Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1533/12 (Hotel „Luna“ Kuzman d.o.o. Neum,N. M. i M. K. i H. P.„Almy“ d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1533/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hotel „Luna“ Kuzman d.o.o. Neum protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 PS 071728 11 PŽ od 28. februara 2012. godine;
Nikola Mijatović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 005399 10 REV od 29. marta 2012. godine;
Midhat Kurtović protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 MAL 001023 12 GZ od 13. augusta 2012. godine;
H. P. protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 036397 10 GŽ od 7. augusta 2012. godine;
„Almy“ d.o.o. Zenica protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 PS 028868 12 REV od 20. novembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1533/12
Hotel „Luna“ Kuzman d.o.o. Neum (u daljnjem tekstu: apelant), iz Neuma, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 25. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 PS 071728 11 PŽ od 28. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na isplatu duga tužitelju na ime neizmirene RTV takse. Također je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant reklamom na svojoj web stranici priznao svoju obavezu prema tužitelju, u smislu relevantnih odredbi Zakona o RTV FBiH, navodeći da su sve sobe opremljene sa radio i TV prijemnikom. Slijedom navedenog je zaključeno da je priznanjem osnova apelant priznao i visinu mjesečne naknade.
2. AP-1917/12
Nikola Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pala, podnio je 22. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 005399 10 REV od 29. marta 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na isplatu duga tužitelju na ime stambenog kredita. Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da su parnične stranke zaključile ugovor o kreditu kojim su regulisana njihova prava i obaveze, te da je tužitelj izvršio sve svoje obaveze, za razliku od apelanta koji nije ni počeo da izvršava svoje obaveze u vidu vraćanja kredita. Slijedom navedenog je odlučeno da tužitelju pripada pravo da od apelanta zahtijeva ispunjenje obaveze u smislu odredbe člana 124. Zakona o obligacionim odnosima.
3. AP-3247/12
Midhat Kurtović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Velike Kladuše, podnio je 7. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 MAL 001023 12 GZ od 13. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na isplatu duga na ime održavanja zajedničkih dijelova zgrade i uređaja zgrade. U predmetnom postupku je utvrđeno da je navedena obaveza apelantu utvrđena pravosnažnim rješenjem nadležnih općinskih organa, slijedom čega se u predmetnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe člana 27. Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrada Unsko-sanskog kantona, kojima je propisana obaveza suvlasnika da plaćaju utvrđenu naknadu.
4. AP-3465/12
H. P. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Rajko Ćužić, advokat iz Mostara, podnio je 27. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 036397 10 GŽ od 7. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba tužitelja u predmetu radi naplate duga po osnovu potrošene električne energije, te je tužitelj obavezan da apelantu naknadi troškove postupka koji su se odnosili na zastupanje na pripremnom ročištu i na ime sastava odgovora na žalbu. Međutim, apelantu nisu dosuđeni troškovi postupka koji su se odnosili na zastupanje na ročištu za glavnu raspravu, za koje apelant smatra da mu pripadaju bez obzira što je ona održana odmah nakon pripremnog ročišta. S tim u vezi je utvrđeno da navedeni troškovi nisu opravdano priznati apelantu, imajući u vidu da se radilo o jednostavnijem sporu, u smislu odredbe člana 94. stav 3. u vezi sa članom 76. Zakona o parničnom postupku FBiH, na kojem je bilo moguće odmah raspravljati o svim pitanjima o kojima je određeno da će se raspravljati i provesti sve dokaze, a što nije iziskivalo posebne pripremne radnje potrebne za zastupanje na tom ročištu.
5. AP-4657/12
„Almy“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Arnaut Kočiz, advokat iz Zenice, podnio je 27. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 PS 028868 12 REV od 20. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na isplatu duga tužitelju po osnovu korištenja mobilnih usluga, te mu naknaditi troškove postupka. U predmetnom postupku je utvrđeno da je među parničnim strankama, kao pravnim licima, zaključen ugovor o zasnivanju pretplatničkog odnosa za isporuku i korištenje usluga mobilne telefonije (koji spada u ugovor u prometu usluga), te da je apelant koristio mobilne usluge tužitelja i izmirio dio duga. S tim u vezi je navedeno da je neosnovan prigovor zastare potraživanja kojeg je istakao apelant (potraživanja za juli, avgust i septembar 2008. godine a tužba podnesena u decembru 2009. godine), budući da se u predmetnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe člana 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (trogodišnji rok zastare), a ne odredbe člana 387. stav 1. tačka 3. navedenog Zakona (jednogodišnji rok zastare).
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1533/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić