Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1387/12 (M. P.,R. G. i N. K.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1387/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godineu predmetu broj AP-1387/12, rješavajući apelacije Mladena Petrovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mladen Petrović, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 027005 10 Gž od 21. februara 2012. godine;
Ratko Grmuša, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 038543 11 Gž od 21. maja 2012. godine;
Naila Kadić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 003684 11 Gž od 24. aprila 2012. godine;
Ramiz Mahmuzić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 004821 10 Gž od 16. maja 2012. godine;
Sonja Sudžum, Petar Sudžum i Jelena Sudžum, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 003725 12 Rev od 19. juna 2012. godine;
R.M., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049134 12 Gž od 18. jula 2012. godine;
O.K., protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 038582 12 Gž od 8. oktobra 2012. godine; Muhamed Zuhrić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001890 11 Rev od 23. augusta 2012. godine;
Z.G. i D.G., protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 P 000421 12 Gž 3 od 5. septembra 2012. godine;
„ZAVAROVALNICA MARIBOR“ d.d. Maribor, Republika Slovenija, protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Ps 016105 12 Pž 2 od 2. oktobra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1387/12
Mladen Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 17. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 027005 10 Gž od 21. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime regresnog duga, dok je odbijen tužbeni zahtjev protiv drugotuženog. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj oštećenom u saobraćajnoj nezgodi isplatio određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete, te je u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama stekao pravo da se regresira od odgovornih osoba za nastanak štete. Nadalje, utvrđeno je da je regresni obveznik prema tužitelju bio apelant, kao vozač, a ne drugotuženi, kao imalac vozila koje je učestvovalo u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi.
2. AP-2143/12
Ratko Grmuša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miroslav R. Debeljak, advokat iz Banjaluke, podnio je 7. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 038543 11 Gž od 21. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade materijalne štete na ime sječe stabala u šumi u apelantovom vlasništvu. U toku postupka je utvrđeno da tuženi, u vrijeme označeno u tužbi, nisu postupali u svoje ime i za svoj račun, već zajedno sa ostalim mještanima u aktivnosti koju je organizovala Mjesna zajednica Šargovac radi krčenja i uređenja groblja. S obzirom na navedeno, zaključeno je da tuženi nisu bili pasivno legitimisani u konkretnom sporu i nisu bili u obavezi da nadoknade štetu apelantu, već je eventualna odgovornost mogla postojati na strani Mjesne zajednice Šargovac, koja je bila organizator predmetne aktivnosti.
3. AP-2230/12
Naila Kadić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 13. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 003684 11 Gž od 24. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi naknade štete za uništeno drvo. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nije dokazala da se predmetno drvo nalazilo na njenom zemljištu.
4. AP-2278/12
Ramiz Mahmuzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 004821 10 Gž od 16. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se obaveže tužena da mu isplati određeni novčani iznos na ime ispunjenja preuzetih obaveza iz vansudskog poravnanja. U toku postupka je utvrđeno da je apelant tužbom tražio naknadu štete koju je pretrpio zbog neispunjenja obaveze tužene utvrđene predmetnim poravnanjem. Nadalje, kako je od proteka paricionog roka po predmetnom poravnanju, odnosno, od njegove izvršnosti, pa do podnošenja tužbe, protekao rok od pet godina predviđen odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, utvrđeno je da je apelantovo potraživanje zastarjelo.
5. AP-2785/12
Sonja Sudžum, Petar Sudžum i Jelena Sudžum (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bileće, koje zastupa Obrad Ristić, advokat iz Nevesinja, podnijeli su 25. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 003725 12 Rev od 19. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi naknade materijalne štete, koja im je nanesena nezakonitim radom organa (sudova) tužene. U toku postupka je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da je postojala namjera suda da odugovlačenjem postupka spriječi apelante da naplate svoje potraživanje od izvršenika. Nadalje, apelanti nisu dokazali da bi svoje potraživanje naplatili da je postupak izvršenja tekao bez zastoja, odnosno, da potraživanje nije naplaćeno isključivo zbog propusta na strani suda, a ne zbog činjenice da je nad izvršenikom, zbog platežne nesposobnosti, otvoren stečajni postupak.
6. AP-3147/12
R.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Amila Eterović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049134 12 Gž od 18. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezana apelantica da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime naknade neophodnih uloženih sredstava za adaptaciju stana, dok je tužitelj odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni dosuđeni iznos predstavljao nužne i korisne troškove koje je tužitelj uložio u popravku i adaptaciju stana u kojem je stanovao, kako bi ga doveo u stanje normalno za stanovanje, a na kojem stanu je apelantica bila prijeratni nosilac stanarskog prava.
7. AP-3816/12
O.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je 5. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 038582 12 Gž od 8. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezana tužena da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime razlike plaćene nematerijalne štete (za pretrpljeni strah i za duševne bolove zbog naruženosti), dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete (za tuđu njegu i pomoć i za izgubljenu zaradu za vrijeme trajanja bolovanja). U toku postupka je utvrđeno da je, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka, bio neosnovan apelantov zahtjev za naknadu izgubljene zarade za vrijeme trajanje bolovanje. Nadalje, apelant izvedenim dokazima nije dokazao da mu je tokom liječenja bila potrebna stručna pomoć i njega, te da apelant visinu naknade na ime tuđe pomoći i njege, koja mu je pružena od strane ukućana, nije mogao zasnivati na zaradi medicinske sestre, kao stručne osobe za pružanje pomoći i njege.
8. AP-3934/12
Muhamed Zuhrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, podnio je 14. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001890 11 Rev od 23. augusta 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 30. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime protivrijednosti traktora i motorne pile, te je primljeno na znanje povlačenje apelantove tužbe u odnosu na trećetuženu. U toku postupka je utvrđeno da su predmetne pokretne stvari oduzete od apelanta 8. jula 1993. godine i da mu nisu vraćene po prestanku rata i ukidanju neposredne ratne opasnosti, te se stoga imalo smatrati da je 19. juna 1996. godine šteta nastala i apelant saznao za nju. Nadalje, utvrđeno je da je objektivni rok zastare za predmetno potraživanje naknade štete počeo teći od 19. juna 1996. godine, kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, te da je do podnošenja tužbe (23. januara 2007. godine) proteklo više od pet godina, u smislu člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima.
9. AP-4076/12
Z.G. i D.G. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Novog Grada, podnijeli su 27. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 P 000421 12 Gž 3 od 5. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljičina tužba i obavezani apelanti, kao zakonski nasljednici iza svog oca, da tužiteljici isplate određeni novčani iznos na ime naknade štete, dok je tužiteljica odbijena sa ostatkom tužbenog zahtjeva. Nadalje, istom odlukom ukinuta je prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka i predmet u navedenom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U toku postupka je utvrđeno je prednik apelanata (njihov otac) bio odgovoran za predmetnu saobraćajnu nezgodu, kao da je postojao i doprinos vozača drugog putničkog vozila, koje je bilo u tužiteljičinom vlasništvu, te je stoga tužiteljici pripadao srazmjeran dio naknade štete, tj. dio štete umanjen za štetu koja je nastala kao posljedica ponašanja vozača drugog putničkog vozila. Nadalje, kako je materijalna šteta u smislu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima nasljediva obaveza, ona je prelazila na nasljednike odgovornog lica, koji odgovaraju po pravilima nasljednog prava o odgovornosti za dugove ostavioca u smislu člana 143. Zakona o nasljeđivanju. U pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, utvrđeno je da je ista zasnovana na povredi odredaba Zakona o parničnom postupku i pogrešnom i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pa se pravilnost i zakonitost navedene odluke nije mogla ispitati sa stanovišta pravilne primjene materijalnog prava.
10. AP-4122/12
„ZAVAROVALNICA MARIBOR“ d.d. Maribor, Republika Slovenija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 30. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Ps 016105 12 Pž 2 od 2. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime regresa. U toku postupka je utvrđeno da je apelant tužbom potraživao novčani iznos koji je prethodno isplatio vlasniku vozila na osnovu poravnanja, a zbog materijalne štete nastale na vozilu na lokalnoj cesti, te je odgovornost prvotužene temeljio na odredbama člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, a drugotužene na odredbi člana
10. Zakona o cestama u Federaciji Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, utvrđeno je da se provedenim dokazima nije moglo na nesumnjiv i pouzdan način utvrditi kod koje banke ili druge ovlaštene finansijske institucije je eventualno doista i izvršena uplata, odnosno, prijenos predmetnog iznosa iz naloga za uplatu, odnosno, isplata novčanog iznosa u korist vlasnika ili pak korisnika vozila. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelant nije stekao pravo namirenja svog potraživanja prema tuženim uz naplatu regresnog duga, odnosno, nije bilo osnova za primjenu odredaba člana 939. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kao niti odredaba člana 78. Zakona o osiguranju imovine i osoba.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1387/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić