Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-152/12 („Konzum“ d.o.o. Sarajevo i I. B.,„Hydro&eco – System“ d.o.o. Kotor Varoš i Đ. K. i B. B. i „Konzum“ d.o.o. Sarajevo i I. B. i Lazar Draškoi „SECTOR SECURITI“ d.o.o. Banja Luka, D. J. i S. K.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-152/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelantadrugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Konzum“ d.o.o. Sarajevo i Ismir Brkić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 162420 11 PŽP od 8. decembra 2011. godine;
„Hydro&eco – System“ d.o.o. Kotor Varoš i Đurađ Kušljić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 PR 088100 11 PŽP od 30. novembra 2011. godine;
Bogdan Burazor, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 PR 034284 11 PŽP od 30. januara 2012. godine;
„Konzum“ d.o.o. Sarajevo i Ismir Brkić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 PR 007590 11 PŽP od 20. januara 2012. godine;
Lazar Draško, protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 PR 017967 12 PŽP od 24. aprila 2012. godine;
„SECTOR SECURITI“ d.o.o. Banja Luka, Dragan Jelisić i Slaviša Krunić, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 PR 003589 12 PŽP 3 od 17. aprila 2012. godine; Muhamed Riđić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 PR 137954 12 PŽP od 14. septembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-152/12
„Konzum“ d.o.o. Sarajevo i Ismir Brkić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su 10. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 162420 11 PŽP od 8. decembra 2011. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant „Konzum“ d.o.o. Sarajevo kao pravno lice i apelant Ismir Brkić kao odgovorno lice, proglašeni su krivim za prekršaj iz člana 25. Zakona o hrani, pa im je izrečena novčana kazna u iznosima bliže navedenim u dispozitivu rješenja. U postupku je utvrđeno da je, prilikom inspekcijskog nadzora obavljenog od strane inspektora za sanitarnu i zdravstvenu zaštitu u poslovnoj jedinici apelanta „Konzum“ d.o.o. Sarajevo broj 022 Delikates, konstatirano da su apelanti stavili u promet, odnosno vršili prodaju zdravstveno neispravne hrane, čime su počinili navedeni prekršaj.
2. AP-558/12
„Hydro&eco – System“ d.o.o. Kotor Varoš i Đurađ Kušljić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kotor Varoši, podnijeli su 9. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 PR 088100 11 PŽP od 30. novembra 2011. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant Đurađ Kušljić je proglašen krivim za prekršaj iz člana 51. Zakona o fiskalnim kasama, pa su njemu kao odgovornom licu i apelantu Hydro&eco – System“ d.o.o. Kotor Varoš kao pravnom licu izrečene novčane kazne u iznosima bliže navedenim u dispozitivu rješenja. U postupku je utvrđeno da je inspekcijska kontrola izdavanja fiskalnih računa za svaki pojedinačni promet putem fiskalne kase, utvrdila da su apelanti počeli obavljati djelatnost prometa robe i pružanja usluge prije nabavke fiskalnog sistema i fiskalne kase, čime su počinili pomenuti prekršaj.
3. AP-714/12 Bogdan Burazor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, podnio je 21. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 PR 034284 11 PŽP od 30. januara 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaje iz čl. 8. i 12. Zakona o javnom redu i miru, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu bliže navedenim u dispozitivu rješenja. U postupku je utvrđeno da je apelant tokom svađe i razmjene uvreda sa S.J. fizički napao njenog sina S.S. čime je počinio pomenute prekršaje.
4. AP-723/12
„Konzum“ d.o.o. Sarajevo i Ismir Brkić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su 21. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 PR 007590 11 PŽP od 20. januara 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant „Konzum“ d.o.o. Sarajevo kao pravno lice i apelant Ismir Brkić kao odgovorno lice, proglašeni su krivim za prekršaj iz člana 126. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača, pa su im izrečene novčane kazne u iznosima bliže navedeni u dispozitivu rješenja. U postupku je utvrđeno da su apelanti stavljali u promet televizore marki „Elite“ i „Mega“ na čijim deklaracijama nisu naznačeni podaci koji se odnose na punu adresu i sjedište uvoznika, čime su počinili pomenuti prekršaj.
5. AP-1675/12
Lazar Draško (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, podnio je 8. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 PR 017967 12 PŽP od 24. aprila 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 44. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu bliže navedenom u dispozitivu rješenja. U postupku je utvrđeno da je apelant 29. juna 2011. godine u Višegradu upravljao motornim vozilom krećući se brzinom od 50,2 km/h u naseljenom mjestu gdje je brzina ograničena saobraćajnim znakom od 40 km/h, čime je počinio pomenuti prekršaj.
6. AP-1876/12
„SECTOR SECURITI“ d.o.o. Banja Luka, Dragan Jelisić i Slaviša Krunić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić advokatica iz Banja Luke, podnijeli su 21. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 PR 003589 12 PŽP 3 od 17. aprila 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, braniteljici apelanata, advokatici Radmili Plavšić, priznati su troškovi prekršajnog postupka, koji se vodio protiv apelanata radi prekršaja iz člana 46. Zakona o agencijama za obezbjeđenje lica i imovine i privatnoj detektivskoj djelatnosti Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u iznosu bliže navedenom u dispozitivu rješenja, dok je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. U postupku je utvrđeno da radnje za koje su se troškovi zahtijevali preko dosuđenog iznosa nije poduzimao advokat apelanata. Također je utvrđeno da je nesporno zakonsko ovlaštenje apelanata da traže naknadu troškova, koji su nastali usljed nužnih izdataka i nagrade branioca i sl. a koje su apelanti platili iz vlastitih sredstava angažiranjem branitelja, ali da njihov advokat kao lice koje je vršilo radnje odbrane ne može tražiti naplatu tih troškova direktno na svoj račun.
7. AP-3893/12
Muhamed Riđić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Podlugova, kojeg zastupa Miroslav Mikeš advokat iz Banja Luke, podnio je 12. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 PR 137954 12 PŽP od 14. septembra 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 6. stav 1. tačka a. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu bliže navedenom u dispozitivu rješenja. U postupku je utvrđeno da je apelant prilikom carinjenja putničkog motornog vozila u carinskoj ispostavi Gradiška, uz potrebne dokumente koji prate robu, dostavio fakturu za vozilo koja je krivotvorena, čime je počinio pomenuti prekršaj.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 152/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić