Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1048/12 (I. P.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1048/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP 1048/12, rješavajući apelaciju Ive Petraša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivo Petraš , protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 058410 12 Kž od 29. februara 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

AP 1048/12

Ivo Petraš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrinje, Republika Hrvatska, koji se trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno popravnom zavodu u Zenici, kojeg zastupa Ivan Grubešić, advokat iz Novog Travnika, podnio je 20. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 058410 12 Kž od 29. februara 2012. godine. U krivičnom predmetu protiv apelanta koji je osuđen zbog teškog krivičnog djela ugrožavanje javnog prometa iz člana 320. stav 2. u vezi sa članom 315. stav 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za ustanovljavanje zastare izvršenja kazne po pravomoćnoj presudi Kantonalnog suda u Travniku broj Kž-43/99 od 24. septembra 1999. godine kojom je apelant oglašen krivim za pomenuto krivično djelo i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a koja je odlukom o pomilovanju Predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine od 18. septembra 2001. godine smanjena na tri godine. U postupku je utvrđeno da se pitanje zastare izvršenja kazne prosuđuje prema novom KZ FBiH, tj. zakonu koji je bio na snazi u vrijeme kada se kazna treba izvršiti (apelant je upućen na izdržavanje kazne u januaru 2012. godine), te da je navedenim zakonom propisano da se izrečena kazna neće izvršiti kada od dana pravomoćnosti presude kojom je kazna izrečena protekne 10 godina , a da apsolutna zastara nastupa kada protekne dva puta onoliko vremena koliko zakon propisuje, tj. 20 godina. Budući da je u konkretnom slučaju zastarni rok prekidan izdavanjem naloga za izvršenje kazne i pozivanjem apelanta kao osuđenog da se dobrovoljno javi na izdržavanje kazne, zaključeno je da u konkretnom slučaju nije nastupio apsolutni rok zastare, pa je apelantov zahtjev neosnovan. Također je zaključeno da na navedeno nema uticaja činjenica da je aktom pomilovanja od strane Predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine naknadno došlo do izmjena u pogledu dužine trajanja kazne.

Apelacioni navodi

Apelant se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredi ovog prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane suda u pogledu računanja roka zastare izvršenja kazne. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1048/12 (I. P.) | Sudska praksa | Aktio