Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1098/12 (I.M.,S. A. i S. Č. i N.S. i H. Č. i D. M.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1098/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
I.M., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050595 09 Gž od 10. februara 2012. godine;
Safet Aldžić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 002389 11 Rsž od 16. marta 2012. godine;
Srđan Čavić, Miladin Dakić, Rajko Knežević, Jadranko Krkeljaš, Zlatan Mišić, Dejan Vasiljević, Velibor Novokmet, Milan Dangubić, Željko Dangubić, Draženko Brborić, Dragan Sikimić, Milan Samardžić, Dejan Ilić, Zoran Komlenović, Aleksandar Zrnić, Tadija Marjanović, Slobodan Mišić, Smajo Arnaut, Amir Šišman, Mladen Dostanić, Žarko Delić, Zoran Ilić, Behrudin Đedović, Admir Imamović, Dražen Starčević, Dragan Lepir, Safer Ahmetović, Smail Babić, Milan Bodirogić, Dragan Bijelić, Radovan Petrović, Sreten Jeftić, Boško Gruban, Dragoslav Vidović, Željko Todorović, Ljubinko Radonjić, Dane Jovanović, Tihomir Pejić, Dragan Jovanović, Anđelko Cvijanović, Goran Stevanović, Milovan Kovačević, Dragan Đurić i Nenad Semiz, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001064 11 Gž od 21. marta 2012. godine; N.S., S.M., D.R. i E.E., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 012403 11 Rsz od 16. februara 2011. godine;
Haris Čolaković, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 024661 11 Gž od 6. juna 2011. godine;
Dušan Marković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046020 12 Rev od 10. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1098/12
I.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Dževad Hrnjić, advokat iz Žepča, podnio je 23. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050595 09 Gž od 10. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati određeni novčani iznos na ime plaća za januar i februar 2001. godine i regresa za godišnji odmor za 2000. i 2001. godinu. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da donošenje Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza F BiH ne predstavlja priznanje duga sa posljedicama prekidanja zastarjelosti potraživanja, jer iz sadržaja teksta tog zakona ne proizilazi izričito priznanje duga apelantu kao povjeritelju, niti se radi o izjavi potpisanoj od strane lica koje je ovlašteno da zastupa dužnike, a u skladu sa zauzetim stavom Vrhovnog suda F BiH. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao na to da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je predmetno potraživanje apelanta zastarjelo u smislu člana 106. Zakona o radu, imajući u vidu da je tužba podnesena 29. novembra 2005. godine, a potraživanje se odnosi na plaće za januar i februar 2001. godine i regres za godišnji odmor za 2000. i 2001. godinu.
2. AP-1786/12
Safet Aldžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 15. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 002389 11 Rsž od 16. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike neisplaćenih plaća za januar i februar 2007. godine u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH propisano da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine, što znači da entitetske vlade odgovaraju za obaveze koje su nastale isključivo do 1. januara 2006. godine. Budući da u konkretnom slučaju apelant potražuje isplatu razlike neisplaćenih plaća za decembar 2005. godine, te januar i februar 2007. godine, to samim tim u smislu navedene odredbe, na strani tužene postoji obaveza za isplatu razlike neisplaćene plaće za mjesec decembar 2005. godine, dok za period nakon 1. januara 2006. godine nema obaveza na strani tužene za potraživanja apelanta.
3. AP-1877/12
Srđan Čavić iz Prijedora, Miladin Dakić iz Gradiške, Rajko Knežević iz Banja Luke, Jadranko Krkeljaš iz Banja Luke, Zlatan Mišić iz Doboja, Dejan Vasiljević iz Doboja, Velibor Novokmet iz Ljubinja, Milan Dangubić iz Ljubinja, Željko Dangubić iz Ljubinja, Draženko Brborić iz Ljubinja, Dragan Sikimić iz Ljubinja, Milan Samardžić iz Ljubinja, Dejan Ilić iz Bileće, Zoran Komlenović iz Čajniča, Aleksandar Zrnić iz Doboja, Tadija Marjanović iz Banja Luke, Slobodan Mišić iz Doboja, Smajo Arnaut iz Orahovice Donje, Amir Šišman iz Zenice, Mladen Dostanić iz Doboja, Žarko Delić iz Doboja, Zoran Ilić iz Doboja, Behrudin Đedović iz Srebrenika, Admir Imamović iz Miričine, Dražen Starčević iz Doboja, Dragan Lepir iz Doboja, Safer Ahmetović iz Srebrenika, Smail Babić iz Doboj Istoka, Milan Bodirogić iz Doboja, Dragan Bijelić iz Velike Bukovice, Radovan Petrović iz Drinjače, Sreten Jeftić iz Ilićana, Boško Gruban iz Prijedora, Dragoslav Vidović Velike Bukovice, Željko Todorović iz Velike Bukovice, Ljubinko Radonjić iz Prnjavora Malog, Dane Jovanović iz Bijeljine, Tihomir Pejić iz Bijeljine, Dragan Jovanović iz Bijeljine, Anđelko Cvijanović iz Bijeljine, Goran Stevanović iz Zvornika, Milovan Kovačević iz Doboja, Dragan Đurić iz Doboja i Nenad Semiz iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Dušan Lukić i Irena Puzić, advokati iz Doboja, podnijeli su 21. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001064 11 Gž od 21. marta 2012. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 11. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom potvrđena je prvostepena presuda kojom su odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata koji su se odnosili na isplatu posebnog dodatka od 20% na osnovnu plaću za određene vremenske periode u određenim novčanim iznosima, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, konstatovao da je prvostepena presuda donesena pravilnom primjenom odredbi člana 62. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH, člana 15. st. 1., 3. i 4. Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH, te člana 2. Odluke Vijeća ministara BiH o posebnim dodacima na plate profesionalnih vojnih lica broj 213/08 od 3. decembra 2008. godine.
