambenim odnosima, a što je utvrđeno na osnovu izvedenih dokaza u toku prvostepenog postupka, posebno ocjenjujući činjenicu da predmetni stan nije proglašen ni privremeno ni trajno napuštenim. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da su apelanticini žalbeni navodi u pogledu odluka po zahtjevu tužitelja za vraćanje u posjed predmetnog stana irelevantni, te da je pravilan zaključak Općinskog suda da je stan na kome je apelantu utvrđeno stanarsko pravo njegov dom, u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije, pa je stavom drugim prvostepene presude pravilno obavezana apelantica da tužitelju preda u posjed predmetni stan.
10. Apelantica je protiv Presude Kantonalnog suda broj 042383 09 Gž od 17. februara 2012. godine izjavila apelaciju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 042383 12 Rev od 19. marta 2013. godine apelanticina revizija je odbačena kao nedopuštena, u skladu sa članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, s obzirom na to da vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM.
11. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 375426 13 I od 10. septembra 2013. godine kojim je dozvolio izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda broj 65 0 P 042383 07 P od 28. aprila 2009. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima koji se, prema apelanticinom mišljenju, ne može primijeniti u konkretnoj pravnoj situaciji, odnosno da su zanemarili da je predmetni stan, u skladu sa odredbama čl. 5. i 2. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, vraćen apelantici kao davaocu stana na korištenje zbog toga što je obuhvaćen odredbama člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Apelantica, također, ističe da su sudovi ignorirali pravosnažna rješenja nadležnog organa uprave kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za povrat predmetnog stana.
13. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom će se naložiti da se obustavi postupak izvršenja Presude Općinskog suda broj 65 0 P 042383 07 P od 28. aprila 2009. godine do donošenja odluke o apelaciji, obrazlažući da bi apelantica morala iseliti svog zaposlenika da bi predala u posjed predmetni stan tužitelju.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se postupak vodio u skladu sa zakonom, te da nije povrijeđeno nijedno od navedenih prava iz apelacije.
15. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, te da je, naprotiv, apelantica godinama onemogućavala tužitelja da uživa u svom pravu na dom i imovinu.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 6. stav 1.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Član 10.
Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljnjem tekstu: stambeni organ) kada je to određeno ovim zakonom.
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Član 30. st. 1, 2. i 7.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina.
17. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01,15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 5.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona, kao i člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima (”Službene novine Federacije BiH", broj 19/99) je 04. oktobar 1999. godine.
Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 51/00), prestaje mu stanarsko pravo.
Član 18b.
Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998.godine.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 042383 09 od 17. februara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 6. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantica osporava presude sudova, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na to da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je zaključeno i da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak nesporno tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelantice s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio radi utvrđivanja statusa nosioca stanarskog prava tužitelja na predmetnom stanu i predaju predmetnog stana u posjed tužitelju. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
25. Navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje pokreću pitanje da li su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da li su proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kada su utvrdili da je tužitelj stekao sva svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i obavezali apelanticu da tužitelju prizna sva prava i obaveze koje po osnovu zakona pripadaju nosiocima stanarskog prava koji su stanarsko pravo stekli do 6. decembra 2000. godine, te da mu navedeni stan preda u posjed.
26. Ustavni sud ukazuje na to da njegova praksa nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je osporena odluka Kantonalnog suda, kao konačna odluka u predmetnom sporu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. U konkretnom slučaju postupak pred sudovima se vodio povodom tužiteljevog tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je prije 6. decembra 2002. godine stekao status nosioca stanarskog prava, te da se apelantica obaveže da predmetni stan preda u posjed tužitelju. Ustavni sud zapaža da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj koristio predmetni stan sa svojom porodicom na osnovu rješenja preduzeća u kojem je bio zaposlen, da je stan neprekidno koristio od useljenja 1981. godine do 1996. godine, kada je privremeno napustio stan da se vidi sa porodicom, te da predmetni stan nije proglašen ni privremeno ni trajno napuštenim. Sudovi su zaključili da je tužitelj u kontinuitetu više od osam godina boravio u predmetnom stanu prije 6. decembra 2000. godine s obzirom na to da se privremeni izlazak iz stana, a radi sastanka sa porodicom, prema mišljenju sudova, nije mogao smatrati prekidom kontinuiteta korištenja stana. Sudovi su smatrali irelevantnim to što je tužiteljev zahtjev podnesen Upravi za stambena pitanja pravosnažno odbijen zbog toga što je tužitelj neblagovremeno podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, te su udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja pozivajući se isključivo na odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima i člana 8. Evropske konvencije.
29. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je, usljed ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, došlo do masovnog raseljavanja stanovništva, te samim tim do stvaranja novih situacija koje su zahtijevale da budu pravno regulirane. S tim ciljem je donesen i Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Ovaj zakon je u članu 3. stav 2. definirao da se lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Dakle, prema ovom zakonu, sva lica koja su napustila svoje stanove, bez obzira na razloge napuštanja stana i razloge zbog kojih im je onemogućeno vraćanje u predmetne stanove, smatraju se izbjeglicama i na njih se primjenjuje Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Dalje, ovim zakonom u članu 5. propisani su rokovi za podnošenje zahtjeva za vraćanje stanova u posjed bilo da se radi o stanovima koji su bili proglašeni napuštenim ili ne, kao i to da nepodnošenje zahtjeva u propisanim rokovima kao posljedicu ima gubitak stanarskog prava.
30. Imajući u vidu da je tužitelj napustio stan 1996. godine radi posjete porodici i da nije bio u mogućnosti da se vrati u njega, dakle, da je tužitelj predmetni stan napustio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, na sporni odnos, nezavisno od razloga zbog kojeg je stan napušten i razloga zbog kojih je tužitelj bio onemogućen da se vrati u predmetni stan, osim Zakona o stambenim odnosima, trebalo je primijeniti i odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji je u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na Zakon o stambenim odnosima.
31. Stoga, Ustavni sud smatra da je način na koji su sudovi u osporenim presudama primijenili odredbu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, u potpunosti zanemarujući odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, proizvoljan i da predstavlja kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
32. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelanticinih ustavnih prava, ukinuti presudu Kantonalnog suda, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi
33. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su sudovi pri donošenju svoje odluke očigledno proizvoljno primijenili odredbe Zakona o stambenim odnosima, u potpunosti zanemarujući odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić