Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2142/12 („Eurocontract“ d.o.o. Beograd,J. M. i R. H.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2142/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije „Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Eurocontract“ d.o.o. Beograd, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 018719 09 Pz od 18. aprila 2012. godine;

Jasmin Maslo, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 024556 11 Gž od 1. novembra 2012. godine;

Rešid Hondžo, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 022527 10 Gž od 4. oktobra 2012. godine;

„Eurocontract“ d.o.o. Beograd, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 018719 12 Rev od 11. juna 2013. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2142/12

„Eurocontract“ d.o.o. Beograd (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirza Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 018719 09 Pz od 18. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.682,10 KM. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je izvršio obračun parničnih troškova i apelanta i tuženog, budući da su i jedan i drugi djelimično uspjeli u parnici, i to u pravilno utvrđenom omjeru od 61% : 39%. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je tuženi osnovano prigovorio na paušalno utvrđivanje visine troškova zastupanja apelanta od strane prvostepenog suda, zbog čega je u konačnom zbiru iznos troškova bio veći od opravdanog. Shodno tome, Kantonalni sud je naglasio da je nakon što je ponovo izvršio obračun troškova, utvrdio da troškovi koje je apelant u predmetnom postupku imao, a bili su potrebni za vođenje parnice (troškovi sudske takse, troškovi vještačenja, te troškovi zastupanja), ukupno iznose 7.790,00 KM, dok troškovi PDV-a iznose od 481,10 KM. Najzad, Kantonalni sud je konstatovao da se nakon obračuna troškova apelanta koji iznose ukupno 12.643,10 KM, taj iznos prema odredbi člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku umanjuje na 61% (uspjeh apelanta u parnici), što iznosi 7.712,30 KM, te da kada se taj iznos umanji za iznos pravilno obračunatih troškova tuženog u iznosu od 5.030,22 KM (uspjeh u parnici od 39%), dobije se iznos do 2.682,10 KM, kao iznos troškova koje je tuženi dužan nadoknaditi apelantu.

2. AP-4329/12

Jasmin Maslo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Šemsa Droce, advokat iz Mostara, podnio je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 024556 11 Gž od 1. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, drugotuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.940,45 KM. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naglasio da je imajući u vidu uspjeh apelanta u postupku od 69%, te uspjeh drugotuženog od 31%, predmetnu odluku donio u skladu sa odredbom člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku i važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

3. AP-4574/12

Rešid Hondžo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Mensud Đonko, advokat iz Mostara, podnio je 24. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 022527 10 Gž od 4. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.033.00 KM. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da kako je apelant uspio u postupku, to mu pripadaju troškovi postupka prema postignutom uspjehu koji iznosi 60%, pa ukupni troškovi iznose 1.519,00 KM, dok ukupni troškovi tuženog iznose 486,16 KM, tako da ukupni troškovi apelanta (nakon prebijanja) iznose 1.033,00 KM, koji iznos je dosuđen shodno članu 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

4. AP-3749/13

„Eurocontract“ d.o.o. Beograd (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirza Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 018719 12 Rev od 11. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.428,00 KM. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i člana 31. Zakona o advokaturi F BiH, kada je nagradu advokatu za zastupanje na ročištima odredio u iznosima, kako je navedeno u obrazloženju drugostepene presude, u ukupnom iznosu od 7.790,00 KM. Također, Vrhovni sud je ukazao na to da je primjenom odredbi čl. 386., 387., 396. i 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku, dobijen iznos od 3.428,00 KM, a koji iznos troškova je dosuđen apelantu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2142/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2142/12 („Eurocontract“ d.o.o. Beograd,J… | Sudska praksa | Aktio