Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1033/12 (D. P.,S. M. i V. Š. i S. R.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1033/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-1033/12, rješavajući apelacije Dušana Perišića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Dušan Perišić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041643 09 Gz od 11. aprila 2011. godine;

Svetozar Mišković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 006327 11 Rev od 7. augusta 2012. godine;

Vladimir Šobot, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 071201 12 Gž 2 od 8. oktobra 2012. godine;

Snježana Radojević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 125095 11 Rev od 26. jula 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1033/12 Dušan Perišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, podnio je 19. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041643 09 Gz od 11. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime korištenja stana, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio suvlasnik predmetnog stana, na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine, kada su prema odredbi člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prestali važiti ugovori o korištenju stana zaključeni u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da se daljnji status nosioca stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu, shodno odredbama čl. 42., 47. i 50. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, trebao regulisati posebnim propisima koji nisu doneseni. Stoga je zaključeno da je tužitelj, kao suvlasnik stana, u skladu sa Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima imao pravo na svoju imovinu, koju je apelant koristio bez naknade, te je tužitelju pripadalo pravo na naknadu za korištenje.

2. AP-3476/12

Svetozar Mišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnio je 28. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 006327 11 Rev od 7. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate novčane naknade na ime štete koju je pretrpio zbog porušenog stana, na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava. U toku postupka je utvrđeno da članom 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova nije ustanovljena obaveza općine ili grada da isplati novčanu protivrijednost ranijem nosiocu stanarskog prava na stanu u sastavu ratom uništene zgrade, već samo da obezbijedi pravo na otkup drugog odgovarajućeg stana. Stoga apelant nije mogao isticati obligaciono-pravni zahtjev u smislu novčane isplate protivrijednosti porušenog stana, jer navedeno ovlaštenje nije proizilazilo iz navedenih zakonskih odredbi.

3. AP-4241/12

Vladimir Šobot (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Gordana Erceg, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 071201 12 Gž 2 od 8. oktobra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i raskinut ugovor o korištenju stana putem zakupa, zaključen 8. juna 1995. godine između pravnog prednika tužitelja i apelanta, te obavezan apelant da tužitelju preda u posjed predmetni stan u određenom roku. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu dodijeljen predmetni stan i da je za korištenje istog sa pravnim prednikom tužitelja zaključio ugovor o korištenju stana putem zakupa. Nadalje, utvrđeno je da su nakon toga nastupile određene okolnosti (nekorištenje stana, davanje stana u podzakup i promjena radnog mjesta), koje, prema relevantnom materijalnom pravu, za posljedicu imaju otkaz ili prestanak ugovora o korištenju stana.

4. AP-4305/12

Snježana Radojević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Dušan Kalaba, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 125095 11 Rev od 26. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba kojom je apelantica tražila da se utvrdi da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu, te je tuženi bio dužan trpjeti da apelantici pripadaju sva prava koja pripadaju nosiocu stanarskog prava koja su se stekla prije 6. decembra 2000. godine po bilo kojem pravnom osnovu. U toku postupka je utvrđeno da je apelantičin otac ušao u posjed predmetnog stana zajedno sa apelanticom kao članom porodičnog domaćinstva, na osnovu rješenja o dodjeli i ugovora korištenju predmetnog stana iz 1979. godine, kojim mu je pravni prednik tuženog dodijelio predmetni stan na privremeno korištenje. Nakon toga, pravni prednik tuženog je pokrenuo parnični postupak koji je okončan presudom, kojom je naloženo apelantičinom ocu da mu preda predmetni stan u posjed i slobodno raspolaganje, oslobođen od ljudi i stvari, a navedena presuda je 26. oktobra 1984. godine postala pravosnažna. Tuženi nije pokrenuo postupak izvršenja navedene presude i apelantica je živjela u predmetnom stanu sve do 1992. godine. S obzirom na navedeno, zaključeno je da faktičko korištenje predmetnog stana od strane apelantice kao bespravnog korisnika do 1992. godine nije moglo prerasti u pravni odnos svojstva nosioca stanarskog prava, jer je tuženi sve do isteka roka od deset godina, odnosno, do 1994. godine mogao zahtijevati izvršenje pravosnažne sudske presude za predaju u posjed. Dakle, apelantica nije neometano koristile predmetni stan do 6. decembra 2000. godine u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1033/12. Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1033/12 (D. P.,S. M. i V. Š. i S. R.) | Sudska praksa | Aktio