Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2134/12 (S. P.,Z. G. i J. G. i V. Ž.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2134/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Save Parađine i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. točka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Savo Parađina, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 011840 11 Gž od 19. marta 2012. godine;

Zoran Glavina i Jadran Glavina, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 009488 12 Rev od 8. maja 2012. godine;

Vaso Živanović, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 030741 12 Gž od 7. novembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2134/12

Savo Parađina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mokrog, kojeg zastupa Neđo Šutanović, advokat iz Sokoca, podnio je 6. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 011840 11 Gž od 19. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju, radi utvrđivanja prava vlasništva, osporenom konačnom odlukom odlučeno je na način pobliže preciziran u izreci presude. Naime, Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je predmet konkretnog spora apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je suvlasnik i suposjednik sa dijelom 1/2 nekretnina navedenih i upisanih u posjedovne listove, sve detaljnije precizirano u izreci prvostepene presude, te da mu je tuženi dužan priznati pravo suvlasništva i suposjeda na tim nekretninama sa dijelom od 1/2 i trpiti da se kod suda izvrši fizička dioba svih nekretnina i apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje njegov pripadajući suvlasnički dio, kao i protivtužbeni zahtjev tuženog pobliže opisan u obrazloženju presude. Nadalje, Okružni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud utvrdio da su apelant i tuženi suposjednici i suvlasnici parcele navedene u izreci presude, sa dijelom od 1/2, te suposjednici i suvlasnici kuće izgrađene na toj parceli i to apelant sa dijelom od 1/3, a tuženi sa dijelom od 2/3, kako je i navedeno u izreci osporene presude. Konačno, Okružni sud je konstatovao da je pravilno zaključio prvostepeni sud da se iz ponašanja apelanta i tuženog, može zaključiti da je postojao sporazum da se prizemlje i prvi sprat predmetne kuće gradi za tuženog, a drugi sprat za apelanta, na kojoj su po osnovu zajedničkog građenja stekli pravo suvlasništva, apelant sa dijelom od 1/3, a tuženi sa dijelom od 2/3 (član 13. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima).

2. AP-2611/12

Zoran Glavina i Jadran Glavina (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Širokog Brijega, koje zastupa Miro Volarić, advokat iz Mostara, podnijeli su 11. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 009488 12 Rev od 8. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj vlasnik i posjednik nekretnine, precizirane u izreci prvostepene presude, pa su slijedom prednjeg utvrđenja obavezani apelanti priznati tužitelju pravo vlasništva na toj nekretnini, te se ostaviti svakog daljnjeg ometanja posjeda na istoj, dok je protivtužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se utvrdi da su oni suvlasnici i suposjednici dijela sporne parcele sa jednakim dijelovima, zatim, da imaju trajno pravo korištenja pristupnog puta motornim vozilima, kao i da imaju pravo da na osnovu presude, izvrše promjene u zemljišnim knjigama, odbijen. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naglasio da je prvostepeni sud na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tužitelj temeljem valjanog pravnog posla-pismenog ugovora o poklonu izvršio upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na koji način je u smislu odredbe člana 38. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima stekao pravo vlasništva sporne parcele, kao i da je greškom u ugovoru o poklonu zaključenim sa ocem apelanata po novom premjeru navedena i parcela označena kao kč.br. 1313/1, koja mu nikada nije predana u posjed, te da kako apelanti u smislu odredbi čl. 123. stav 1. i 126. Zakona o parničnom postupku, nisu dokazali da je prilikom diobe sporni dio nekretnina pripao njihovom ocu, to je prvostepeni sud odbio apelante sa protivtužbenim zahtjevom, dok je zahtjevu tužitelj udovoljio u cijelosti primjenom odredbe člana 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

3. AP-4383/12

Vaso Živanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 13. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 030741 12 Gž od 7. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbačen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik i posjednik nekretnina navedenih u izreci prvostepene presude, što je tuženi dužan priznati, te mu predati u posjed zauzeti dio zemljišta, preciziran u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da ako bi se prihvatilo da je upis prava svojine, o kom su se stranke već sporile, novi razvoj odnosa, onda bi se omogućilo vođenje novih parnica u istoj stvari kad god bi se pojavio novi dokaz. Osim toga, istaknuto je da je upis prava svojine stečenog nasljedstvom i odlukom Komisije za komasaciju deklaratornog karaktera. Također, naglašeno je da ti pravni osnovi sticanja svojine daju pravo i mogućnost apelantu i da se upiše kao vlasnik (odredba člana 52. stav 1. Zakona o stvarnim pravima), a svojina se stiče upisom u javnu knjigu samo na osnovu pravnog posla (odredbe člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i člana 53. stav 1. Zakona o stvarnim pravima). Najzad, konstatovano je da se, zbog toga, u konkretnoj pravnoj situaciji radi o pravosnažno presuđenoj stvari o čemu se uvijek vodi računa po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 196. Zakona o parničnom postupku, kao i da pravosnažno presuđena stvar ima karakter procesne smetnje i stoga bez obzira na valjanost i razloge pravosnažno presuđene stvari o tome više nije moguće ni dozvoljeno raspravljati u novoj parnici. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2134/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2134/12 (S. P.,Z. G. i J. G. i V. Ž.) | Sudska praksa | Aktio