Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1201/12 (M. B.,Š. B.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1201/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godineu predmetu broj AP-1201/12, rješavajući apelacije Miodraga Bojanovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Miodrag Bojanović, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 106754 12 Gž od 6. marta 2012. godine;

Šerif Bubalo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 024560 10 Gž od 10. septembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1201/12

Miodrag Bojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Obrenovca, Republika Srbija, podnio je 2. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 106754 12 Gž od 6. marta 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 23. aprila i 26. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da ga je tužena smetala u mirnom posjedu stana, pobliže preciziranog u dispozitivu prvostepenog rješenja, tako što mu je zabranila da koristi stan nakon smrti ostavitelja S.B. koji je preminuo 8. novembra 2010. godine. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da u predmetnoj pravnoj stvari apelant, kao nasljednik, traži zaštitu državine na stanu koji predstavlja zaostavštinu iza oca stranaka S.B, na kojem je nasljednik i tužena, protiv koje je podnijeta tužba zbog smetanja (uznemiravanja) državine. Također, Okružni sud je citirao odredbe člana 303. st. 1. i 7., člana 311. stav 1., te člana 313. st., 1., 2., 3., 4. i 5. Zakona o stvarnim pravima i istakao da kako je u konkretnom slučaju ocjenom izvedenih dokaza od strane prvostepenog suda utvrđeno da je tužena izvršila smetanje (uznemiravanje) državine apelanta na spornom stanu, nakon smrti ostavitelja S.B., na način što je apelantu zabranila da koristi stan, te kako je među strankama nesporna činjenica da je apelant putem samopomoći, nakon smetanja (uznemiravanja), uz pomoć bravara ušao u posjed predmetnog stana 24. juna 2011. godine, kao i da se u trenutku donošenja odluke nalazi u posjedu istog, to na apelantovoj strani (nakon ulaska u posjed stana) više nema pravnog interesa za djelimično usvajanje tužbenog zahtjeva, jer činjenica da je izvršen čin smetanja državine, sama po sebi nema nikakav značaj, pa je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je apelantov zahtjev usvojio, na što osnovano ukazuje žalba tužene.

2. AP-4006/12

Šerif Bubalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 20. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 024560 10 Gž od 10. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant omeo tužitelje u posljednjem mirnom posjedu prava služnosti kolskog puta, na način pobliže preciziran u dispozitivu prvostepenog rješenja. Naime, Kantonalni sud pominje odredbe čl. 80. i 83. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i ukazuje na to da je prvostepeni sud utvrdio da su tužitelji bili u zadnjem mirnom posjedu prava prolaza spornim putem, te da ih je apelant zasmetao u korištenju tog prava, tako što je na predmetnoj parceli i to čitavom širinom te parcele, postavio drvenu prepreku. Nadalje, istaknuto je da pri tome, nije bitno da li su tužitelji stekli pravo predmetne služnosti, jer se u parnici zbog smetanja posjeda sud ne upušta u ocjenu postojanja prava na služnost prolaza putem, već samo utvrđuje faktičko stanje u odnosu na dvije odlučne činjenice: da li su tužitelji zaista prolazili spornim putem, te da li je apelant zaista izvršio predmetno smetanje. Isto tako, naglašeno je da iz iskaza stranaka i svjedoka, te ostalih provedenih dokaza, proizilazi da su tužitelji koristila prolaz predmetnim putem, a što je potvrdio i sam apelant. Najzad, konstatovano je da je apelant tokom postupka isticao da tužitelji imaju mogućnost dolaska na svoje parcele preko drugog puta, umjesto preko njegovih parcela, ali da pitanje prava tužitelja na služnost prolaza preko parcela apelanta, nije predmet konkretnog postupka, već posebne parnice.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1201/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1201/12 (M. B.,Š. B.) | Sudska praksa | Aktio