Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3080/12 (H. T.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3080/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP 3080/12, rješavajući zahtjev Hafeze Toromanović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 22/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Hafeze Toromanović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Hafeza Toromanović iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je, 18. avgusta 2012. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 006500 11 Uvp od 11. maja 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 006500 11 U od 14. juna 2011. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12/01-1-23-
267/10 v. 1047/08 od 10. decembra 2010. godine i Rješenja Službe za stambene poslove i povratak općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 06-3- ČM-23-5847/08 od 27. oktobra 2010. godine. Apelantica je 11. jula i 17. decembra 2013. godine dopunila apelaciju. Također, apelantica je 19. marta 2014. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Rješenjem Službe broj 06-3-ČM-23-5847/08 od 27. oktobra 2010. godine odbijen je apelantičin zahtjev „za izdavanje rješenja o povratu stana“ u Tuzli, ulica Matije Gupca broj 15., sprat 2., stan broj 6. (u daljnjem tekstu: sporni stan).
3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi podnesenoj protiv Rješenja Službe broj 06-3-ČM-23-5847/08 od 27. oktobra 2010. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 12/01-1-23-267/10 v. 1047/08 od 10. decembra 2010. godine, kojim je žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je istaklo da je utvrdilo da je Služba pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje i donijela pravilno rješenje „kojim je utvrdila da apelantici ne pripada pravo korištenja spornog stana kao ni pravo na izdavanje rješenja o povratu tog stana“.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 006500 11 U od 14. juna 2011. godine, odbijena je kao neosnovana apelantičina tužba podnesena protiv Rješenja Ministarstva broj 12/01-1-23-267/10 v. 1047/08 od 10. decembra 2010. godine.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 U 006500 11 Uvp od 11. maja 2012. godine, odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, podnesen protiv Presude Kantonalnog suda broj 03 0 U 006500 11 U od 14. juna 2011. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da je apelantica sporni stan – garsonijeru dobila na korištenje na osnovu rješenja GP „Tehnika“ Tuzla od 22. avgusta 1967. godine, ali da nikada nije zaključila ugovor o korištenju tog stana. Također je utvrđeno da je apelantica sa svojim sinom, počev od 1977. godine, živjela u drugom stanu u istoj zgradi u kojoj je bio i sporni stan i to u stanu koji je predstavljao adaptiranu veš kuhinju, koja je pretvorena u stambenu jedinicu. Pored toga, navedeno je da je apelantica taj stan (nastao od adaptirane veš kuhinje) otkupila Ugovorom o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 5. avgusta 1999. godine. Slijedom toga, utvrđeno je da je apelantica nosilac stanarskog prava na stanu koji je nastao adaptiranjem veš kuhinje a koji predstavlja posebnu stambenu jedinicu na osnovu ugovora o korištenju stan zaključenog sa Stambenim preduzećem Tuzla od 28. septembra 1977. godine, koji je obnovljen zbog povećanja površine 26. februara 1999. godine.
6. Nadalje je navedeno da je u sporni stan, čiji povrat apelantica traži, nakon apelantičinog iseljenja, uselila Abida Ibrahimović, koja je evidentirana kao nosilac stanarskog prava na spornom stanu na osnovu ugovora o korištenju stana od 8. avgusta 1987. godine. Stoga je očito, kako je navedeno u presudi Vrhovnog suda, da je apelantici prestao status nosioca stanarskog prava na spornom stanu i da je posljednji prijeratni nosilac stanarskog prava na tom stanu bila Abida Ibrahimović.
7. Budući da je odredbama člana 12. stav 3. Zakona o stambenim odnosima propisano da je zabranjeno istovremeno biti nosilac stanarskog prava na više od jednog stana, zaključeno je da apelantica nije mogla imati stanarsko pravo i na spornom stanu, povodom kojeg je podnijela predmetni zahtjev. Stoga su, i prema stavu Vrhovnog suda, upravni organi i Kantonalni sud pravilno odlučili kada su zaključili da je apelantičin zahtjev za izdavanje rješenja o povratu spornog stana neosnovan. Naročito je Vrhovni sud istakao da je neosnovan i apelantičin zahtjev da se stan u kojem trenutno boravi „vodi na sinu budući da je on uložio veći dio sredstava u njegovu adaptaciju“, jer je u postupku utvrđeno da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na tom stanu te da ga je i otkupila.
8. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, između ostalog, ističe da je sporni stan jedini stan koji je legalno dobila za svoj radni vijek a da je stan koji je napravljen od veš kuhinje faktički njeno vlasništvo jer je njegovu adaptaciju izvršila vlastitim sredstvima i sredstvima svoga sina. Smatra da općina nema zakonsko pravo da „uknjiži sporni stan“ u svoje vlasništvo budući da taj stan nije ni „kupila ni napravila“. Moli sud i traži da joj se vrati sporni stan kako bi ga otkupila.
9. U dopuni apelacije od 18. marta 2014. godine, apelantica navodi da ima saznanja da će osoba koja trenutno koristi sporni stan izvršiti njegov otkup, budući da je u posjedu tog stana duže od tri godine. Napominje da je ona jedini nosilac stanarskog prava na tom stanu o čemu je priložila sve dokaze Ustavnom sudu. Slijedom toga apelantica traži “privremenu mjeru“.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelantica navela u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije posebno obrazložila svoj zahtjev za donošenje privremene mjere niti je precizirala u čemu bi se sastojala privremena mjera koju bi Ustavni sud trebao donijeti. Naime, apelantica očigledno smatra da njeni navodi o, po njenom stavu, kršenju ljudskih prava, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelantica nije ponudila argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelantica nije precizirala u čemu bi se sastojala privremena mjera, Ustavni sud smatra da je apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić