Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1160/12 (Lj.Ć.,R. J. i J.B.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1160/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Lj.Ć., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 003251 10 Uvp od 9. februara 2012. godine;
Ramadan Jusić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 005898 10 U od 27. februara 2012. godine;
J.B., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 10385 10 U od 19. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1160/12
Lj.Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilidže, podnijela je 28. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 003251 10 Uvp od 9. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Sarajevu od 7. jula 2010. godine, kojom je odbijena kao neosnovana apelanticina tužba podnesena rješenja tuženog Federalnog zavoda za PIO od 15. maja 2007. godine, kojim je odbijena njena žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 20. marta 2007. godine. Tim prvostepenim rješenjem je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za ostvarivanje prava iz PIO i isplatu neisplaćenih primanja. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da s obzirom na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, prvostepeni sud, a i nadležni organi nisu svojim odlukama povrijedili zakon na štetu apelantice, pa se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazuje neosnovanim. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da je odredbama člana 84. Zakona o osnovnim pravima iz PIO propisano da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja utvrđena tim zakonom stiču i dospjevaju danom ispunjenja uslova, s tim što se pravo na starosnu penziju može ostvariti poslije prestanka osiguranja, dok je članom 24. stav 3. tog zakona regulisano da se lični dohodak ostvaren u godini u kojoj osiguranik ostvaruje pravo na starosnu penziju, ne uzima za utvrđivanje penzijskog osnova. Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da je u postupku ustanovljeno da je apelantica pravo na umanjenu prijevremenu starosnu penziju ostvarila dana 31. decembra 1991. godine, pa joj u smislu navedene zakonske odredbe, lični dohodak ostvaren u toj godini nije uračunat u penzijski osnov, koji je dakle pravilno obračunat. Također, istaknuto je da su apelantici vršene isplate penzije od strane drugih nositelja osiguranja zaključno sa danom 31. januara 1999. godine (u RS i Republici Srbiji), o čemu postoji dokumentacija u spisu predmeta.
2. AP-1579/12
Ramadan Jusić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 27. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 005898 10 U od 27. februara 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 6. i 24. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog Federalnog zavoda za PIO od 6. oktobra 2010. godine, kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 6. jula 2010. godine. Tim prvostepenim rješenjem je apelantu u skladu sa članom 137. Zakona o PIO priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju u određenom mjesečnom iznosu počev od 16. januara 2003. godine, s tim da mu taj iznos pripada i na dan donošenja rješenja, a isplata od 8. augusta 2009. godine. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da iz dokaza u spisima predmeta proizilazi da je penzija apelantu određena po Zakonu o PIO kao općem propisu kojim se uređuje ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a ne po Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske F BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane, jer je predmet konkretnog postupka bilo odlučivanje o apelantovom zahtjevu kojim je tražio donošenje konačnog rješenja o njegovom pravu na prijevremenu starosnu penziju po općim propisima. Nadalje, Kantonalni sud je naglasio da iz spisa predmeta slijedi da je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na penziju pod povoljnim uslovima, od strane nadležnih organa uprave, odbijen 2008. godine, te da je povodom pokrenutog upravnog spora protiv tih rješenja pred Kantonalnim sudom u Mostaru donesena presuda od 22. oktobra 2009. godine kojom je apelantova tužba odbijena kao neosnovana, a protiv te presude on nije tražio daljnju pravnu zaštitu. Najzad, Kantonalni sud je konstatovao da je kod takvog stanja stvari neosnovan apelantov prigovor da je u konkretnom postupku ponovo trebalo odlučivati o njegovom zahtjevu za ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnim uslovima, jer je o tom zahtjevu već jednom odlučeno u postupku koji je vođen u 2008. godini i koji je pravosnažno okončan.
3. AP-3921/12
J.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 13. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 10385 10 U od 19. oktobra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 4. augusta 2010. godine, kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv zaključka prvostepenog organa od 31. marta 2010. godine, kojim je zbog zastarjelosti odbačen apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida. U obrazloženju presude Kantonalni sud je konstatovao da, imajući u vidu odredbu člana 35. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i podatak iz spisa predmetne stvari da je apelant zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida podnio dana 18. marta 2010. godine, cijeni da su organi uprave pravilno riješili, zato što je apelantov zahtjev podnesen po proteku prekluzivnog zakonskog roka od tri godine iz navedenog člana 35. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1160/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić