Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-14/12 (D. V.,S. D. i Đ. T.,G. K.,N. B. i J. Š.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-14/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj, 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-14/12, rješavajući apelacije Dragomira Vukojevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Dragomir Vukojević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051752 10 REV od 1. novembra 2011. godine;

Siniša Dostić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000604 10 REV od 22. decembra 2011. godine;

Đorđo Tomić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 RS 000018 11 RSŽ od 12. januara 2012. godine;

Gordana Kačar, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 RS 016983 11 RSŽ od 8. maja 2012. godine;

Nada Božić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 RS 003634 12 RSŽ 2 od 7. juna 2012. godine;

Jagoda Šegvić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 010882 11 REV od 14. augusta 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-14/12

Dragomir Vukojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Božidar Bojanić advokat iz Banja Luke, podnio je 4. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051752 10 REV od 1. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je kao presuđena stvar dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da ne postoji valjan pravni akt kao odluka tužene o prestanku radnog odnosa apelanta, te da još traje radni odnos apelanta kod tužene, a što je tužena dužna priznati. Osim toga, odbijen je kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tužena plati doprinose iz PIO za rad u Rusiji u periodu od 1997. do 2010. godine, te da tužena dozvoli apelantu rad na svom radnom mjestu građevinskog poslovođe i isplati mu naknadu za izgubljenu zaradu za period od 1997. do 2010. godine. U postupku je utvrđeno da je pravomoćnim rješenjem Osnovnog suda broj 011-0-Ž-06-

000705 od 27. novembra 2006. godine zaključeno da je apelant propustio da u zakonskom roku pokrene postupak radi pobijanja rješenja o prestanku radnog odnosa kod tuženog, pa se u smislu člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku radi o presuđenoj stvari u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništavo rješenje tužene o prestanku radnog odnosa apelanta, i da još traje radni odnos apelanta kod tužene. Nadalje, utvrđeno je da je apelantu odlukom tužene od jula 1997. godine otkazan ugovor o radu, pa apelant naknadu za doprinose iz PIO, izgubljenu zaradu i sl. nije mogao tražiti za period od 1997. do 2010. godine budući da nije niti bio u radnom odnosu kod tužene, niti je faktički radio kod tužene u spornom periodu, zbog čega je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan.

2. AP-560/12

Siniša Dostić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnio je 9. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000604 10 REV od 22. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio naknadu štete zbog psihičkog zlostavljanja na poslu. U postupku je utvrđeno da je nezakoniti otkaz ugovora o radu apelantu od strane tuženog (što je utvrđeno prema pravomoćnoj presudi Osnovnog suda u Foči iz 2005. godine) bila radnja koja je poduzeta prije stupanja na snagu relevantnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (30. mart 2007. godine) kojima je regulisano pitanje mobinga, pa navedena radnja se ne može kvalificirati kao mobing jer bi to značilo povratno dejstvo Zakona o radu, što bi bilo suprotno članu 110. stav 1. Ustava Republike Srpske. Također, je utvrđeno da radnje tuženog koje se sastoje u upućivanju apelanta na rad u drugo mjesto, nezakonit prekid radnog odnosa i sl. nakon marta 2007. godine, mogu se razmatrati kao mobing u smisli vremenskog važenja zakona, ali apelant, osim vlastite percepcije i uticaja na psihu apelanta, nije dokazao objektivnu činjenicu zlostavljanja ili ponižavanja od strane tuženog, kao i cilj da se takvim radnjama tuženog ugrožava apelantov ugled, čast, ljudsko dostojanstvo i integritet, niti da su takve radnje poduzimane sistematski i u dužem vremenskom periodu, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

3. AP-637/12

Đorđo Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Enis Muhamedović advokat iz Maglaja, podnio je 14. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 RS 000018 11 RSŽ od 12. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati otpremninu zbog čekanja posla. U postupku je utvrđeno da zaposlenik ima pravo na otpremninu u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o radu ukoliko mu je utvrđen status zaposlenika na čekanju, a budući da Federalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu nije donijela konačnu odluku kojom je apelantu utvrdila status zaposlenika na čekanju, apelantov tužbeni zahtjev je neosnovan.

4. AP-2345/12

Gordana Kačar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Šipova, podnijela je 21. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 RS 016983 11 RSŽ od 8. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena isplati nakade za regres, zimnicu i ogrjev za 2009. godinu, dok je odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da joj tuženi isplati razliku neisplaćenih plata za period od juna 2009. do juna 2010. godine. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, u postupku je utvrđeno da apelantici ne pripada pravo na isplatu razlike plata za utuženi period budući da u tom periodu tuženi kao poslodavac i sindikat administrativne službe, kao potpisnici Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u opštinskoj administrativnoj službi Opštine Šipovo nisu postigli novi dogovor o cijeni rada kao osnovu za obračun plata radnicima lokalne samouprave, pa se u konkretnom slučaju primjenjivala cijena rada od 100, 00 KM koju je utvrdila Vlada Republike Srpske u odluci broj 04/1-012-2264/07 iz 2007. godine.

5. AP-2474/12

Nada Božić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Modriče, koju zastupa Ilija Andrić advokat iz Modriče, podnijela je 2. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 RS 003634 12 RSŽ 2 od 7. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonito rješenje tužene o prestanku radnog odnosa apelantice, koje je doneseno dok je apelantica bila na bolovanju usljed profesionalne bolesti, te da se obaveže tužena da apelanticu vrati na posao i uspostavi joj sva prava iz radnog odnosa koje imala po ugovoru o radu i isplati joj naknadu plata za period i u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelantici radni odnos prestao istekom ugovora o radu na određeno vrijeme na poslovima pomoćnog pekara, a kako apelantica nije dokazala da je se u spornom periodu nalazila na bolovanju ili da je oboljela od profesionalne bolesti, niti je sudu predložila izvođenje dokaza na te okolnosti, apelantičin tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan.

6. AP-3563/12

Jagoda Šegvić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Nermina Pivić advokatica iz Zenice, podnijela je 11. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 010882 11 REV od 14. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi na ime neisplaćenih naknada za topli obrok i naknada za regres, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, isplati novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude, dok je odbijen dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tuženi isplati razliku plaća za period od novembra 2004. do septembra 2010. godine. U postupku je utvrđeno da je tuženi apelantici pravilno obračunavao i isplaćivao platu u skladu sa Zaključkom Vlade Zeničko-dobojskog kantona i Sporazumom Vlade i Sindikata, pa proizilazi da je apelantičina plata u spornom periodu bila veća od najniže plate propisane članom 28. stav 1. Granskog kolektivnog ugovora, zbog čega je njen tužbeni zahtjev u ovom dijelu neosnovan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 14/12.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-14/12 (D. V.,S. D. i Đ. T.,G. K.,N. B. i… | Sudska praksa | Aktio