Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2103/12 ("Čajevec Mega" a.d. Banja Luka,DOO „Duka Milići“ i D. Č.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2103/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ime Apelanta, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 058255 11 REV od 14. marta 2012. godine;
DOO „Duka Milići“, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 PS 001189 11 REV od 3. aprila 2012. godine;
Dragomir Čegar, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 045471 11 GŽ od 19. aprila 2012. godine;
Goran Jovanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000601 11 REV od 18. aprila 2012. godine;
Nenad Vasiljević, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 017267 12 GŽ od 20. aprila 2012. godine;
Milorad Tomazović, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 024012 11 GŽ od 11. maja 2012. godine;
„Cop Benz“ d.o.o. Široki Brijeg, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 PS 007524 10 REV od 24. maja 2012. godine; „Gavriosia Sidirokastrou“ Grčka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 005130 11 REV od 26. aprila 2012. godine;
S. K., protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 001749 12 GŽ od 7. septembra 2012. godine;
Đenana Velić, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 026552 12 GŽ od 11. oktobra 2012. godine;
Tanja Čomor, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 PS 047422 11 REV od 20. novembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2103/12
Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mile Antonić advokat iz Banja Luke, podnio je 4. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 058255 11 REV od 14. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi M.M. isplati na ime duga - zakupnine poslovnog prostora i režijskih troškova novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant sa Đ.M. potpisao ugovor o zakupu poslovnog prostora u Banja Luci, a ne sa tuženim M.M., te da apelant, stoga, nije dokazao da se sa tuženim povodom predmetnog poslovnog prostora nalazio u bilo kakvom obligaciono pravnom odnosu, niti da je tuženi pasivno legitimisan u konkretnom sporu.
2. AP-2353/12 DOO „Duka Milići“ (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nada Todorović advokatica iz Vlasenice, podnio je 22. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 PS 001189 11 REV od 3. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu ugovora o izvozu drvnih sortimenata za potrebe tuženog isjekao i izvezao drvne sortimente u većem obimu nego što je to dogovoreno, te da je na osnovu toga tuženi obavezan da mu isplati novčani iznos za izvršene radove. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je u konkretnom slučaju izveo radove u većem obimu od ugovorenih, niti je prekoračenje obima radova praćeno izmjenama ugovora u posebnoj pismenoj formi koja je u skladu sa članom 67. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezna za ovakve vrste ugovora, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
3. AP-2363/12
Dragomir Čegar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Milutin Đorđević advokat iz Banja Luke, podnio je 25. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 045471 11 GŽ od 19. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime duga po osnovu zajma novca i protuvrijednost zlatnog nakita isplati novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelant ničim nije dokazao da je sa tuženim zaključio pismeni ugovor o zajmu novca, niti da je tuženom dao zlatni nakit, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u smislu čl. 7. stav 1., 102. stav 1. i 123. Zakona o parničnom postupku.
4. AP-2371/12
Goran Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, podnio je 25. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000601 11 REV od 18. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime vraćanja kupoprodajne cijene za kupljeni traktor koji je imao skrivene nedostatke isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelant ničim nije dokazao da je sporni traktor kojeg je kupio od tuženog imao materijalne nedostatke u smislu člana 479. ZOO, a za koje bi tuženi u skladu sa članom 488. ZOO odgovarao kao prodavac, nego je apelant nastavio koristiti traktor ne tražeći niti raskid ugovora o kupoprodaji, zbog čega mu ne pripada pravo na povrat kupoprodajne cijene.
5. AP-2384/12 Nenad Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 26. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 017267 12 GŽ od 20. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljici isplati dug po osnovu zakupnine za korištenje poslovnog prostora u Visokom za period od jula 2009. do juna 2010. godine. U postupku je utvrđeno da su stranke u spornom periodu bile u ugovornom odnosu po osnovu ugovora o zakupu poslovnih prostorija, i da za navedeni period apelant kao zakupoprimac nije plaćao tužitelju kao zakupodavcu ugovorene mjesečne zakupnine, pa ga je sud u smisli čl. 277. i 596. ZOO obavezao na isplatu zakupnine.
6. AP-2395/12
Milorad Tomazović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Branislav Kosić i Sanjin Kosić advokati iz Banja Luke, podnio je 27. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 024012 11 GŽ od 11. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime duga po ugovoru o kupoprodaji isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili usmeni ugovor o kupoprodaji papir mašine za izradu fotografija, da je tuženi preuzeo mašinu i pri tome platio jedan dio kupoprodajne cijene, ali da je navedena mašina imala bitne materijalne nedostatke koje apelant kao prodavac po pozivu tuženog kao kupca nije otklonio. Budući da je tuženi svojim radnjama ugovor smatrao raskinutim, sud je zaključio da se ugasilo apelantovo pravo da traži isplatu preostalog dijela kupoprodajne cijene.
7. AP-2667/12
„Cop Benz“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Azra Katić i Marinko Katić advokati iz Čapljine, podnio je 16. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 PS 007524 10 REV od 24. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime duga isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da su tuženi „Eurobenz“ d.o.o. Sovići kao prodavatelj i „Eurobenz“ d.o.o. Ploče kao kupac zaključili ugovor o kupoprodaji opreme, pri čemu je kupac platio kupoprodajnu cijelu, ali nije preuzeo robu-opremu. Također je utvrđeno da je ugovorom o prodaji potraživanja „Eurobenz“ d.o.o. Ploče prodao navedeno potraživanje (robu) preduzeću „Hermes“ d.o.o. Ljubuški za određeni iznos novca, a „Hermes“ d.o.o. Ljubuški isto potraživanje prodao apelantu. Sud je zaključio da je tuženi kao kupac na druge mogao prenijeti svoje pravo-potraživanje koje je imao prema prodavatelju, tj. pravo na predaju kupljene robe u onom opsegu i kvaliteti koja je bila kod prodavatelja, ali nije bio ovlašten da to pravo po vlastitom nahođenju pretvara u novčanu obavezu, zbog čega nije bilo mjesta da se udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu.
8. AP-2686/12
„Gavriosia Sidirokastrou“ Grčka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banja Luke, podnio je 18. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 005130 11 REV od 26. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju na ime kupljene i preuzete robe isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelant nije izvršio svoju obavezu iz ugovora o kupoprodaji drvene građe kojeg je zaključio sa tužiteljem, tj. nije izvršio plaćanje isporučene robe koju je primio bez primjedbi na količinu i kvalitet i za koju su mu ispostavljeni računi od strane tužitelja, pa je ga je sud u smislu čl. 262. i 516. ZOO obavezao na isplatu ugovorene kupoprodajne cijene.
9. AP-3980/12
S. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Muhamed Husika advokat iz Kaknja, podnio je 19. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 001749 12 GŽ od 7. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju na ime duga po ugovoru o kupoprodaji teretnog motornog vozila isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je tužitelj apelantu prodao motorno vozilo, koje je apelant preuzeo od tužitelja, ali da apelant tužitelju nije isplatio kupoprodajnu cijenu na način kako je to navedeno u predmetnom ugovoru, tj. prebacivanjem njegovih certifikata na jedinstveni račun tužitelja, pa je sud donio odluku kao u dispozitivu presude.
10. AP-4015/12
Đenana Velić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Senad Bosto advokat iz Bugojna, podnijela je 21. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 026552 12 GŽ od 11. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica i Š.H. su solidarno obavezani da tužitelju Raiffeisen Bank d.d. Bosna i Hercegovina na ime duga po osnovu ugovora o kreditu isplate novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je tužitelj Š.H.-u po osnovu ugovora o kreditu odobrio nenamjenski kredit, a da je apelantica sa tužiteljem potpisala ugovor o jemstvu obavezujući se da će ona kao jemac-platac ispuniti obavezu iz predmetnog ugovora, ako glavni dužnik ne ispuni svoju obavezu prema tužitelju. Budući da Š.H. kao glavni dužnik nije ispunio svoju obavezu prema tužitelju, tužitelj je u smislu člana 1004. stav 3. ZOO i od apelantice i od glavnog dužnika zatražio ispunjenje obaveze, zbog čega je sud donio odluku kao u dispozitivu presude.
11. AP-4625/12
Tanja Čomor (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnijela je 26. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 PS 047422 11 REV od 20. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da tužitelju Raiffeisen Bank d.d. Bosna i Hercegovina na ime duga isplatiti novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je tužitelj sa preduzećem „Gradex“ d.d. Mostar zaključio ugovor o reprogramiranju duga, a da je apelantica sa tužiteljem potpisala ugovor o jemstvu obavezujući se da će ona kao jemac-platac ispuniti obavezu iz predmetnog ugovora, ako glavni dužnik ne ispuni svoju obavezu prema tužitelju. Budući da „Gradex“ d.d. Mostar kao glavni dužnik nije ispunio svoju obavezu prema tužitelju iz ugovora o reprogramiranju duga, sud je obavezao apelanticu da isplati tužitelju sporni iznos novca.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2103/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić