Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1606/12 (M. T.,I. Č. i M. K.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1606/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M. T., protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 016615 11 KŽ od 6. marta 2012. godine;
Ismet Čaušević, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 007248 11 KŽ od 20. aprila 2012. godine;
Mirza Kirlić, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 041809 12 KŽK od 21. septembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1606/12
M. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac advokati iz Mostara, podnio je 30. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 016615 11 KŽ od 6. marta 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom spolni odnos s djetetom iz člana 207. stav 3. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je izrečena kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i sigurnosna mjera zabrana obavljanja zvanja nastavnika u trajanju od tri godine. U postupku je utvrđeno da je nesumnjivo dokazano da je apelant u spornom periodu radeći kao nastavnik muzičke kulture u nekoliko osnovnih škola na području Livna, preduzimao bludne radnje prema učenicama V i VII razreda na način kako je navedeno u obrazloženju presude. Također je utvrđeno da je apelant zloupotrebom položaja nastavnika muzičke kulture i zloupotrebom povjerenja iskoristio te na „perfidan i prikriven način“ preduzimao radnje koje sadrže sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret.
2. AP-2279/12
Ismet Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnio je 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 007248 11 KŽ od 20. aprila 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za produženo krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom spolni odnos s djetetom iz člana 207. stav 1. KZ FBiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Nakon provedenog dokaznog postupka zaključeno je da je apelant na način bliže opisan u presudi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
3. AP-3954/12
Mirza Kirlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupaju Zahid Kovač i Nermin Kovač advokati iz Zenice, podnio je 15. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 041809 12 KŽK od 21. septembra 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa članom 205. stav 1. KZ FBiH, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Sud je zaključio da je na nedvosmislen način utvrđeno da je apelant, zloupotrebljavajući položaj ljekara u zdravstvenoj ustanovi, nad svojom pacijenticom poduzimao bludne radnje na način bliže opisan u presudi, čime je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1606/12. Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić