Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1070/12 (S. E.,S. D. i A. B. i drugi)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1070/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Suzana Emrulović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006201 11 REV od 2. februara 2012. godine;
Sead Delalić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 001303 10 REV od 10. januara 2012. godine;
Alija Biber, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 001912 11 REV od 2. augusta 2012. godine;
Safet Ponjević, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 RS 004029 11 RSŽ od 27. augusta 2012. godine;
Rafail Miličević, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 023473 12 GŽ od 10. oktobra 2012. godine;
Dragica Čulić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 005617 11 REV od 16. oktobra 2012. godine;
Senaida Dautović i Emina Huskić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 P 001403 11 REV od 11. oktobra 2012. godine; zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1070/12
Suzana Emrulović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijela je 21. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006201 11 REV od 2. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi Federalni zavod za PIO/MIO isplati razliku plata za period od marta 2003. do marta 2005. godine. U postupku je u tvrđeno da je apelantici, kao bivšoj zaposlenici Društvenog fonda za PIO BiH, nakon ujedinjavanja sa Zavodom MIO Mostar i formiranjem tuženog, isplaćivana plaća u skladu sa ranije zaključenim ugovorom o radu sa Društvenim fondom za PIO BiH, koji je u skladu sa odredbama člana 105. Zakona o radu prenesen na novog poslodavca-tuženog, a koji u spornom periodu nije bio izmijenjen, niti je apelantica zaključila novi ugovor sa tuženim, pa su neosnovani apelantičini navodi da joj je tuženi u spornom periodu trebao isplaćivati veće plaće.
2. AP-1536/12
Sead Delalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić advokatica iz Cazina, podnio je 25. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 001303 10 REV od 10. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi JU „Gimnazija“ Cazin na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2002. i 2003. godinu i razlike navedene naknade za 2004. godine isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude, dok je odbijen kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplati razliku plata za period od marta 2002. do decembra 2004. godine. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, u postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da mu je u spornom periodu isplaćivana manja plata u odnosu na ostale zaposlenika tuženog.
3. AP-3666/12 Alija Biber (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Halil Mušinović advokat iz Konjica, podnio je 22. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 001912 11 REV od 2. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi-Federacija Bosne i Hercegovine isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude na ime otpremnine zbog sporazumnog prestanka aktivne vojne službe. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je sa tuženim zaključio sporazum o prestanku profesionalne vojne službe sa obavezom na isplatu otpremnine od strane tuženog, a apelant se u svojoj tužbi pozvao na sporazum koji se odnosi na drugo lice, pa tako apelant nije dokazao niti osnov, niti visinu svog tužbenog zahtjeva.
4. AP-3758/12
Safet Ponjević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić advokatica iz Cazina, podnio je 30. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 RS 004029 11 RSŽ od 27. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tuženi zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Federacija Bosne i Hercegovine-Federalno ministarstvo odbrane Sarajevo isplati razliku plaće, toplog i regresa za 2005. godinu, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplati razliku plaća, toplog obroka, regresa i jubilarne nagrade za 2006. i 2007. godinu. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, u postupku je utvrđeno da, u pogledu potraživanja za sporni period, tuženi nije bio pasivno legitimisan jer prema članu 72. stav 2. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine proizilazi da nema odgovornosti tuženog za pomenuta potraživanja nakon 1. januara 2006. godine, a prema odredbi člana 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o službi u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine određeno je da sva lica u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine postaju lica u službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine u činu i položaju u kome su se zatekli na dan 31. decembra 2005. godine.
5. AP-4494/12
Rafail Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnio je 19. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 023473 12 GŽ od 10. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i tuženi su obavezani da apelantu na ime neisplaćenih plaća isplate iznose bliže navedene u dispozitivu presude, dok je odbijen apelantov za zahtjevom za naknadu troškova postupka. U odnosu na odluku o troškovima postupka, sud je utvrdio da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova postupka jer nije postupio po nalogu suda prilikom dostavljanja pismenog podneska od 23. decembra 2009. godine, a osim toga troškovi koje je apelant imao nisu bili nužni troškovi potrebni za vođenje parnice.
6. AP-4495/12
Dragica Čulić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mrkonjić Grada, koju zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnijela je 19. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 005617 11 REV od 16. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantice i da se tuženi obaveže da apelanticu vrati na posao. U postupku je utvrđeno da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantice doneseno u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu i Pravilnika o radu tuženog, budući da je nakon provedenog disciplinskog postupka protiv apelantice utvrđeno da je apelantica, kršeći radnu disciplinu i postupajući suprotno opisu svojim poslova i zadataka nanosila štetu tuženom, zbog čega je počinila težu povredu radne obaveze.
7. AP-4564/12
Senaida Dautović i Emina Huskić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Lukavca, koje zastupa Sulejman Hasanović advokat iz Lukavca, podnijele su 24. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 P 001403 11 REV od 11. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tuženi isplati neisplaćene plaće i uplati doprinose za PIO u novčanim iznosima i za periode bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je tuženi prilikom obračuna plaća apelanticama i uplate doprinosa za PIO pravilno primjenjivao odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1070/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić