Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1105/12 (S.S., I.K., S.J. i M.,R. K. i „Zrak“ d.d. Sarajevo i „Fama“ d.o.o. Široki Brijeg i Karađoz-begova medresa Mostar i D. F. i „Exber gas“ d.o.o. Trebinje)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1105/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelantah, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
S.S., I.K., S.J. i M.L., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 Rs 009503 11 Rsž od 9. februara 2012. godine;
Rodoljub Krstić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000262 12 Gž od 12. marta 2012. godine;
„Zrak“ d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 077119 11 Rev od 17. aprila 2012. godine;
„Fama“ d.o.o. Široki Brijeg, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 004702 11 Rev od 10. aprila 2012. godine;
Karađoz-begova medresa Mostar, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 082064 11 Rsž od 24. maja 2012. godine;
Dženeta Fazlić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 017188 10 Rsž od 29. juna 2012. godine;
„Exber gas“ d.o.o. Trebinje, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 Rs 002532 12 Rsž od 29. augusta 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1105/12
S.S., I.K., S.J. i M.L. (u daljnjem tekstu: apelantice) sve iz Gradiške, koje zastupa Momir Mirjanić, advokat iz Gradiške, podnijele su 23. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 Rs 009503 11 Rsž od 9. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelantica kojim su tražile da se obaveže tužena da im isplati naknadu plata za vrijeme otkaznog roka i naknadu na ime otpremnine. Naime, Okružni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, citirao odredbe čl. 118. stav 1., 126. i 130. Zakona o radu, te naveo da na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, po stavu tog suda, pravo na naknadu plata za vrijeme otkaznog roka i naknadu na ime otpremnine, ne mogu proisteći iz nezakonitog otkaza iz razloga koji su utvrđeni u predmetnom postupku, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud.
2. AP-1779/12
Rodoljub Krstić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 15. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000262 12 Gž od 12. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da ga primi na rad, zaključi sa njim ugovor o radu i rasporedi ga na poslove u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, ukazao na to da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da poništenjem odluka tužene koje su bile osnov za utvrđivanje prestanka radnog odnosa, apelantu ne pripada pravo na automatski prijem na neko od radnih mjesta na koje je aplicirao. Nadalje, Sud BiH je citirao odredbe čl. 30. stav 2. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH i naveo da su preuzimanjem na rad kod tužene, apelantu garantovana prava iz rada od dana preuzimanja do dana okončanja izbora po posljednjem raspisanom internom oglasu, dok budući radnopravni status ostvaruju samo zaposlenici izabrani po internom oglasu. Isto tako, Sud BiH je istakao da poništenjem odluka koje su bile osnov za prestanak radnog odnosa, apelantu pripada pravo na uspostavljanje iste pravne situacije koja je bila u vrijeme donošenja odluka, a to je pravo na ponovno odlučivanje o prijavi i to na ona radna mjesta za koja je, u pravosnažno okončanom sudskom postupku, utvrđeno da je nezakonito izvršen izbor kandidata na štetu apelanta. Najzad, Sud BiH je konstatovao da je tužbeni zahtjev opredijeljen na način da se apelant primi na rad i pored činjenice da nije izabran u postupku internog oglašavanja, u suprotnosti sa citiranom zakonskom odredbom koja je utvrdila radnopravni status apelanta u vrijeme preuzimanja na rad kod tužene i daje apelantu više prava nego što ih je imao u vrijeme donošenja kasnije poništenih odluka.
3. AP-2238/12
„Zrak“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 14. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 077119 11 Rev od 17. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je, pored toga što je obavezan da isplati neisplaćene plaće i razliku plaća za utuženi period, kao i da uplati doprinose Fondu PIO F BiH, obavezan da tužiteljici D.Z. isplati i određeni novčani iznos na ime naknade štete zbog neostvarivanja prava na penziju počev od 1. januara do 31. oktobra 2009. godine (u određenim mjesečnim iznosima), sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je, pored ostalog, ukazao na to da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno poprimio osnovanim u cijelosti tužbeni zahtjev, zaključujući da je tužiteljica D.Z. trpila štetu zbog propusta apelanta, da izvrši uplatu doprinosa nadležnom Fondu PIO F BiH, te je pozivom na odredbe člana 85. Zakona o radu i člana 262. Zakona o obligacionim odnosima, utvrdio osnovanim zahtjev za naknadu štete i istom udovoljio u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka.
4. AP-2612/12
„Fama“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Tomislav Bevanda, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 11. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 004702 11 Rev od 10. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, poništena je kao nezakonita odluka apelanta o otkazu ugovora o radu od 1. decembra 2012. godine, te je apelant obavezan da tužiteljici na ime naknade neisplaćenih plata, kao i na ime doprinosa za PIO i za zdravstveno osiguranje za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 88. i 91. Zakona o radu i odredbu člana 106. Pravilnika o radu tuženog, tj. apelanta kada su kao nezakonitu poništili odluku apelanta o otkazu ugovora o radu. Isto tako, konstatovano je da kako je utvrđeno da je otkaz ugovora o radu nezakonit, to su pravilno nižestepeni sudovi primijenili odredbu člana 96. navedenog zakona kada su obavezali apelanta da isplati tužiteljice naknade plata i doprinose za vremenski period za koji tužiteljica zbog nezakonitog otkaza nije radila.
5. AP-2624/12
Karađoz-begova medresa Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnio je 12. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 082064 11 Rsž od 24. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništeni su kao nezakoniti rješenje o otkazu ugovora o radu tužitelju od 4. januara 2011. godine i odluka Upravnog odbora od 21. januara 2011. godine, te je obavezan apelant da vrati tužitelja na poslove na kojim je radio do otkaza ugovora o radu i obezbijedi mu sva prava iz radnog odnosa, kao i da mu na ime naknade plaće, odnosno na ime doprinosa iz rada i po osnovu rada isplati određene novčane iznose za određeni vremenski period, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naglasio da i po mišljenju tog suda apelant kao poslodavac nije dokazao povredu radne obaveze tužitelja iz odredbe člana 90. tač. 9., 27. i 31. Pravilnika o radu tuženog, tj. apelanta koje su mu stavljene kao razlog za prestanak radnog odnosa, odnosno nije dokazao koje je radne obaveze tužitelj nesavjesno, neblagovremeno i nemarno izvršavao, na koji je način svojim radnjama narušavao ugled apelanta, te da li je i na koji način iznosio netačne činjenice u namjeri da se zaposleniku ili apelantu umanji ugled. Konačno, Kantonalni sud je ukazao na to da je prvostepeni sud cijeneći utvrđeno činjenično stanje pravilno utvrdio da nije ispunjen materijalno-pravni uslov za otkaz ugovora o radu tužitelju po odredbi člana 90. tač. 9., 27. i 31. Pravilnika o radu apelanta i člana 88. stav 1. Zakona o radu, te da je, prema tome, nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu.
6. AP-3160/12
Dženeta Fazlić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, podnijela je 29. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 017188 10 Rsž od 29. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi Odluka direktora JU Službe za zapošljavanje USK (u daljnjem tekstu: Služba) od 18. januara 2010. godine o prijemu kandidatkinje A.B. na radno mjesto referentice administratora na neodređeno radno vrijeme povodom objavljenog Oglasa od 10. decembra 2009. godine i da se tuženi obaveže da po Oglasu objavljenom u dnevnom listu „Oslobođenje“ dana 10. decembra 2009. godine izvrši ponovni izbor kandidata u skladu sa uslovima iz oglasa. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tumačenjem odredaba Zakona o dopunskim pravima branitelja i članova njihovih porodica, apelantica nema prioritet u odnosu na A.B., a ni obrnuto, jer su one prema odredbi člana 22. pomenutog zakona jednake u pravima vezano za prioritet, da u slučaju da oba kandidata imaju prioritet u odnosu na lica koja ne spadaju u kategorije definirane članom 2. navedenog zakona, a traži se samo jedan izvršitelj, da izbor bilo kojeg od ta dva kandidata ne čini takvu odluku nezakonitom, da je Komisija za izbor zaposlenika u skladu sa internim aktima tuženog pravilno provela proceduru koja je prethodila donošenju Odluke o izboru kandidata i predložila direktoru Službe da izabere jednog od dva kandidata i to A.B. i apelantice, da donošenjem pobijane Odluke nisu povrijeđene odredbe predmetnog zakona, jer istim nije propisano da bilo koja kategorija lica iz člana 2. navedenog zakona ima prednost u odnosu na druge kategorije definisane tim članom, nego su oni po zakonu jednaki. Shodno navedenom, Kantonalni sud je konstatovao da su u konkretnom slučaju izabrana kandidatkinja A.B. i apelantica ispunjavale uvjete iz Oglasa, ali da je tuženi imao diskreciono pravo da na to radno mjesto izabere kandidata po svom izboru, te da je donio odluku o popuni predmetnog radnog mjesta kojom je na to radno mjesto raspoređena kandidatkinja A.B..
7. AP-3804/12
„Exber gas“ d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Zoran Tomović, advokat iz Trebinja, podnio je 2. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 Rs 002532 12 Rsž od 29. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se poništi rješenje apelanta o otkazu ugovora o radu od 25. septembra 2009. godine, a kojim je utvrđeno da mu radni odnos prestaje sa danom 25. septembra 2009. godine, te da se apelant obaveže da ga vrati na rad i isplati mu sve neisplaćene plate od 25. septembra 2009. godine do vraćanja na rad. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je poslodavac u obavezi da u rješenju navede konkretne radnje kojima je zaposleni učinio povredu radne dužnosti, odnosno radne discipline i da u skladu sa tim cijeni da li je ponašanje zaposlenog (tužitelja) takvo da ne može da nastavi rad kod poslodavca., da bi sud mogao da utvrdi da li su nastupili razlozi za otkaz navedeni u odredbi čl. 98. st. 1. i 2. tač. 1. do 11. Zakona o radu, a posebno da li su takvi razlozi opravdani. Naime, Okružni sud je naveo da se obrazloženje pobijanog rješenja sastoji isključivo u konstataciji da je u disciplinskom postupku nesporno utvrđeno da je tužitelj odobrio da se u objekat unese veća količina tekstila bez porijekla, uz zaključak da je to samo po sebi ponašanje kojim se nanosi šteta poslodavcu, zbog čega je moglo doći do zatvaranja objekta. Okružni sud je konstatovao da se i samo zbog takvog propusta predsjednika disciplinske komisije da opiše i obrazloži konkretne radnje tužitelja, čini njegovo rješenje nezakonitim. Na kraju, Okružni sud je naglasio da treba ukazati na obavezu poslodavca da u smislu člana 128. stav 3. navedenog zakona, u slučaju spora pred nadležnim sudom, dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, a što apelant nije dokazao na pouzdan i nedvojben način.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1105/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić