Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1026/12 (Prevent Leather Sarajevo d.o.o. Visoko,M. P. i R. S. i drugi)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1026/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Prevent Leather Sarajevo d.o.o. Visoko i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Prevent Leather Sarajevo d.o.o. Visoko, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 017933 11 Rsž od 20. decembra 2011. godine;

Muhamed Pečenković, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 031736 11 Rev od 28. februara 2012. godine;

Radomir Sejmanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Rs 000798 11 Rev od 29. februara 2012. godine;

Zoran Mitrić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 002066 10 Rev od 22. marta 2012. godine;

Joso Andrić, Mirsada Badžak-H.Halilović, Ana Damjanović, Anica Damjanović, Irena Damjanović, Sanja Damjanović, Ana Dominković, Anica Dominković, Marijan Dominković, Ružica Draganović, Marica Dubravac, Anđa Durmiš, Lela Džoić, Marta Džoić, Ljiljana Džojić, Jozo Jezerčić, Evica Jukić, Nusreta Maloparić, Ljubica Mikić, Marija Mikić, Slavko Mikić, Vesna Mikić, Mara Nedić, Mirjana Nedić, Pavo Nedić, Srećko Nedić, Ana Oršolić, Ljubica Oršolić, Luca Oršolić, Luja Oršolić, Mara Oršolić, Mirjana Oršolić, Mirko Oršolić, Nataša Oršolić, Ivo Pejić, Dušanka Petrović, Mijo Stjepanović, Janja Vorgić, Mato Živković i Slobodanka Živković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 012618 11 Rev od 10. aprila 2012. godine i presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 012618 10 Gž od 26. oktobra 2010. godine;

Nermina Pašić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 014130 11 Rev od 27. marta 2012. godine;

Tvornica konfekcije „Borac – R“ d.o.o. Jajce, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 1 P 001086 11 Rev od 6. marta 2012. godine;

B.M., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 000477 10 Rev od 29. marta 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1026/12

Prevent Leather Sarajevo d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZAK Mujarić & Gagula Sarajevo, podnio je 19. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 017933 11 Rsž od 20. decembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. oktobra i 13. novembra 2012. godine, te 29. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i utvrđeno da je odlukom apelanta o otkazu ugovora o radu, koja je potvrđena aktom apelanta, nezakonito tužitelju otkazan ugovor o radu, pa su navedeni akti apelanta poništeni i obavezan apelant da sa tužiteljem uspostavi radno-pravni odnos, od dana prestanka rada, na poslovima i zadacima koje je tužitelj izvršavao do otkaza ugovora o radu. U toku postupka je utvrđeno da poslovi radnog mjesta tužitelja nisu bili ukinuti, a i da jesu, apelant nije dokazao da nije bio u mogućnosti tužitelja zaposliti na drugo radno mjesto, niti da istog nije mogao prekvalificirati na druge poslove koji su odgovarali radnoj sposobnosti, što je potvrđivalo da predmetna odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju nije bila utemeljena na odredbi člana 87. Zakona o radu.

2. AP-1291/12

Muhamed Pečenković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 9. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 031736 11 Rev od 28. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da se tužba apelanta i ostalih tužitelja, radi isplate razlike neisplaćene naknade za topli obrok i regresa za godišnji odmor, smatra povučenom. U toku postupka je utvrđeno da apelant bez opravdanog razloga nije došao na ročište za glavnu raspravu, a o održavanju istog je bio uredno obaviješten.

3. AP-1610/12

Radomir Sejmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 30. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Rs 000798 11 Rev od 29. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je odbijena a djelomično odbačena apelantova tužba radi poništenja kao nezakonitih rješenja tužene na osnovu kojih je apelantu prestao radni odnos, vraćanja na posao, naknade štete zbog neisplaćenih plata i uplate doprinosa. U toku postupka je utvrđeno da tuženi nije bio pasivno legitimisan u predmetnom sporu, te da je tužba u jednom dijelu podnesena neblagovremeno.

4. AP-1914/12

Zoran Mitrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 22. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 002066 10 Rev od 22. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se ponište kao nezakonite odluke tuženog, kojim je apelantu otkazan ugovor o radu, i da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad na odgovarajuće poslove i zadatke te da ga prijavi kod nadležnog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja. U toku postupka je utvrđeno da su predmetne radnje apelanta predstavljale težu povredu radnih obaveza u smislu relevantnih odredbi Pravilnika o radu tuženog i da je tuženi dokazao da je disciplinski postupak proveden u skladu sa Zakonom o radu, te da je slijedom toga apelantu na zakonit način otkazan ugovor o radu zbog težih povreda radnih obaveza.

5. AP-2138/12

Joso Andrić iz Boka, Mirsada Badžak-H.Halilović iz Orašja, Ana Damjanović iz Tolise, Anica Damjanović iz Tolise, Irena Damjanović iz Tolise, Sanja Damjanović iz Tolise, Ana Dominković iz Tolise, Anica Dominković iz Tolise, Marijan Dominković iz Tolise, Ružica Draganović iz Tolise, Marica Dubravac iz Tolise, Anđa Durmiš iz Tolise, Lela Džoić iz Donje Mahale, Marta Džoić iz Donje Mahale, Ljiljana Džojić iz Orašja, Jozo Jezerčić iz Orašja, Evica Jukić iz Kostrča, Nusreta Maloparić iz Orašja, Ljubica Mikić iz Orašja i Marija Mikić iz Kostrča (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Satka Redžepović, advokat iz Orašja, i Slavko Mikić iz Orašja, Vesna Mikić iz Kostrča, Mara Nedić iz Tolise, Mirjana Nedić iz Tolise, Pavo Nedić iz Tolise, Srećko Nedić iz Donje Mahale, Ana Oršolić iz Tolise, Ljubica Oršolić iz Tolise, Luca Oršolić iz Tolise, Luja Oršolić iz Tolise, Mara Oršolić iz Tolise, Mirjana Oršolić iz Tolise, Mirko Oršolić iz Tolise, Nataša Oršolić iz Tolise, Ivo Pejić iz Grebnica, Dušanka Petrović iz Tolise, Mijo Stjepanović iz Orašja, Janja Vorgić iz Domaljevca, Mato Živković iz Kostrča i Slobodanka Živković iz Kostrča (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Christian Oršolić, advokat iz Orašja, podnijeli su 6. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 012618 11 Rev od 10. aprila 2012. godine i presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 012618 10 Gž od 26. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi isplate razlike osobnih dohodaka i razlike neisplaćenih honorara. U toku postupka je utvrđeno da je u konkretnom slučaju neprimjenljiv Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Posavskom u pogledu obračuna i isplate osnovne plaće, jer je nedostajao parametar za obračun osnovne plaće, koji se odnosio na visinu prosječne plate u Posavskom kantonu za budžetske korisnike. Naime, zvanično se ne objavljuje podatak o prosječnoj plati korisnika budžeta Posavskog kantona, te se stoga nije moglo na pouzdan način utvrditi ni osnov ni visina tužbenog zahtjeva apelanata.

6. AP-2251/12

Nermina Pašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Goražda, koju zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnijela je 15. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 014130 11 Rev od 27. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi isplate razlike plate i razlike regresa. U toku postupka je utvrđeno da tužena, prilikom isplate plata i regresa apelantici za sporni period, nije bila obavezna primjenjivati Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, jer se isti nije primjenjivao na području Bosansko-podrinjskog kantona.

7. AP-2283/12

Tvornica konfekcije „Borac – R“ d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 1 P 001086 11 Rev od 6. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba tužitelja, obavezan apelant isplatiti tužiteljima određene novčane iznose na ime razlike neisplaćenih plata i uplatiti doprinose za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje, odbijeni tužitelji sa viškom tužbenog zahtjeva za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, te u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženog. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant dužan isplatiti tužiteljima određene novčane iznose na ime razlike neisplaćenih plata i uplatiti pripadajuće doprinose, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije.

8. AP-2294/12

B.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnijela je 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 000477 10 Rev od 29. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi poništenja rješenja tuženog o plati, isplate razlike manje isplaćene plate, te uplate razlike zakonskih doprinosa i poreza na platu. U toku postupka je utvrđeno da je predmetno rješenje o plati doneseno u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1026/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1026/12 (Prevent Leather Sarajevo d.o.o… | Sudska praksa | Aktio