4. AP-4003/12
N.S. iz Mostara, S.M. iz Bune, D.R. iz Mostara i E.E. iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 20. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 012403 11 Rsz od 16. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, apelanti su odbijeni sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim su od tuženog potraživali isplatu određenih novčanih iznosa za određene vremenske periode na ime povećanja plaća po osnovu rada subotom i nedjeljom. Također, tuženi je obavezan da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.955,57 KM, umjesto iznos od 5.094,59 KM. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, konstatovao da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrđeno da je rad apelanata koji rade u turnusima specifičan, pa im slobodni dani nisu uvijek subota i nedjelja, nego, zavisno od rasporeda njihovog rada, slobodni dani im nekada budu tokom sedmice, a nekada subotom i nedjeljom. Također, u pogledu troškova predmetnog postupka, istaknuto je da pojedini podnesci apelanata, kao ni opomena, nisu bili neophodni u postupku (član 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku), jer je tim podnescima izvršeno povećanje perioda za pojedina novčana potraživanja, a što se moglo učiniti na ročištima, posebno kod činjenice da se ni zakonske zatezne kamate ne dosuđuju od dana podnošenja zahtjeva, već od dospjelosti pojedinih novčanih potraživanja.
5. AP-4057/12
Haris Čolaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 27. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 024661 11 Gž od 6. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog od 23. jula 2009. godine, kojom apelantu prestaje ugovor o radu od 19. januara 2009. godine, sa danom 21. jula 2009. godine i da se ista poništi kao nezakonita, te da se tuženi obaveže da ga vrati na poslove i radne zadatke na kojima je radio prema navedenom ugovoru, kao i da se naloži tuženom da mu isplati neisplaćene plaće za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naglasio da je, po ocjeni tog suda u konkretnom slučaju, apelant ono što tvrdi, a to je da je dana 26. juna 2009. godine doživio nesreću na poslu, morao i dokazati, te sudu ponuditi dokaze kojim bi se mogla utvrditi tačnost tih činjeničnih navoda, jer su ga na to obavezivale odredbe čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Shodno navedenom, Kantonalni sud je istakao da apelant svoje tvrdnje na kojima je zasnovao tužbeni zahtjev da je kritičnog dana doživio povredu na poslu nije dokazao, zato što tvrdnju da mu tuženi nije izdao prijavu o nesreći na poslu, potvrđuje samo apelant saslušan kao parnična stranka, a ta se tvrdnja, međutim, ne može prihvatiti kao osnovana. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da u situaciji kao što je konkretna, kada za činjenične navode iz tužbe postoji samo izjava apelanta kao stranke, bez predočavanja na uvid prijave o nesreći na poslu, koju bi tuženi morao sačiniti da je apelant navedenog dana zaista doživio nesreću na poslu, a da drugi izvedeni materijalni dokazi, to nisu potvrdili, taj sud je stanovišta da pokloniti vjeru iskazu apelanta, kao jedinom dokazu koji potvrđuje navode iz tužbe, nije u skladu sa odredbama iz čl. 8. i 123. stav 2. navedenog zakona, jer materijalni dokazi koje je predložio i izveo apelant, nisu potvrdili tačnost činjeničnih navoda na kojim je tužbeni zahtjev zasnovan.
6. AP-4228/12
Dušan Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Milutin Đorđević, advokat iz Banja Luke, podnio je 5. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046020 12 Rev od 10. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos kod tužene dana 30. novembra 2002. godine, slijedom čega da se obaveže tužena da ga vrati na posao, na radno mjesto i poslove koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa, ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, kao i da mu na ime naknade štete zbog neisplaćenih plaća i regresa za godišnji odmor isplati određeni novčani iznos, te uplati doprinose Fondu PIO RS za određeni vremenski period. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da iz utvrđenih činjenica slijedi da tužena nije pasivno legitimisana strana u konkretnom slučaju, jer apelant sa danom 30. novembra 2002. godine, kada tvrdi da mu je tužena nezakonito raskinula radni odnos, nije ni bio u radnom odnosu kod tužene već kod d.o.o. za trgovinu, promet i usluge „Pop Trade“ Laktaši, a rješenje tog poslodavca o prestanku radnog odnosa nije pobijao.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1098/12.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić