Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1692/12 (S. J.,Stambena zadruga „Standard“ Derventa i M. M. i B. D.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1692/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Slavka Jelačića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Slavko Jelačić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 057199 11 Pž od 12. marta 2012. godine;
Stambena zadruga „Standard“ Derventa, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Ps 000677 10 Rev od 25. septembra 2012. godine;
Mustafa Mulavdić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 Mal 002299 10 Gž 2 od 14. novembra 2012. godine;
Bojan Drmać, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 009792 12 Gž od 12. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1692/12
Slavko Jelačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 9. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 057199 11 Pž od 12. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužitelju na ime duga za isporučenu robu određeni novčani iznos, naveden u izreci prvostepene presude. Naime, u obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da su stranke bile u poslovnom odnosu, a što je nesumnjivo utvrđeno, pored ostalog, i zaključenim vansudskim poravnanjem i saslušanjem svjedokinje E.Z., te ja navedeno da je dosljedno tome, neupitan osnov potraživanja. Također, citirana je odredba člana 374. Zakona o obligacionim odnosima, te je konstatovano da kako je apelant dijelom izvršio i platio svoju ugovornu i zakonsku obavezu, a nije u cijelosti, to ga je sud obavezao da plati dug tužitelju u određenom novčanom iznosu. Najzad, ukazano je na to da je predmetna odluka donesena na temelju odredbi čl. 17., 262. i 516., a u vezi sa članom 324. navedenog zakona.
2. AP-4285/12
Stambena zadruga „Standard“ Derventa (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Božo Cvijanović, advokat iz Doboja, podnio je 7. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Ps 000677 10 Rev od 25. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime sticanja bez osnova isplati određeni novčani iznos, preciziran u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanja zastarijevaju za deset godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da se kod činjenice da je zaključkom tužene od 24. aprila 1991. godine obustavljeno izdavanje građevinskih dozvola, kada su zadrugarima, građanima koji su učestvovali na konkursu za dodjelu zemljišta, vraćena uložena sredstva, ima uzeti da rok zastarjelosti potraživanja teče od tog dana, 24. aprila 1991. godine. Zatim, Vrhovni sud je istakao da je pravilno našao drugostepeni sud da taj rok teče sve do 15. aprila 1992. godine kada je Odlukom predsjednika Srpske Republike BiH od 15. aprila 1992. godine proglašena neposredna ratna opasnost i od kada zastarjelost prestaje da teče, u smislu odredbe člana 383. ZOO, sve dok Odlukom Narodne skupštine RS od 19. juna 1996. godine nije ukinuto, kasnije proglašeno ratno stanje, kao i stanje neposredne ratne opasnosti. Naime, od 19. juna 1996. godine rok zastarjelosti predmetnog potraživanja ponovo počinje da teče, tako da period od deset godina, u kojem je apelant mogao da podnese tužbu, ističe 28. juna 2005. godine, računajući vrijeme od 24. aprila 1991. do 15. aprila 1992. godine, te od 19. juna 1996. do 28. juna 2005. godine. Dakle, Vrhovni sud je ukazao na to da je, s obzirom da je apelant podnio tužbu 25. oktobra 2005. godine, pravilan zaključak nižestepenih sudova da je osnovan prigovor tužene, istaknut u smislu odredbe člana 360. stav 3. ZOO, da je predmetno potraživanje zastarjelo. Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da kako je odredbom člana 360. stav 1. ZOO propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, to se zahtjev apelanta ukazuje neosnovanim.
3. AP-4467/12
Mustafa Mulavdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, podnio je 18. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 Mal 002299 10 Gž 2 od 14. novembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju više puta. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati, na ime nagrade za zastupanje u predmetu broj P-304/2005 i na ime nagrade za sastav prijedloga za izvršenje od 29. juna 2006. godine, određeni novčani iznos, pobliže opisan u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naglasio da kako tokom postupka apelant nije sporio da tužitelju nije isplatio nagradu na ime zastupanja apelanta u predmetu broj P-304/2005, te nagradu na ime sastava prijedloga za izvršenje presude donesene u tom predmetu, a niti je imao primjedbi i prigovora na dato izjašnjenje tužitelja kao stranke da je sa apelantom bio postignut dogovor da te troškove apelant plati tužitelju kada naplati bilo koji iznos po navedenoj presudi broj P-304/2005, to se kod takvog činjeničnog stanja i odluka prvostepenog suda o obavezi apelanta da tužitelju na ime nagrade za zastupanje u predmetu broj P-304/2005, kao i na ime nagrade za sastav prijedloga za izvršenje isplati određeni novčani iznos, zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava (Zakona o advokaturi F BiH i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata), iz kog razloga se ni nastojanje apelanta da kroz žalbene navode ospori pravilnost prvostepene presude, ne može prihvatiti osnovanim.
4. AP-4685/12
Bojan Drmać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Anto Grgić, advokat iz Kaknja, podnio je 31. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 009792 12 Gž od 12. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi da tužitelju isplati određeni novčani iznos, pobliže preciziran u izreci prvostepene presude. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao na to da iz stanja spisa predmeta proizilazi da se saobraćajna nesreća u kojoj je učestvovao apelant desila dana 23. decembra 2005. godine, te da je „Hercegovina osiguranje“ sklopila sporazum sa svojim osiguranikom P.B. dana 23. februara 2006. godine i da mu je na osnovu tog sporazuma isplatila dana 4. aprila 2006. godine određeni novčani iznos na ime štete koja je nastala u navedenoj saobraćajnoj nezgodi. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da iz spisa slijedi da je „Hercegovina osiguranje“ ugovorom o cesiji dana 19. septembra 2006. godine to svoje regresno potraživanje koje je imala prema apelantu prenijela na Zaštitni fond F BiH, tj. tužitelja koji je dana 22. februara 2011. godine podnio tužbu u kojoj potražuje na ime regresnog duga određeni novčani iznos od tuženog, kao i da je među strankama nesporno da automobil apelanta u vrijeme kada se desila saobraćajna nezgoda nije bio osiguran. Dakle, Kantonalni sud je naveo da na osnovu predmetnog činjeničnog stanja proizilazi da se radi o regresnom potraživanju tužitelja prema apelantu imajući u vidu da je osiguravajuća kuća „Hercegovina osiguranje“ izmirila dug oštećenom, te da je nakon toga svoje potraživanje prenijela ugovorom o cesiji na tužitelja. Shodno navedenom, Kantonalni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju regresni zahtjev osiguravatelja (pa prema tome i tužitelja) prema neosiguranom vlasniku vozila iz obaveznog osiguranja u prometu zastarijeva u općem zastarnom roku iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, s tim što zastarjelost počinje teći prvog dana od dana kada je „Hercegovina osiguranje“ nadoknadila štetu oštećenom. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1692/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić