Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2145/12 (D. G.,„Camelija osiguranje“ d.d. Bihać i „Banjac“ d.o.o. Cazin i E. Ć.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2145/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dragica Gverić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 000751 11 Rev od 29. marta 2012. godine;
„Camelija osiguranje“ d.d. Bihać, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 001148 11 Gž od 3. aprila 2012. godine;
„Banjac“ d.o.o. Cazin, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000896 10 Rev od 22. marta 2012. godine;
Esad Ćibo, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003585 12 Gž od 25. septembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2145/12
Dragica Gverić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja, podnijela je 7. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 000751 11 Rev od 29. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, u određenom novčanom iznosu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kada su apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete na stambenom objektu, kojim je upravljala prvotužena i koji je privremeno koristio drugotuženi, odbili zbog zastarjelosti potraživanja. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da su polazeći od utvrđene činjenice da je apelantica, kao oštećenik, za štetu, njen obim i učinitelja, odnosno osobu odgovornu za štetu saznala 17. jula 2000. godine, kada joj je imovina vraćena u posjed, a da je tužbu podnijela 20. maja 2008. godine, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je prošao subjektivni rok od tri godine i da je njeno potraživanje zastarjelo. Također, Vrhovni sud je naglasio da su, pri tome, nižestepeni sudovi pravilno zaključili i da apelantica nije prekinula zastarijevanje zahtjevom za sanaciju štete na objektu podnesenim Općini Tešanj, tj. prvotuženoj, a koji zahtjev je odbačen zaključkom prvostepenog organa od 4. februara 2003. godine zbog nenadležnosti i stranka upućena da svoja prava ostvari u redovnom sudskom postupku, s obzirom da u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti zaključka, tj. od 15. augusta 2007. godine, nije u skladu sa odredbom člana 390. navedenog zakona podnijela tužbu sudu.
2. AP-2176/12
„Camelija osiguranje“ d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 11. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 001148 11 Gž od 3. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, pored ostalog, istakao da taj sud po pitanju prava na naknadu materijalne štete, nema dileme i ima stav da će, imajući u vidu, sve okolnosti konkretnog događaja (činjenica da tužitelj ima stalno mjesto prebivališta u SR Njemačkoj, da je vozilo tužitelja registrovano i da se najčešće upotrebljava na području SR Njemačke), materijalna situacija tužitelja biti dovedena u isti položaj, odnosno ravan kao što je bila prije štetnog događaja, jedino u situaciji ukoliko se tužitelju dosudi materijalna šteta u visini koja je potrebna da se vozilo koje je pretrpjelo štetu može popraviti i dovesti u prijašnje stanje, odnosno da se može popraviti i u isto ugraditi rezervni dijelovi koji su nabavljeni u SR Njemačkoj i po cijenama istih u SR Njemačkoj, a ne u Bosni i Hercegovini. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 185. i 190. Zakona o obligacionim odnosima, kao i na odredbu člana 28. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, te naveo da je u cijelosti pravilna odluka prvostepenog suda kada je obavezao apelanta da tužitelju nadoknadi materijalnu štetu u visini koju je utvrdio vještak saobraćajne struke u svom nalazu i mišljenju, koristeći cijene i parametre u SR Njemačkoj, a ne u Bosni i Hercegovini.
3. AP-2488/12
„Banjac“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Nedžad Sarajlija, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 3. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000896 10 REV od 22. marta 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. novembra i 10. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se prvotužena i drugotužena obavežu da mu solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade štete, a po osnovu izgubljene dobiti za određeni vremenski period, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude je, između ostalog, naglašeno da je odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženu, tj. Općinu Cazin, prvostepeni sud pravilno zasnovao na činjenici da ista nije pasivno legitimisana, jer drugotužena, tj. Mjesna zajednica Pećigrad nije organ prvotužene i ista ima svojstvo pravnog lica, dok je u odnosu na drugotuženu odbio tužbeni zahtjev iz razloga što apelant nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti, odnosno da su korisnici štandova njegove pijace nastavili sa radom na pijaci drugotužene i što u toku postupka prvostepeni sud nije prihvatio nalaz vještaka finansijske struke u pogledu visine pretrpljene štete apelanta za sporni vremenski period, a iz razloga što je iz sadržaja računa koje je apelant ispostavio tuženim, prvostepeni sud zaključio da je ipak radio i ostvarivao dobit.
4. AP-3969/12
Esad Ćibo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Mensud Đonko, advokat iz Mostara, podnio je 16. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003585 12 Gž od 25. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu solidarno isplate na ime nezakonitog oduzimanja njegovog vozila, određeni novčani iznos. Naime, Sud BiH je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je prvostepeni sud utvrdio sve relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenom zahtjevu i na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl. 154. stav 1. i 172. Zakona o obligacionim odnosima kod utvrđenja da nije osnovan tužbeni zahtjev za obavezivanje tuženih da solidarno naknade apelantu štetu koja je opredijeljenja u visini vrijednosti vozila. Isto tako, Sud BiH je ukazao na to da postojanje ili nepostojanje zahtjeva upućenog drugotuženoj za povrat vozila nema bitan uticaj na zahtjev za naknadu štete, zato što apelantu ne pripada pravo da umjesto povrata vozila zahtjeva isplatu novčane vrijednosti vozila pošto nije dokazao da je oduzeto vozilo u međuvremenu uništeno, da je oduzeto na nedozvoljen način, niti je dokazao navode žalbe da je povrat vozila nemoguć.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2145/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić